Marketing
Je li biblijsko izvješće o stvaranju pogrešno?
Biblija nije udžbenik prirodne znanosti, niti ima pretenziju da to bude. Naime, na samom početku Biblije se nalaze dva različita izvješća o stvaranju, prvo zapisano oko 900. god.pr.Kr. (o Adamu i Evi), a drugo oko 500. god.pr.Kr. (o stvaranju svijeta u 6 dana). Osim toga, u psalmima se susrećemo opet s drugim slikama, a nakon toga mudrosna literatura u susretu s grčkom kulturom ponovno preuzima tu temu, ne držeći se slijepo starih slika. Činjenica da su kasniji pisci i redaktori u Bibliji zadržali sva ta izvješća, ukazuje na to da uopće nisu imali namjeru kroz njih dati prirodoznanstvenu obavijest o nastanku svijeta. Nasuprot tome, željeli su dati vjersko svjedočanstvo o zadnjem podrijetlu svemira, što ga znanost ne može ni potvrditi, ni osporiti: u početku svijeta je Bog!
Biblija je religiozna knjiga, te zato iz nje ne možemo zadobivati nikakvo prirodoznanstveno znanje. Ne možemo iz Biblije doznati kako je tekao nastanak svijeta u prirodno-povijesnom smislu, nego iz nje možemo zadobivati samo religioznu spoznaju. Sve drugo je slika, način da se čovjeku učini shvatljivim ono dublje i istinsko. Ipak, u vremenima nerazvijenosti znanstvenih metoda, Bibliji se, kao djelu nadahnuta pisca, davao autoritet i u tom području. Razvojem pak empirijske znanosti, više nema potrebe za posezanjem za biblijskim objašnjenjima materijalnih pojava, pa stoga Bibliji može biti vraćena njena izvorna uloga, tj. može ju se ponovno promatrati kao teološko djelo nastalo u određenom dobu, u određenoj kulturi.
Stoga nam je za razumijevanje poruke koju upućuje biblijski pisac potrebno poznavati povijesne okolnosti u kojima je njegov izvještaj nastao. Čas u kojem stvaranje postaje prevladavajuća tema u izraelskom narodu jest babilosnko ropstvo. U tom je vremenu izvješće o stvaranju u šest dana poprimilo sadašnji oblik, iako u svom temelju ima i starije predaje. Izraelci su, pavši u ropstvo, izgubili svoju zemlju i svoj hram, što je za ondašnji mentalitet bilo nepojmljivo. To im je značilo da je njihov Bog bio pobijeđen – Bog kojemu su mogli oduzeti njegov narod i njegovu zemlju. To je za Izraelce bila velika kušnja vjere, pa su se zacijelo pitali je li njihov Bog slab, ništavan, nemoćan i je li zato njihova vjera prazna.
U tome času proroci su okrenuli novu stranicu i Izrael poučili da se tek sada pokazalo pravo lice njihova Boga koji nije bio navezan na taj komad zemlje. To nije Bog jedne zemlje, poput ostalih bogova, već Bog koji raspolaže nebom i čitavim svijetom. Tome je tako jer je on stvorio sve, i nebo i zemlju. Tako se u progonstvu dogodila prekretnica u spoznaji Boga, koji se sad shvaća kao onaj koji u rukama drži sve narode i svu povijest, koji nosi sve jer je Stvoritelj svega, jer ima svu moć.
Ta se vjera morala razviti kao antipod prividno pobjedničkoj religiji Babilona, koja je slavila raskošne liturgije, posebno liturgiju Nove godine, kada se slavilo novo stvaranje svijeta. Babilonci su vjerovali u ep o stvaranju Enuma Eliš, prema kojem je svijet nastao iz borbe oprečnih sila, te je došao do svog konačnog oblika kada je, nakon dugotrajne svađe među bogovima, na scenu stupio bog svjetla Marduk i raspolovio tijelo pra-zmaja (božanstvo Tiamat). Iz tog su raspolovljenog tijela nastali nebo i zemlja, a iz krvi zmaja Marduk je stvorio ljude. To je dakle bila jeziva slika svijeta, prema kojoj je svijet zapravo zmajevo tijelo, a čovjek u sebi nosi zmajevu krv. U temelju svijeta je jezivost, a u čovjekovoj se dubini krije pobuna, ono demonsko i zlo. Ujedno se time daje legitimitet Mardukovu predstavniku, tj. babilonskom kralju, da svijet uredi na svoj način, makar i demonskim djelima.
Borba Marduka i Tiamata
Nasuprot tome, Biblija odbacuje zamršene mitove i nastanak svijeta povezuje s Božjim umom i Božjom riječju. Cijelu sliku stvaranja dijeli na šest dana, uz jedan dan počinka, iz razloga što je broj sedam u semitskoj literaturi vrlo cijenjen i učestalo upotrebljavan, a označava puninu i savršenost. Ujedno je na taj način potkrijepljena obveza poštivanja Sabata, koja je od ranije bila prisutna u narodu. Za ondašnje se ljude zasigurno činilo kao zlodjelo velika božanstva sunca i mjeseca degradirati na razinu svjetlila za mjerenje vremena, kako to čini biblijski pisac. No, Izraelci su tu pokazali odvažnost, trijeznost vjere, koja u hrvanju s poganskim mitovima naglašava svjetlo istine pokazujući da svijet nije stvoren od demonâ, nego da dolazi iz Božjeg uma i da ovisi o Božjoj riječi. Tako se biblijsko izvješće o stvaranju pokazuje kao odlučujuće „prosvjetljenje“ povijesti, kao izlazak iz strahova koji su mučili čovjeka. Iz tog su razloga upravo ironična nastojanja onih kršćana koji danas umjesto prosvjetljenja žele inaugurirati zamračenje, zasnivajući na fikcionalnim dokazima svoje uvjerenje o nastanku svijeta za šest dana.
Post je objavljen 23.06.2008. u 17:48 sati.