Ovakva argumentacija na koju sam naišao kod jednog ateističkog autora pokazuje kako se i danas često Boga shvaća kao mušićavo starogrčko božanstvo, bez da se pritom razumije novost kršćanskog pogleda na Boga. Naime, u kršćanstvu Bog nije Mythos, već Logos. Zanimljivo je da su prve kršćane mnogi upravo smatrali ateistima, budući da oni nisu poput ostalih vjerovali u nekakvog mitskog boga, koji je dalek ljudima, već su inzistirali na govoru o transcendentno-imanentnom Bogu, koji se prvenstveno potvrđuje kao ljubav. Upravo zato istinski kršćanin ne samo da ne zaboravlja Boga, već mu je Bog stalno pred očima (Dj 2,25).
Kršćani u Kristu prepoznaju onoga koji nam je otkrio što je zapravo volja Božja, što Bog zapravo hoće. Od prve do zadnje stranice Evanđelja Božja volja smjera na dobrobit čovjeka na svim razinama, smjera na definitivnu i obuhvatnu dobrobit, biblijski rečeno na "spasenje" čovjeka i ljudi. Božja je volja pomagajuća, iscjeljujuća, oslobađajuća volja spasenja. Bog hoće život, radost, slobodu, mir, spasenje, krajnju veliku sreću čovjeka - i pojedinca i zajednice. To je ono što prema Isusovu naviještanju znači apsolutna budućnost, pobjeda, Božje kraljevstvo: sveobuhvatno oslobađanje, spasenje, umirenost, sreća čovjeka. To je dakle upravo radikalno izjednačenje Božje volje s čovjekovom dobrobiti.
No, još je jedna novina u Kristovu navještaju. To je da se Bog ne vidi mimo čovjeka ni čovjek mimo Boga. Ne može se biti za Boga, a protiv čovjeka. Ne može se htjeti biti pobožan, a ponašati se nečovječno. Svi obredi usmjereni na Boga moraju biti promatrani kroz tu prizmu, jer u suprotnom predstavljaju puku idolatriju. Ne mogu stoga vjera i povjerenje u takvog Boga biti štetni i frustrirajući. Nasuprot, korist za ljude je mjerilo valjanosti te vjere.
Post je objavljen 12.06.2008. u 08:51 sati.