Marketing
Bog i evolucija
Teorija evolucije ne osporava kršćansko učenje o stvaranju svijeta. Kršćani stoga ne moraju evoluciju negirati niti izmišljati nekakve teorije kreacionizma ili inteligentnog dizajna. S druge pak strane, neupućene osobe često smatraju kako je biblijska pripovijest o Adamu i Evi službeno kršćansko učenje u pogledu stvaranja. Međutim, kao što smo vidjeli ovdje, ta nam pripovijest uopće ne poručuje kako je nastao čovjek, već pripovijeda o onome što čovjek jest. Za razliku od toga, nauk evolucije pokušava spoznati i opisati biološke procese. No, evolucija ne može protumačiti podrijetlo ''projekta'' čovjek, njegovo nutarnje ishodište i njegovu vlastitu bit. Stoga ovdje stojimo pred dvama pitanjima koja se nadopunjuju, a ne pred pitanjima koja se isključuju.
Znanost nam danas neosporno dokazuje kako je čovjek nastao kroz proces evolucije iz životinjskog svijeta. Krajem razdoblja krede i početkom tercijara, prije otprilike 70-65 milijuna godina, Europa (tada povezana sa Sjevernom Amerikom) bila je prekrivena velikim šumama. U takvim uvjetima počinje uspon polumajmuna (prosimija), malih sisavaca prilagođenih na mračnija staništa. To su bile životinje slične današnjim lemurima, živahnih pokreta i tada bez velikih suparnika. Ti drevni primati su predački oblici svih primata, uključujući i suvremenog čovjeka. Što se pak tiče suvremenog čovjeka, prema fosilnim nalazima zaključujemo da se Homo sapiens postepeno razvijao iz Homo erectusa u razdoblju između prije 150.000 i 40.000 godina.
Proizlazi li iz tih nalaza kako čovjek nije više od obične životinje? Talijanski antropolog Fiorenzo Facchini u djelu ''Postanak čovjeka i kulturna evolucija'' odgovara: ''Ne možemo zanijekati transcendentalan značaj čovjeka u odnosu na druga živa bića, tj. njegovu sposobnost mišljenja, planiranja, izbora, zauzimanja stavova, koji nisu plod bioloških nužnosti. Pokušaji objašnjenja inteligencije i kulture na temelju čisto biološkog čimbenika više su plod ideološkog opredjeljenja negoli znanstveno ponašanje. Priznati čovjekovu transcendentnost u odnosu na životinjski svijet, priznati duhovnu djelatnost kao njegovo obilježje, nije nespojivo s teorijom evolucije.'' U tom smislu filozofija opisuje nastanak čovjeka kao ''ontološki skok''.
No, ako je u evoluciji sve plod slučaja i nužnosti, gdje tu ima mjesta za Stvoritelja? Ako u evolucijskom procesu prilikom kopiranja gena nastaju slučajne pogreške koje se kasnije kopiraju, te iz njih nastaju novi oblici, jesmo li zato svi mi plod slučajnih pogrešaka? Ako se u evoluciji događa opstanak samo najjačih, dok slabi bivaju pregaženi, kako to Bog može dopustiti?
Evolucija se odvija u dva koraka. Prvi je stvaranje genetičke varijabilnosti (raznolikosti) putem mutacija, rekombinacija i sl., što je uglavnom stvar slučaja. Ovi procesi omogućavaju da se potomci uvijek pomalo razlikuju od roditelja, te nakon više generacija razlika može biti relativno velika. Drugi korak je sređivanje nastale varijabilnosti posredstvom prirodne selekcije, tako da opstaju one osobine koje jedinka prenese na svoje potomke. Prirodna selekcija tako predstavlja sito koje između slučajnih promjena propušta samo one koje donose prednost i koje se mogu prilagoditi, a eliminira slabije prilagođene. Na taj način slučaj stvara nered, a prirodna selekcija red; slučaj je besciljan, a prirodna selekcija usmjeruje.
Stoga su slučaj i nužnost primarne odrednice evolucije. No, upravo se kroz njih otkriva veličina Božjeg plana sa stvorenjem. Austrijski zoolog Rupert Riedl po tom pitanju kaže sljedeće: “Bog koji se samo kocka (sve prepušta slučaju), bio bi igrač; nijedan od njegovih proizvoda ne bi imao smisla. Bog koji se međutim nikada ne kocka (sve prepušta nužnosti) gradio bi stroj, i nijedan od njegovih proizvoda ne bi bio slobodan.” S teološkog aspekta, dakle, možemo reći da ne postoji samo slučaj i nužnost, već postoji i sloboda. Bog dopušta slučaj, ali ujedno i slijedi svoja pravila igre. I samo nam raspon između toga dvoga daje smisao i slobodu.
Božje stvaranje kroz sve svoje slojeve odražava ono što počinje kao slučaj, a završava kao nešto stvaralačko, kao sloboda. Ono što počinje kao nužnost završava kao zakon i red, kao smisao mogućeg razvoja. Smisao koji bi nam bio dan bez slobode bio bi jednako besmislen kao što ni sloboda bez smisla ne bi bila sloboda. Svijet nastao iz te strategije niti je čisti produkt slučaja, niti je unaprijed planiran. Čovjek nije ni besmislen, niti se prema njemu konkretnom težilo. Na taj način on slobodom evolucije nije izgubio smisao, niti je rastom zakona izgubio svoju slobodu.
Čini li dakle materija koja organizira samu sebe Boga suvišnim? Ovo je pitanje bespredmetno, jer Bog čije bi postojanje mogli dokazivati na temelju njegovog uplitanja u zakonitosti prirode bi jadni ''Bog - zakrpa''. Bog dakle ne intervenira u procesu evolucije kako to zamišljaju ateisti i kreacionisti. No, otklanjanje misticizma stvaranja ne znači otklanjanje stvoritelja i upravitelja svijeta. Božju egzistenciju na temelju znanstvenih nalaza ne možemo isključiti. Bog, naime, ne intervenira u svijet odozgo ili izvana kao nepokretni pokretač, već on djeluje kao dinamična zbilja iznutra u razvojnom procesu svijeta. Taj proces on omogućuje, prožima i dovršava. Ne djeluje dakle iznad procesa svijeta, nego u procesu svijeta: u, sa i među ljudima i stvarima. On sam je iskon, središte i cilj prirodnog procesa.
Bog ne djeluje samo na pojedinim osobito važnim točkama ili rupama prirodnog procesa, već djeluje kao stvaralačko i dovršiteljsko iskonsko uporište. On je upravitelj svijeta koji je imanentan svijetu, svijetu nadmoćan - sveprisutan i svemoćan - uz posvemašnje respektiranje prirodnih zakona kojima je iskon on sam. On sam je sveobuhvatni i sveprožimljući smisao-temelj prirodnih procesa, kojeg je dakako moguće prihvatiti samo vjerom.
No, zašto se Božje odabiranje izvršava kroz proces prirodne selekcije koji je u sebi surov i nehuman? Proces prirodne selekcije je inherentan prirodnom razvoju, te unatoč napretku koji donosi, on izaziva i tragične posljedice za jedinke koje nisu prilagođene zakonitostima tog procesa. Vrlo je slična situacija i s postojanjem konkurencije kao zakonitosti u ekonomiji, ali u modificiranom obliku i u drugim sferama društva. Zašto je dakle patnja sastavni dio Božjeg plana? Budući smo ovdje na polju teologije, a ne prirodoslovlja, odgovor možemo potražiti u Bibliji. Pavao u Poslanici Rimljanima 8, 18-23 poručuje kako ''robovanje pokvarljivosti'' koje svo stvorenje na svijetu trpi ipak nije posljednja riječ, već će biti preobraćeno u vječni život i ispunjenje čovjekovih težnji. Bog ne intervenira u svijetu (o čemu pišemo ovdje), ali nije daleko od nas, nije apatičan spram naših patnji, već nam je bliži nego mi sami sebi, solidaran je s nama, on je Bog supatnik. Iz tog je razloga ono što možda i najjače karakterizira kršćanstvo upravo duboka poruka o tome kako patnja nije besmislena. Primjer Isusove muke i smrti pokazuje kako čak i naizgled besmislen ljudski život i patnja mogu imati neki smisao. Taj smisao, nama samima skriven, primamo upravo u svjetlu Isusova života i patnje. Dakle, možemo zaključiti kako s Bogom patnja gubi značajke permanentnosti, ali i apsolutne negativnosti, te je zato možemo promatrati u novom svjetlu.
Iako ateist može legitimno zaključivati kako je čovjekovo postojanje rezultat slučaja ili lutrije, on ne može na temelju znanosti osporavati vjerniku da čovjekovo postojanje ujedno tumači rezultatom Božje volje. Naime, jedina sigurna teza koju nam prirodna znanost svojom metodom može podariti jest razjašnjenje da vrste nisu konstantne, već promjenjive, te da evolucijom nastaju jedne iz druge. Bog nije predmet spoznaje prirodnih znanosti, te se ne može prirodoznanstveno pitati o Božjem stvarateljskom djelokrugu. Stoga o pitanju ima li proces evolucije ikakve veze s Bogom, sa stvaranjem, tj. jesu li vrste stvorene, znanost ne može dati odgovor, budući to nisu prirodoslovna, već filozofska i teološka pitanja.
Ipak, religija ima veliku korist od evolucijske znanosti jer ona doprinosi boljem i dubljem shvaćanju materijalnog bitka i njegovog odnosa prema Stvoritelju. Teorija evolucije nam je omogućila da napustimo primitivno shvaćanje Boga kao nekog lutkara koji odozgo poteže konce onda kada nam se događaji čine presloženi. No, s druge strane, iako proces evolucije s prirodoslovnog stajališta više ne uključuje nekog stvoritelja i upravitelja, svakom se prirodoslovcu nameće egzistencijalno pitanje o iskonu, smislu i cilju cijelog procesa evolucije. Odluka je vjere prihvaća li prirodoslovac krajnju beznadnost, bezuporišnost i besmislenost ili pak iskonski temelj, iskonsko uporište i iskonski smisao nekog stvoritelja, upravitelja i dovršitelja evolucije.
Otkrićem evolucijskih načela, porijeklo života je prestalo biti tajanstveno mjesto na kojem bi se našao Bog prije nego drugdje. Ili čovjek u Boga vjeruje, ili ne vjeruje ni tu. Tajna života je na taj način pomaknuta nazad u tajnu materije. Bazično pitanje stoga postaje ono odakle potječe materija, kojoj je svojstveno da (uz pogodne uvjete) proizvede život. Ili, kako je to već izrazio Leibniz: ''Zašto je nešto, a ne ništa?'' Pitanje ''Kako je nešto, a ne ništa?'' predmet je spoznaje empirijske znanosti, no pitanje ''Zašto ili čemu je nešto, a ne ništa'' ostaje pitanje one temeljne odluke koju svaki čovjek donosi.
Post je objavljen 27.06.2008. u 11:31 sati.