24.01.2010., nedjelja
O molitvi i Božjoj intervenciji
|
Ne vjerujem u intervencionističkog Boga, ali znam draga kako vjeruješ ti. No da vjerujem kleknuo bih i zamolio Ga da ne intervenira kad se radi o tebi. Tako Nick Cave započinje jednu od svojih najljepših pjesama, "Into My Arms". Da li Bog intervenira, da li sluša naše molitve, da li ispravlja ono što je krenulo po zlu, to su ključna pitanja za svakog vjernika. Ključna su i za one koji ne vjeruju u Boga, jer će prečesto baš kroz odgovore na ta pitanja zaključiti kako vjera u Boga nije razumski vjerodostojna. "Oni kažu da nema Boga jer zamjenjuju istinskog Boga s onim što uzimaju za Boga. I, kad je riječ o onom o čemu govore, potpuno su u pravu. Bog o kojem se tu radi zaista ne postoji: Bog zemaljske sigurnosti, Bog spasenja od životnih razočarenja, Bog životnog osiguranja, Bog koji se brine da djeca nikad ne plaču i da pravda vlada zemljom, Bog koji preobražava zemaljske boli, Bog koji ne dopušta da ljudska ljubav završi u razočarenju." Tako piše poznati teolog Karl Rahner u svom eseju "Otvaranje srca". A upravo u takvog Boga, sliku kojeg odbacuju nereligiozni ljudi, u njega vjeruju vjernici iz straha i koristi, o kojima je bilo riječi u posljednjem tekstu. Kako ukazuje François Varone u knjizi "Nevolje s odsutnim Bogom", za te je vjernike Bog daleki stranac kojeg je ipak moguće nagovoriti da intervenira, i to putem molitve. Molitva je akcija koja se poduzima da bi Bog učinio ono što ljudska želja od njega očekuje. Molitva je trud slabog čovjeka da dosegne silnog Boga kako bi ga izvukao iz njegove odsutnosti, iz njegova gnjeva, pa da udovolji njegovim zahtjevima i istrgne mu poneku milost.  U religiji iz straha molitva se u svojoj biti doživljava kao dužnost. Treba udovoljiti Božjim zahtjevima inače nas čeka njegov strašni sud, možda već na ovom svijetu, a na drugom sasvim sigurno. Vjernik iz straha molitvom pokazuje Bogu da je ostao vjeran njegovim zahtjevima, a ujedno se nada pred Bogom steći zasluge i otkupiti se, tj. nadoknaditi počinjene grijehe. Kada ne bi molio strahovao bi da će ga Bog osuditi. U religiji iz koristi molitva je jednako tako motivirana interesom, a on se ne ostvaruje posredno već izravno. Kad je čovjek u situaciji koja izmiče njegovoj kontroli onda moli da Bog intervenira i pokaže se korisnim. U oba slučaja takva molitva ne donosi ploda. Molitva u religiji straha čovjeka samo podržava u tom strahu i iscrpljuje ga u nastojanju da zadovolji strašnog Boga. U religiji korisnoga molitva čovjeka svodi na pasivnog promatrača koji sve prepušta u Božje ruke, a sam sebe podržava u neznanju o stvarnim silama svijeta i života. Nažalost, takva religiozna naivnost ("Moli i Bog će te usrećiti – ako ne budeš molio Bog će te kazniti") karakterizira velik broj kršćana. Molitva je kod njih pretvorena u dosadnu i mučnu vježbu ili sitno cjenkanje. A tako moliti znači na duži rok vrlo efikasno širiti ateizam. Jer kršćanstvo je tu pretvoreno u prezira vrijednu ropsku religiju, žalostan odnos potlačenog prema jačem.  No, nije li i sam Isus poticao takvu molitvu? O molitvi je govorio u prispodobi o nametljivom prijatelju (Lk 11, 5-8) i upornoj udovici (Lk 18, 1-8), a u obje te priče se rezultat postiže upornim nagovaranjem naizgled nepopustljivog moćnika. Ljudima je činio čudesa a od njih tražio vjeru, pa čak je tvrdio da se brda mogu premještati ako se ima vjere koliko je gorušičino zrno (Mt 17,20). Čini se naizgled kako je Isus vjerovao u nekakav svijet iz bajke u kojem Bog daje sve što ga zamolimo ako vjerujemo da smo to primili (Mk 11,24), u kojem treba samo tražiti i dat će nam se, kucati i otvorit će nam se (Lk 11,10)." No, malo pažljiviji pogled otkriva da nije baš tako. Isus jasno kaže kakvu molitvu treba izbjegavati, a koja je savršena molitva. Pogrešna molitva je po Isusu "molitva pogana" – ona gdje ljudi blebeću i misle da će zbog mnoštva riječi biti uslišani (Mt 6, 7-8). To je beskorisno jer, kaže Isus, "Otac zna što nam je potrebno i prije nego što zaištemo". Čak i s "formulama" koje su u sebi savršeno kršćanske može se moliti "kao poganin", sve dok se molitva shvaća kao sredstvo kojim se može djelovati na Boga da upozna našu potrebu i da se odluči ispuniti je. Nasuprot takvoj molitvi, Isus preporučuje da se moli za dolazak Božjeg kraljevstva, a s time će nam i sve ostalo biti nadodano (Lk 12,31). Isti taj naglasak stavlja i u molitvu Očenaša. Božje kraljevstvo je Božja "vladavina" u čovjekovoj egzistenciji i po njoj u ljudskoj povijesti. Bog ne vlada tako da se upliće u povijesne događaje i prirodne zakone, već kroz čovjeka koji je mu se otvara, koji dopušta da mu Bog bude blizak, a ta blizina Boga naziva se u kršćanstvu Duh Sveti (o tome je bilo riječi u tekstu o Trojstvu). I taj Duh je ono što Isus obećava kao plod molitve. Preko spomenutih prispodoba o molitvi on ne želi reći da Boga treba moljakati kako bi reagirao, već mu one služe kao usporedba – čovjeka treba moljakati a Bog odmah daje. A ne daje bilo što nego kraljevstvo Božje, odnosno Duha Svetoga. Prispodoba u Lk 11 gdje Isus kaže poznate riječi "Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!" završava ključnom rečenicom koja nam je manje ostala u uhu: "Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!" U Starom zavjetu se Boga još pretežito promatralo kao intervencionista, i to prvenstveno zato jer su se u teokraciji svi značajniji događaji pripisivali njemu. Tek u kasnijem razdoblju dolazi do poimanja Božje skrivenoosti, pa će se prorok Izaija (45,15) usuditi reći: "Doista ti si Bog skriveni" (Deus absconditus). U knjizi Sirahovoj (15,14) o Bogu i čovjekovoj slobodi kaže se: "On je sam u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj." Tu je već u dobroj mjeri shvaćeno kako je neinterveniranje Božja neizbježna pedagogija, neophodna da se čovjek nauči boriti za postojanje i davati postojanje, da bude odgovoran i aktivan. Ljudi u čije bi živote Bog neprestano intervenirao bili bi nesposobni za samostalan život, bili bi bez ljudskog dostojanstva. Svijet i događaji bi tada bili unaprijed definirani, sloboda ne bi postojala. Bog kao stvoritelj ne gradi unaprijed definirani stroj, već dopušta slobodan razvoj. Tako je mogao nastati svijet u kojem se živa bića razvijaju slijepom i slučajnom evolucijom, u kojem prirodni zakoni uvjetuju mnoge ljepote, ali i nastanak razornih potresa i poplava, u kojem je moguć događaj poput Auschwitza, u kojem se događa da gomila kršćana tijekom povijesti djeluje suprotno postavkama svoje vjere. No, usprkos svojoj neodređenosti, usprkos krizama, lomovima i katastrofama, povijest nije besmislena jer u njoj stoji skriveni Bog koji će u konačnici pružiti stvorenju ruku preko mračnog bezdana patnje i zla.  Isusovac George Coyne, astrofizičar i bivši ravnatelj Vatikanskog opservatorija, naglašava kako Bog nije diktator ili dizajner, nije nekakav njutonovski Bog koji je stvorio svemir poput sata koji savršeno otkucava. Coyne uspoređuje odnos Boga prema svijetu s odnosom roditelja prema djetetu. Roditelj mora pustiti da se dijete razvija, a isto čini i Bog sa svemirom. Neinterveniranjem Bog ostavlja prostor za slobodnu budućnost i omogućuje čovjeku da se za njega opredijeli slobodno, a ne iz straha ili iz koristi. No, kršćanski Bog ipak nije deistički Bog koji je izoliran od svijeta. On doduše ne zahvaća u događaj da bi promijenio ili spriječio prirodni tijek stvari. Ali ostaje čovjeku blizak po svome Duhu, po svojoj Riječi i po braći, ostaje blizak da oslobodi, da pouči, da privuče, podrži i da ljubi. Konačna potvrda Božjeg nemiješanja je Isusova smrt na križu. Vjernik koji bi molio za čuda zato da izbjegne križ ne bi molio kršćanski. Svaki čovjek se poput Isusa mora suočiti s Božjom odsutnošću. Zato čuda (bilo da ih shvaćamo kao normalne prirodne zakonitosti ili nadnaravne događaje) smijemo prihvatiti samo kao privremeno ohrabrenje da sami živimo svoje križeve, a ne da ih izbjegnemo. Rahner zato preporuča da, umjesto molitve za uklanjanje svojih patnji, molimo Boga za snagu za nošenje naših križeva. Jer, kaže Rahner, Bog ne treba dokazati da postoji kako bi dobio našu ljubav, već smo "mi pozvani da pokažemo kako ne trebamo mamac neprestanih nagrada kako bi ostali vjerni u svojoj ljubavi". Ispravna kršćanska molitva nije dakle ona gdje se moli da bi Bog djelovao, nego se moli zato što Bog djeluje. On djeluje kao životna snaga i čovjek moli kako bi ju primio i živio. Motivacija te molitve nije ni strah ni dužnost, nije krhkost ni interes, nego želja za životom u potpunosti. To je druženje s Bogom kako bi se živjelo i jačalo iskustvo vjere, upoznavanje Boga kako bi se otkrila njegova ljubav i snaga za život. Umjesto iz dužnosti i interesa kršćanin moli iz zadovoljstva što je s Bogom, zbog svega što je Bog za njega, zbog svega što on s Bogom može postati. Isusove prispodobe zasigurno imaju svrhu da u srcu vjernika pobude apsolutno pouzdanje. Ali ne pouzdanje u neki čarobni svijet gdje bi se stvarnost zahvaljujući Božjoj moći podvrgavala planovima i željama čovjeka. Umjesto toga, apsolutno pouzdanje u redu koji je Bog ustanovio: svijet prepušten svojim vlastitim snagama, čovjek prepušten životnoj borbi, ali pozvan da susretne i izabere Boga koji dolazi prekoračujući prostor Božje odsutnosti. Ivan jasno postavlja takvo apsolutno pouzdanje: "I ovo je pouzdanje koje imamo u njega: ako što ištemo po volji njegovoj, uslišava nas. I znamo li da nas uslišava u svemu što ištemo, znamo da već imamo što smo od njega iskali." (1 Iv 5, 14-15). Bog nam je svoju milost već uputio, a na nama je da sa zrnom vjere stanemo u položaj prihvaćanja. Dakle, tu nije čovjek onaj koji djeluje na Boga da izmami njegovu dobrohotnost, već onaj koji se otvara Božjem djelovanju koje je već unaprijed dano. Sunce je već izišlo. Ono ne izlazi s Otvaranjem prozorskog kapka, taj čin samo omogućuje da sunce uđe u moju kuću, da je ugrije, osvijetli. Isto tako, Bog se već digao nad moj život, ja ga samo puštam da uđe. Zato Isus kaže da vjerujemo kako smo već primili i primit ćemo uslišanje molitve. To uslišanje je dar Duha, a s njime je čovjek sposoban preobraziti sebe i druge, a upravo se taj preokret u Bibliji simbolizira premještanjem brda.  Duh Sveti je dakle onaj dar koji Bog kroz molitvu daje čovjeku. Darove stvaranja – zemlju, vodu, sunce – Bog daje jednako svim ljudima (Mt 5,45 - "On daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima"). Bog je svijet prepustio i povjerio čovjeku. Ne kažnjava čovjeka nesrećama ako nije bio dovoljno dobar. Isus odbacuje tezu svojih učenika da su ljudi stradali u katastrofama sami krivi zbog toga (Lk 13,4) ili npr. da su roditelji slijepca krivi što se on takav rodio (Iv 9,2). Čovjek nema potrebe iz događaja iščitavati Božji stav o njemu, niti se bojati Božje srdžbe. U kršćanstvu nismo primili duha ropstva da ponovno budemo u strahu, nego duha posinstva u kojem Boga možemo zvati Ocem, kaže Pavao u Rim 8,15. Kršćanstvo nam poručuje da Bog iako ne intervenira u događaje, ipak čovjeku daje ponudu da pođe dalje, uđe u savez s Bogom, živi u njegovu kraljevstvu. Tko prihvati tu ponudu može u molitvi iskati Duha. To je jedini dar koji Bog daje, to je on sam. Taj dar odmah odgovara na molbu, Bog ne želi drugo doli dati svojega Duha. Dovoljno je da se čovjek tome daru otvori, upravo moleći za nj, pa da ga dobije u egzistencijalnoj mjeri svoga otvaranja. No, što to sve skupa znači u konkretnoj situaciji? Uzmimo primjer bolesnog čovjeka. Ako je to vjernik iz straha ili koristi njegova želja za ozdravljenjem postaje mu jedina preokupacija. On sebe vidi kao izliječenog ili potpuno propalog. Zato upotrebljava sva sredstava religije da djeluje na Boga Svemogućega, da ga upozori na svoju nesreću i uvjeri ga da intervenira. On Boga stavlja pred zid i poziva ga da se pokaže korisnim. Ako ozdravi, on će Bogu zahvaljivati, ali će njegova bolest ostati beskorisna, on iz toga neće ništa naučiti. Naprotiv, on će svoj život još više identificirati sa zdravljem i mogućnošću uživanja. Ako pak ne ozdravi, počinje očajavati i proklinje Boga. Čovjek s takvom molitvom u svakom slučaju gubi. Nasuprot tome, kršćanski vjernik postupa drukčije. Za njega je bolest također strahovit izazov i želja za ozdravljenjem prijeti da sve prekrije, ali tu je molitva da ga čuva i da ga izvuče iz opasnosti. U molitvi on nalazi sigurnost da je čovjek više od događaja koji ga napada. Snagom molitve naučit će pobijediti svoj strah, nadići prošnju za ozdravljenjem koju na početku izriče možda istom žestinom kao i vjernik iz straha ili koristi. Ako ozdravi on će porasti u svojoj slobodi, bit će slobodniji prema svim privremenim vrijedostima zbog krize kojih je i došao u tu situaciju, bit će bolji vjernik, jače vjere, ispunjen s više Božje ljubavi. Ako ne ozdravi, ako vidi da mu je sve gore i gore, on se neće razbjesniti i pozvati Boga da ga izliječi, niti će očajavati, već će vjerovati da Bog njegovu konačnu sudbinu neće prepustiti uzaludnosti i ništavilu. Takva molitva koja nadilazi prošnju ne postiže se lako i automatski. Pravim moliteljem se neprestano postaje. Protivi se našoj naravi moliti, umjesto da patnje prestanu, da vjera pobjedi i nadvlada patnje. I u Isusu se prije muke pobunila njegova prirodna želja za životom. Evanđelisti bilježe kako je u njegovoj molitvi tada izbila molba "Oče, otkloni ovu čašu od mene" (Lk 22,42), što znači "Oče, interveniraj, izađi iz svoje odsutnosti, ne ostavi me izručenog snagama smrti!" Isusova slabost, kao i kod svakog čovjeka, pobuđuje molbu za pomoć. No, molitva pomaže da to nadiđe. Isus kroz molitvu pobjeđuje napast, vodi svoju ljudsku želju da se pridruži Božjoj - "Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!" A Božja volja je da ne intervenira za Isusa ni za bilo kojeg čovjeka, da pušta događaje da se razvijaju koliko god okrutni bili. Njegova je volja da ostane odsutan kako bi bio onaj koga ljudska želja izabire da mu se prepusti, ali ga nikada ne posjeduje. Luka navodi kako je Isusa naposljetku ohrabrio anđeo s neba, a u biblijskom govoru anđeo znači Bog. Dakle, Isus je tu primio Božju utjehu, molitvom je nadišao besmislenost svoga stanja. No, molitva nije usmjerena samo na molitelja, već ga ujedno poziva da ono što je primio od Boga preda drugima. Molitva nas čini sposobnima da osjetimo poticaj ljudi i situacija u svojem životu, da djelujemo kao oni kojima je važnije biti nego imati. Kada molimo za druge ne molimo zato da Boga upozorimo na nesretnike koje je zanemario, na koje je zaboravio ili ih odbacio, niti da ga zatim uvjerimo da se predomisli. Ne zagovaramo zato da on poželi spasiti sve ljude, nego zato što Bog hoće da se svi ljudi spase (1 Tim 2,4). Tada, potaknuti Božjom ljubavlju, svojim djelovanjem možemo među ljudima postati žarišta koja isijavaju pravdu i mir. Nasuprot tome, kršćani su nažalost skloni lako i površno obećati molitve nekome tko pati i prebaciti na Boga ono što bismo sami trebali učiniti. Izraz "Molit ću za tebe" tako je često sinonim za "Zbogom i snađi se!" Osim toga, posebno je problematična molitva za pokojne kod koje mi kršćani često postupamo kao da umjesto s Bogom imamo posla s knjigovođom. Vjerujemo da svaki čovjek kod Boga ima otvoren račun na koji se upisuju sva dobra i loša djela koja on čini. No, od smrti vlasnika računa upisuju se samo uplate koje dolaze od trećih osoba. Zato mudre i promišljene osobe oporučno ostavljaju novac da se za njih plati puno molitava kroz dugo vremena. One kojima je račun dovoljno narastao Bog će poput dobrog knjigovođe izvući iz čistilišta u raj, a onoga za kog se nema tko moliti će držati u čistilištu sve dok ga se netko ne sjeti, ili se ne uputi dovoljno bijanko molitava za nepoznate duše. Široko je rasprostranjeno tužno vjerovanje da moliti za pokojnike znači puniti njihove račune. Tako se smatra da je najsvetija dužnost preživjelih da svoje pokojnike ne prepuste njihovoj nemoći i krutoj i hladnoj ravnodušnosti nebeskog knjigovođe. Kao da smrt izručuje čovjeka neprijatelju. Drugi pak, svjesni zabluda koje se kriju u toj religioznoj misli, drže da je dobro potpuno isključiti molitvu za pokojne. Kad je čovjek mrtav, njegova sudbina je određena, stvar je zaključena, nije više potrebno moliti za njega. U biti se ovi drugi razlikuju od prvih samo u tome što misle da smrt blokira račun. Po njima se posao zaustavlja ranije, već prije smrti, ali dotle se odvijao prema istim načelima - čovjek mora pred Bogom steći zasluge i pobijediti tog neumoljivog neprijatelja. Za prve se ova akcija može nastaviti i poslije smrti molitvom za pokojne, a za druge se ona prekida smrću. No, koji bi bio istinski smisao molitve za pokojne? Kao ni druge molitve, ni ona se ne moli zato da se Bog podsjeti svojih obećanja o milosrđu, a niti zato da ga angažiramo da ta obećanja sada ispuni u korist ovog ili onog pokojnika. Naprotiv, ta molitva se moli zato što je Bog milosrdan i vjeran, i zato da bismo se mi podsjetili i prihvatili to Božje milosrđe i vjernost, te iz njih crpili nadu u vječni život za pokojnika i snagu za nastavak življenja za sebe. To je molitva u kojoj se sjećamo da Bog oprašta i da uskrisuje, da je jači od smrti.  Jednom su Karla Rahnera upitali da li moli. Odgovorio je: "Nadam se da molim. Gledajte, kad god u svom životu, u velikim i malim časovima, primijetim kako graničim s neizrecivom, svetom Tajnom koja ljubi, koju zovemo Bogom, kad stanem pred nju te se prepustim toj Tajni s povjerenjem, ufanjem i ljubavlju, kada prihvatim tu Tajnu, onda molim – a nadam se da to i činim." Molitva je, dakle, svako iskustvo koje upućuje iznad sebe u zemlju neograničene nade gdje prebiva Bog. Do tog iskustva dolazimo druženjem s Božjom riječju u Bibliji, meditacijom, zahvaljivanjem, ispovijedanjem, činima pokore, svim tradicionalnim molitvenim obrascima. Ključno je da ta molitva bude kršćanski usmjerena, vođena mišlju o Bogu koji nije čovjekov neprijatelj već koji je Ljubav. |
- 13:43 - Komentari (45) - Isprintaj - #
02.01.2010., subota
Religija iz straha i koristi
Dijete doživljava Boga tako da na njega prenosi one iste motivacije koje pokreću njegov odnos prema roditeljima. Budući je dijete slabo i potrebito, prema roditeljima će stvoriti odnos zavisnosti i korištenja. Zbog zavisnosti nastaje strah da ne bude napušteno, pa se stoga dijete nastoji roditeljima svidjeti svojim dobrim ponašanjem, kako bi zaslužio njihovu naklonost. S druge strane, dijete zna da roditelje može u potpunosti koristiti, jer su oni veliki i svemoćni.  Dobar odgoj će s vremenom učiniti da se ti djetinji osjećaji uravnoteže. Dječji strah i zavisnost spram roditelja pretvoriti će se u pouzdanje u ljubavi, a potreba za korištenjem će se postupno pretvoriti u lucidniji smisao za stvarnost i vlastitu odgovornost. No, u odnosu prema Bogu često ne dolazi do takvog uravnoteženja. Ostaje vjera u biće koje je čudesno moćno i dobrohotno, koje nam želi dobro i uređuje naša živote, a na nama je da ga za to molimo. Tako nastaje religija iz straha i religija iz koristi. Kod vjernika iz straha je strah ono što u dubini pokreće njegov odnos prema Bogu. Religija je za njega sredstvo da se zadovolje zahtjevi nesmiljenog Boga. Temeljni binom kojim se takav vjernik vodi jest Zakon i Kazna: "Ako ne budete molili nastupit će katastrofe, ako ne budeš išao na misu Bog ti neće pomoći da nađeš dobru suprugu, itd." Stoga je za takvog vjernika izuzetno važno da se između Boga i čovjeka postavi tvrđava-Crkva, tj. čvrsta ustanova, nepromjenjiva i neuklonjiva, s hijerarhijom koja svoju vlast lako iskazuje znakovima posvećenog staleža - odjećom, govorom, znanjem, itd. Vjerniku iz straha je važno i da postoji nedodirljivi i neuklonjivi vjerski zakonik, koji sadrži stvari koje treba vjerovati, stvari koje treba i koje ne treba činiti, obrede koje treba slaviti, molitve koje treba izgovarati, itd. A da se do kraja istjera strah, potrebno je da ta Crkva bude netolerantna i da izriče anateme, što u takvom vjerniku konačno uspostavlja sigurnost da je pravedan, da se nema čega bojati, da je određeni pothvat pred Bogom uspjeh, budući da će se božanska kazna oboriti na druge. U religiji iz koristi se Boga prvenstveno gleda sa stajališta korisnosti. Dok se dijete u nastojanju da mu roditelji pribave ono što on želi oslanja na nagodbu (učinit ću to ako mi kupite ono), ovaj vjernik se u odnosu na Boga oslanja na vjersku nagodbu, tj. na obred. Obred vjerniku daje mogućnost da pridobije Boga i da iznudi korisnu pomoć: da nađe stan, posao, zdravlje, itd. Tu religija funkcionira slično kao posao s bankom, pa se od banke traži kredit bilo na osnovu prijašnje štednje ili na temelju trenutnog zaloga. Naime, dio takvih vjernika redovito njeguje svoju religiju iz koristi, pa tako održavaju dobre odnose s Bogom ne znajući kada nesreća može banuti. Kako ne bi došli u situaciju da nisu dostojni, odnosno dovoljno dostojni pred Bogom, oni redovito ulažu u taj odnos. Drugi se pak religiji iz koristi vraćaju sporadično, osobito kad se zbog kakve nevolje, bolesti ili neuspjeha opet pojavi čovjekova krhkost i s njom bezumna nada da će se naći ublažujući obred.  Poimanje Boga kroz strah i korist, te religiozne prakse koje iz toga proizlaze, neprihvatljive su većini zrelih ljudi. Ostaje pitanje da li su vjernik korisnoga i vjernik straha jedini oblici religioznosti, pa je stoga ateizam jedini izlaz, ili možda postoji i drugačiji put odnosa s Bogom. Apostol Pavao doživio je potresno obraćenje iz religije straha i koristi u kršćansku vjeru. Iz religioznog sustava koji su ljudi dobro uredili da bi slab čovjek mogao opstati pred silnim Bogom Pavao je prešao u jedan drugi svijet, u svijet Boga koji se pridružuje čovjeku da bi mu dao novi život i potaknuo ga da djeluje s njim. Pavao spoznaje kako vrijednost nije u prošlosti, u zbroju ostvarenih zasluga (Fil 3, 4-6), već je vrijednost u budućnosti, u onome što čovjek može postati (Fil 3, 12-14). U naviještanju te novine s kojom se susreo, Pavao u antičkom svijetu zatiče dvije skupine ljudi: Židove i pogane. Pronicljivo analizirajući njihovo ponašanje (radi se o tipizaciji opće raširenih vjerskih navada, a ne o antisemitizmu) Pavao ukazuje na mehanizam religioznog ponašanja koje Evanđelje želi promijeniti. Kod Židova Pavao zamjećuje da su iznimno revni za Boga (on je kao nekadašnji farizej to dobro mogao znati), ali to je revnost koja se gubi jer nema pravu spoznaju Boga (Rim 10, 1-3). Oni Boga prepoznaju kao prijetnju, pa se snagom dijela, kojima je vrijednost označena Zakonom, osiguravaju protiv Boga. Takav odnos s Bogom, koliko god bio religiozan u odnosu na revnost, zapravo se utapa u nepoznavanju, strahu i neprijateljstvu. Boga se nastoji pobijediti u igri njegovih zahtjeva. Židovi "traže uspostaviti svoju pravednost", sve tjeskobnije pokušavaju sastaviti bilancu koja bi bila Bogu prihvatljiva na posljednjem sudu, te uskoro zapadaju u očaj što život prolazi a oni se nisu bolje oboružali da pobijede pred Sucem koji se približava. Dok je ono što je Pavao zamjećivao kod Židova tipična religija straha, kod pogana se opaža religija iz koristi. I pogani poznaju Boga, ali njihovo poznavanje ne seže do prepoznavanja (Rim 1,21). Stoga se oni bacaju u potragu za religioznim sredstvima kojima bi djelovali na Boga da iziđe iz svoje ravnodušnosti i neprijateljstva. To je idolatrija sa svojim obredima, koja tajnu Boga svodi na razinu "lika" (Rim 1,23). Poganin je, dakle, čovjek koji je zbog nepoznavanja Boga upućen na samoga sebe i na vlastito djelovanje kako bi ostvario svoju želju. Religija mu omogućuje da božansku snagu stavi u službu svojih namjera, da se posluži Bogom. Novost koju kršćanstvo donosi u odnosu na takva poimanja jest da Bog nije sila neprijateljska čovjeku koju je potrebno savladati, nadmudriti, nagovoriti, udobrovoljiti dobrim djelima. "Nitko živ nije pravedan pred Bogom" kaže Pavao (Rim 3,20) ponavljajući starozavjetni psalam 143. Za vjernika iz straha i vjernika iz koristi ta rečenica je uzrok očaja, ali za Pavla to je krik radosti i uzdah olakšanja. Čovjek nije dorastao Bogu i ne smije se braniti od Boga. Bog se u Isusu Kristu otkriva drukčijim od onoga što krhka ljudska želja projicira u svome strahu, stvarajući tako s Bogom odnos kakav postoji među ljudima. Bog je po Isusu izvorno prijateljski nastrojen prema čovjeku, ne treba ga nagovarati da bi to postao. Nije čovjek onaj koji se mora pred Bogom učiniti vrijednim, nego je Bog onaj koji čini čovjeka vrijednim.  Raffaello: Sveti Pavao propovijeda u Ateni Pavao više nije utonuo u računanje, bilance i tjeskobno pitanje je li dorastao spasenju, hoće li zadovoljiti nemilosrdne zahtjeve Božje. Za razliku od toga, kršćanstvo je kod mnogih ponovno potonulo u religiju straha i koristi. Dakako, i dalje se mnogo govori o Božjoj ljubavi, ali iza te imenice krije se zapravo glagol u prošlom vremenu. Ljubav Božja, da, jer Bog nas je ljubio. Jednog dana je uvidio da čovječanstvu, koje sve više i više tone u grijeh, nikada neće uspjeti da se osvijesti, da izbriše svoju prošlost plaćajući cijenu koja se traži. Bog je zato poslao svoga Sina da on, postavši čovjekom, plati za čovječanstvo. Takav Bog-kapitalist koji je unio svježi kapital u poduzeće u neprilikama, ali koji će to učiniti samo jedanput i koji računa da će poduzeće popraviti svoju bilancu i ubuduće davati profit, to je Bog kakvim ga razumije velik broj kršćana. To je specifična kršćanska iznimka u prosječnoj religiji straha i koristi, jer se nakon toga prosječan vjernik opet požuruje da se pred Bogom opravdava urednim računima. No, kršćanski Bog nije onaj pred kojim se treba iscrpljivati u nastojanju da ga zadovoljimo, niti kojem se treba ulagivati kako bi nam učinio protuuslugu. Nesreća koja nam se dogodi nije rezultat loših odnosa s Bogom, niti su sretni događaji produkt dobrog poslovanja s njime. Bog ne želi da mu pristupamo iz dužnosti ili interesa, ne da bi imali, već da bi bili. S tim Bogom čovjek može biti iznad prijetećeg besmisla svakodnevnice, biti neopterećen pritiskom straha od neuspjeha, biti nevezan mišljenje drugih ljudi, biti čovjek u potpunosti po uzoru na Isusa Krista. Dijelovi preuzeti iz: François Varone: "Nevolje s odsutnim Bogom", Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998. |
- 17:39 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Svibanj 2011 (1) Srpanj 2010 (3) Lipanj 2010 (4) Svibanj 2010 (1) Travanj 2010 (1) Ožujak 2010 (3) Veljača 2010 (1) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (2) Studeni 2009 (3) Listopad 2009 (2) Kolovoz 2009 (1) Srpanj 2009 (1) Svibanj 2009 (1) Ožujak 2009 (1) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (1) Studeni 2008 (2) Listopad 2008 (1) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (12) Lipanj 2008 (12) Svibanj 2008 (15) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju. kontakt: responder.hr@gmail.com Drugi o Responder blogu: “Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.” "Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu." Anonimac "Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima." Supek “Čini se pomalo modernistički inficiran.” Toma Blizanac “Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.” ProtestantZg “Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.” My Exercises "Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa." Pavaogc “Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!” demokracija Katkad svratim na: Portali → Spiritus movens → National Catholic Reporter → Clerical Whisper Progresivizam → Young Adult Catholics → The Progressive Catholic Voice → J. Cecil's Progressive Catholic Reflections → Vatican II Voice Tradicionalizam → Toma Blizanac → Romancatholicism → Tradition in Action Ekumenizam → Faith and Theology → The Piety That Lies Between Tiskovine → Svijetlo riječi  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||