Komentari

responder.blog.hr

Dodaj komentar (18)

Marketing

  • Tanja

    Bok, brate i prijatelju Responder!

    Kolko god malo vremena imam ne mogu odoljeti da ne odkomentiram moje omiljene teme strah i ljubav, kojih je pun ovaj tvoj članak.

    U prvom dijelu pišeš o poimanju Boga, koje dijete preslikava od poimanja roditelja. To stoji, ali u razradi teme ima dijelova koje bi promijenila, ili doradila.
    Prvo kažeš da zbog zavisnosti djeteta o roditeljima nastaje strah. Strah nastaje puno puno ranije gotovo od trenutka djetetova začeča. Začečem svako od nas dobiva apsolutni Duh Božji - apsolutnu Ljubav svoga Oca, ali istovremeno ulazi u ljudski svijet - dijete je i svojih roditelja, i od svoga nastanka dijete - točnije dijetetov duh, pamti zna sve ono što roditelji žele, misle, razgovaraju o njemu. Svaka negativna misao, riječ, emocija razara- ranjava djetetov duh. Nestaje apsolutna ljubav i nastaje okrnjena ljubav, a na svakom tom okrnjenom mjestu vlada STRAH.
    Djete koje je u trenutku začeća apsolutno ljubljeno, sada postaje sve manje ljubljeno, jer svaki pa i najuzorniji roditelj ne može apsolutno voljeti svoje dijete. I tako ulazimo plačući u ovaj svijet u kojem nam uvijek nedostaje ljubavi, pa se onda bojimo i mislimo da moramo biti jako dobri kako bi nas Bog volio, ili mislimo da možemo prevariti Boga i kupiti njegovu ljubav - tu lijepo razrađuješ religiju straha i koristi.
    I baš izvrsno zaključuješ da kad ljudi (neki) i misle o Božjoj ljubavi onda to misle u prošlom vremenu - bio jedan Bog koji nas je ljubio, dao se razapeti i umrijeti za nas.....

    Samo, kako doći do prave Pavlove vjere - vjere iz ljubavi! E tu se većina naših svećenika pogubila - vjerujem zato kaj se ni oni ne osjećaju ljubljenima, pa onda ni ne znaju bolje.
    Ne možeš čovjeku koji je u paklu prijetiti paklom, jer će ti se njegov duh nasmijati u lice i reči - pa ja sam već u paklu i ne mogu van - to znam, nisi mi niš novoga rekel, nit mi se niš gorje od ovog nemre desiti. A bome neću trpiti ni to da mi ti svojim glupim prijetnjama samo stavljaš sol na ranu - zato idem ja i postat ću ateist.
    Ili drugačije rečeno, ne možeš čovjeku bez nogu reći hodaj, kriv si što ne možeš hodati.
    Zaključno ne možeš strahom istjerati strah iz ljubavi, jer strah je samo manjak vjere (u konačnici manjak ljubavi - jer ljubav je kardinalna krepost u njoj sve počinje i završava, ljubav je Bog), strah možeš istjerati samo UNOSEĆI vjeru, unoseći ljubav.

    Znači rješenje je samo jedno - pomoći čovjeku da susretne Boga, da susretne apsolutnu ljubav. Kako? Podsječajući ga na Isusove riječi "Ostanite u mojoj ljubavi", "Kako je Otac volio mene tako i ja volim vas" ili one prekrasne Očeve riječi iz Starog zavjeta "Ako je i koja majka i ostavi svoje dijete, ja tebe ostaviti neću.." i "Pa da mi je dolinom smrti proći zla se ne bojim, jer si Ti sa mnom...". I najviše tako da ga ti voliš, da posredstvom tebe osjeti Božju ljubav i spoji se s Apsolutnom ljubavi. A tada tada će dalje i sam moći - uvijek vođen tom istom Ljubavi sve više voljeti sebe, Boga i druge.
    Neki će svećenici reći ne smiješ ljudima govoriti da ih Bog bezuvjetno voli, jer onda će raditi svašta jer kao Bog ih voli, pa će im sve i oprostiti - ko razmaženoj djeci. KRIVO - jednom kad se susretneš sa apsolutnom Ljubavi, kad osjetiš koliko te Bog ludo voli i da te nitko nikada tako ludo neće moći voljeti (ni ti sam sebe), nećeš se više nikad željeti - ni moći odvojiti od Njega - drugim riječima biti jako zločesti:):):).
    Mogla bi ja još puno, puno na tu temu, al nemam vremena - a kak i naša Ada kaže, oprosti ak sam te udavila i okrivala ti toplu vodu...

    Pozdrav svima, Tanja

    P.S. Da i jako je bitno pomoći mu da nauči kako ispravno moliti i što je zapravo molitva.
    Al to je sad opet sasvim nova tema.....

    avatar

    05.01.2010. (10:42)    -   -   -   -  

  • Responder

    Tanja, hvala ti na komentaru, nisi me nimalo udavila, dapače.

    U vezi tvojih teza o strahu od začeća, čini mi se da je zamjetan utjecaj nekih Ivančićevih misli. Ja sam malo skeptičan kad je riječ o tom njegovom vezivanju duhovne, emotivne i fizičke dimenzije (pamćenje duha, nesvjesno razaranje apsolutne ljubavi i sl.). No, to za ovu temu o strahu koji se projicira na Boga i nije presudno, jer je tu riječ o onim kasnijim emocijama koje uvjetuje nagon za preživljavanjem. Ti na to možda gledaš više s duhovnog aspekta, a ja s evolucijskog, što je OK.

    Mislim da zaista taj strah i korist koji pokreću našu religioznost predstavljaju velik problem. Premalo se naglašava revolucija koju je tu kršćanstvo donijelo i prelako se dopušta da utonemo u kršćanski oblik religije straha i koristi. A u takvu religiju tonemo po inerciji, pogotovo kad su životne okolnosti teške, pa uvijek trebamo sami sebe upozoravati i osvješćivati.

    Veliki inkvizitor kod Dostojevskog mi je fascinantni primjerak osobe koja je utonula u religiju iz straha. Mislim da se većina zala u povijesti Crkve dogodila kad su vjernici iz straha svoj stav nametnuli kao mjerilo kršćanstva.

    avatar

    05.01.2010. (11:59)    -   -   -   -  

  • Tanja

    Slaže se "duhovnjak" s "evolucionistom" da je strah bio i ostao izvor večine zala u povijesti Crkve.
    Se razme, bez obzira na svu našu vjeru iz ljubavi, uvijek tu negdje čući i strah i korist, i samo čeka neki naš loš dan ili trenutak u danu, pa da bar privremeno potisne ljubav i izbije u prvi plan.

    Mene ti tu nekak uvijek najviše utješi ona prekrasna Prispodoba o dva sina. Ni jedan ni drugi nisu kak Bog zapoveda. Onaj stariji kod oca je iz STRAHA, pa čini sve samo da ga tatica zadrži kod sebe. Mlađi pak, ajde bar je iskren - uzima svoj dio nasljedstva i odlazi, al onda se opet vraća iz KORISTI- jer je siroti gladan!

    Tješi me taj prosto neshvatljivo pun ljubavi tata, koji potpuno svjestan kakvi su mu sinovi, ipak shvaća, pa i bezuvjetno i dalje voli oba svoja sina, i još nastoji i da se njih dvojica bezuvjetno zavole. Kada starijem govori:"Sve moje i tvoje je!", ili kad mlađem trči u susret,ne tražeći ništa od njega - presretan kaj mu se sin vratil, omah na veliko slavi i starijem sinu govori:"Brat tvoj bijaše mrtav, pa oživi - raduj se!".

    Tješi me zato, što znam kakva god ja došla Tati, dal iz straha i koristi, ili iz ljubavi - uvijek će me dočekati raširenih ruku i ozarena lica i bit će mu dovoljno samo to da sam konačno došla.
    S druge pak strane, tjera me da i ja nekak prihvaćam sve te ljude koji dolaze u Crkvu ne iz vjere iz ljubavi, nego iz religije straha i koristi, jer ak ih već Otac tak bezuvjetno grli i ljubi, tko sam ja da ne pokušavam činiti isto.

    Još mi je prekrasna ona teza Sv. Ivana od križa, koji govori kako je ljudski život zapravo izmjena perioda milosti i perioda kušnji. U periodu milosti spoznajemo Boga - pa smo tada sretni i radosni. U periodu kušnje spoznajemo sebe - pa smo tužni i nesretni jer moramo gledati vlastite slabosti. E sada kako napredujemo u duhu, tako nam periodi milosti postaju sve duži, a periodi slabosti sve kraći (jer vlastite slabosti postepeno svladavamo), sve dok sve konačno ne završi u milosti bez kraja.
    Utješno i obečavajuće da će nam na kraju ipak sva djela koja činimo biti iz ljubavi, a ne iz straha ili koristi.

    avatar

    09.01.2010. (16:08)    -   -   -   -  

  • Responder

    Baš super da spominješ prispodobu o izgubljenom sinu. Kad je malo pogledaš, to je upravo priča o religiji iz straha i koristi. Mlađi sin vjeruje iz koristi, on se obraća Ocu kad nema drugog izbora. Misli da Ocu baš i nije drag, ali da će ga uspijeti nagovoriti bar da malo popusti u svojoj nezainteresiranosti, pa će mu dati najniže radno mjesto. No, Otac mu pokazuje da ga bezuvjetno voli i daje mu višestruko od onog što je tražio.

    Stariji sin vjeruje iz straha. On kao dobar vjernik uredno ispunjava sve svoje obveze, ali ostaje samo na formi, ne razvija pravi sinovski odnos s Ocem. On je s Ocem ostao zbog straha a ne zbog toga što mu je s njim dobro. Njemu je apsurdna pomisao da je najveće blago samo druženje s Ocem, jer se on s njime druži prisilno.

    Tanja, baš mi je drago da ti vjeruješ i pokušavaš vjerovati iz ljubavi. Hvala Bogu na tome.

    avatar

    09.01.2010. (23:16)    -   -   -   -  

  • bosanac

    Stavio bih jednu nadopunu u ovom kontextu zapravo meni osobno jedan vrlo dragi citat, kada je tijekom sedmog Križarskog pohoda kojeg je predvodio Sv. Luj, Yves le Breton je zapisao kako je jednom susreo neku staricu koja je hodala cestom noseći u jednoj ruci posudu u kojoj je gorjela vatra, a u drugoj posudu punu vode. Kad ju je upitao zašto nosi dvije posude, starica mu je odgovorila da će vatrom zapaliti Raj sve dok od njega ništa ne ostane, a vodom ugasiti Paklene vatre: «Jer želim da nitko ne čini dobro kako bi dobio Raj kao nagradu ili zbog straha od Pakla, nego isključivo iz ljubavi prema Bogu».

    Sve u svemu, sviđa mi se ova tema i da se dotaknem rasprave, mislim da svako od nas uz svaki moguću inteligenciju odnosno IQ koji posjedujemo, razvijamo odnosno učimo (od humora, ljudskih odnosa-emocionalni, matematički itd) ima i onaj teološki IQ, prije ili kasnije ljudi počinju primjećivati ove stvari, dok nekima to i nije potrebno jer su po defaultu na svoj način razumjeli isto kao i drugi koji su pročitali mnoga teološka štiva i usavršili svoje znanje s obzirom na visinu svog teološkog IQ-a, samo ovi prvi s malo jednostavnijom jednadžbom s manje nepoznanica - (zakoni su svakome zapisani u srce), no da previše ne filozofiram ;), život je jedna velika škola i nitko se nije rodio da je apsolutno sve razumio, učimo kroz cijeli život i to je ono najljepše, sve u svemu, ima vremena za svakoga, i za vjernike i za one na papiru i za one koji nisu niti jedno niti drugo..

    Lijep pozdrav i samo opušteno... ;)

    avatar

    12.01.2010. (02:59)    -   -   -   -  

  • Responder

    Hvala na komentaru. Nisam čuo za tu križarsku anegdotu, baš zanimljivo.

    Pitanje je zašto se, unatoč teloškom IQ-u kod ljudi, kod malog postotka vjera u Boga istrgne od vjere iz straha i koristi. Mislim da je razlog u onome što govori Feuerbach, u neodoljivoj potrebi za stvaranjem korisnog Boga. Ta potreba prečesto nadilazi IQ.

    A drugo pitanje je zašto kad se istrgne najčešće vodi u otvorni ili prikriveni ateizam a ne neku vjerodostojnu religioznost. Tu je mislim stvar u strukturi vodstva religija. One se identificiraju s vjerom, a prečesto propagiraju religiju straha i koristi jer su takvi vjernici najpodatniji.

    avatar

    12.01.2010. (09:39)    -   -   -   -  

  • Tanja

    Prekrasni križarski citat - Bosanac, prosljedit ću ga dalje! Slažem se i s IQ, lijep komentar.
    Naš Responder - ko i uvijek, pametno i duhovno i dosljedno!
    Božji blagoslov svima!

    avatar

    13.01.2010. (11:08)    -   -   -   -  

  • ZEA

    Pozdrav dragi ljudi! Tako mi je drago da sam "zalutala" na ovaj blog i shvatila da ima pametnih ljudi od kojih mogu još toliko naučiti. Responder, svaka čast na izboru tema. Nekad davno sam u nekoj knjizi pročitala da postoji ili strah ili ljubav. Zanimljivo je kako je većina nas odgajana u strahu, ne samo prema Bogu, roditeljima i drugim autoritetima, već i prema normalnim životnim situacijama. Zašto bi se na pr. morala bojati groma i munje? Pa i to je samo dio prirode koju je stvorio Bog. Dakle, za sve postoji odgovor u našoj vjeri, naša vjera je odgovor. A strah? Strah stvaramo sami, naučili smo na to od malena i sad nam je jednostavnije živjeti po starim uhodanim šablonama, nego zastati, promisliti i jednostavno promijeniti mišljenje i krenuti sa nečim novim i boljim za nas i sve koji nas okružuju.
    Na žalost, nemam više vremena, ali ja i nisam od velikih riječi. Uživala sam u čitanju. Responder, mogu ti reći da si sigurno dobio čitateljicu, a možda i komentatoricu! "Uzimam" te za svog učitelja! Po znanju bih rekla da imaš 100 godina, a po komunikaciji da si ipak puno mlađi. Znam da godine nisu važne, ali kad si to sve stigao naučiti?
    Pozdravljam vas od srca!

    avatar

    22.01.2010. (13:10)    -   -   -   -  

  • Responder

    ZEA, hvala na komentaru, dobrodošla. Drago mi je ako si nešto pametno našla ovdje. Eto, trudim se napisati nešto o onome što i mene zanima, a sve to sam naučio od drugih. Veselim se tvojim budućim komentarima. Pozdrav.

    avatar

    22.01.2010. (21:38)    -   -   -   -  

  • ada

    Himan slobodi! Tko joj može odoliti ili što dodati i oduzeti?! Moj komentar na korisnog boga i boga od Strašnobrata je ova pijesan za sve ljude... i one nazbilj i one nahvao. http://www.youtube.com/watch?v=83ztZBSlJWs

    avatar

    23.01.2010. (12:31)    -   -   -   -  

  • Responder

    Zaista, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do.

    avatar

    24.01.2010. (13:21)    -   -   -   -  

  • Green Goblin

    Pavao više nije utonuo u računanje, bilance i tjeskobno pitanje je li dorastao spasenju, hoće li zadovoljiti nemilosrdne zahtjeve Božje. Za razliku od toga, kršćanstvo je kod mnogih ponovno potonulo u religiju straha i koristi.

    Sv. Pavao je dijelom zaslužan za to sa nedorečenim objašnjenjem o snalažljivom upravitelju.

    On,naravno,shvaća da 'oproštenje grijeha' neće donijeti nikakvu dobrobit 'dužnicima gospodara' iako ono koristi onome tko im iskreno oprašta.

    Također,ni 'ljubav prema neprijatelju' neće donijeti dobrobit neprijateljima,nego će biti okrutna 'osveta'.

    "Ako je gladan neprijatelj tvoj,nahrani ga, i ako je žedan,napoj ga!Činiš li tako,ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu".

    Tu je 'kvaka' jer ta ljubav mora biti iskrena ali kada 'ljubiš svoje neprijatelje' kako bi im razgrtao užareno ugljevlje na glavi,tada se vjerojatno žeravica gomila na tvojoj sopstvenoj glavi.

    Tu se krije i razlika između Krista i Pavla tj. između ezoteričnog i onog što je,premda vrlo visoko,ali ipak ljudsko.

    Pozdrav

    avatar

    24.03.2010. (22:07)    -   -   -   -  

  • Responder

    Ima kod Isusa jedan bitan element koji možda nisi uzeo u obzir. Pisao sam o tome ovdje. Ni kod njega nema te "ezoterije", te idealističke etike, gdje bi se dobro činilo zbog dobra samog, već se on ne ustručava kazati koje će posljedice tog dobra biti (unatoč tome što se dobro ne čini samo zbog tih posljedica). Ista stvar je i kod Pavla. Predlaže činjenje dobra zato jer je to ispravan put, ali ujedno ukazuje da će se time pobijediti zlo.

    avatar

    25.03.2010. (09:54)    -   -   -   -  

  • Green Goblin

    Znaš da Isusa ne smatram idealistom niti je on to bio.

    Kada sam spomenuo ezoterično mislio sam na onu vrstu kojoj i sam Pavao teži kada kaže "...nama nije do vidljivog nego do nevidljivog..."

    Tako i ovo "U tome je dakle paradoks Isusove poruke - on obećaje plaću, ali onima koji se ne pokoravaju radi plaće same" dođe kao neka vrsta ezoterije onima koji krivotvore račune samo iz razloga da bi dobili 'plaću na nebu'.

    Činjenje dobra je divna stvar ali pokušaj pronalaženja dobra tamo i gdje ga nema je u opoziciji.

    avatar

    27.03.2010. (00:16)    -   -   -   -  

  • Responder

    Želiš li reći da je Pavao bio od takvih krivotvoritelja koji je činio dobro samo zbog koristi, zemaljske i nebeske? No, ta konstatacija ne bi stajala, jer npr. u Drugoj Soljunjanima opisuje kako nikada nije iskorištavao svoj položaj radi svoje zemaljske dobrobiti i ugodnosti, dok u Rimljanima inzistira na tome da se djelima uopće ne može steći nebeska plaća.

    avatar

    28.03.2010. (13:23)    -   -   -   -  

  • Green Goblin

    Ne smatram Pavla krivotvoriteljem već 'ljudskijim' od Isusa.

    Isus kaže 'Dajte caru ono što je njegovo' i to je sve, dok Pavao kao da kaže da je car Bog kad govori da činiš dobro pa ćeš imati pohvalu od vlasti koje su od Boga postavljene (Rim 13,1-7)

    avatar

    29.03.2010. (01:18)    -   -   -   -  

  • Responder

    Tu treba uzeti u obzir društvene okolnosti kojima je poslanica namijenjena. Moguće je, kako npr. tvrdi Marcus Borg, da je to bila kritika pretjeranog židovskog nacionalizma koji se razvio među kršćanima u Rimu pa su se zato suprotstavljali vlasti. Ili su možda, kako tvrdi Ernst Ksemann, neki kršćani neobuzdano ponašali u svjetlu svog “nebeskog poziva“ pa su odbijali poslušnost vlasti (slično kao i Solunjani). U svakom slučaju, da je Pavao bio nekakva ulizica vlasti kako bi se moglo zaključiti promatrajući samostalno taj odlomak, onda ga vlast ne bi pogubila niti bi prolazio kroz razne poteškoće od raznih vlastodržaca. Da je apsolutno smatrao kako je svaka vlast od Boga ne bi htio imati posla s Isusom koga je vlast razapela, niti u rimskim provincijama navjećivati Boga kojeg vlast odbacuje.

    avatar

    29.03.2010. (14:11)    -   -   -   -  

  • Green Goblin

    Stoji sve što si rekao.
    Ja često ne uzimam društvene okolnosti u obzir a potrebno je samo pročitati Justina Mučenika da bi se shvatilo po kako tankoj žici su ondašnji kršćani hodali.

    avatar

    29.03.2010. (14:53)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...