23.05.2011., ponedjeljak
Uvod u kršćanstvo
Čovjek je pozvan vjerovati da stvarnost u kojoj živi nije besmislena i kaotična, već da postoji temelj, cilj i smisao našeg postojanja, tj. da postoji Bog koji te kvalitete daje (Post 15,6 – Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost). Dakle, mada se život ponekad činio besmislenim i premda se egzistencija Boga ne može dokazati jer on nije podložan dokazima, pozvani smo vjerovati da je on pratemelj koji našu stvarnost i postojanje čini smislenima (Rim 4,8 – U nadi protiv svake nade povjerova Abraham). Bog stoga, koliko je to našim ljudskim rječnikom opisivo, ima kvalitete najvrjednijeg, najdragocjenijeg i najkorisnijeg, a to je prema Bibliji ljubav (1Kor 13,13 – Najveća je među njima ljubav). Dakle, „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8.16). Bog je onaj koji daje smisao priči našeg života Prva osobina ljubavi je da se daruje, i to velikodušno (1Kor 13,4 – Ljubav je velikodušna). Zato Bog stvara svijet kako bi ljubav darovao stvorenjima (Post 1,1 – U početku stvori Bog nebo i zemlju). I ne samo darovao čineći ih tek objektima ljubavi, već poziva i njih da ljube (Lk 10,27 – Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!). Druga osobina ljubavi je neprolaznost, vječnost (1 Kor 13,8 – Ljubav nikad ne prestaje). Jer, budući je Bog ljubav, ona je načelo vječnosti, prapočelo stvarnosti (1Iv 4,10 – U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas). Zato sve i svatko tko ljubi, ili se daje ljubiti, ili potiče na ljubav, sebi stvara vječnost, jer ljubav nije podložna propadljivosti (2Mak 7,9 – Kralj svijeta će nas, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni). Istinska ljubav nije sebeljublje, već upravo suprotno, poput roditeljske ljubavi često zahtijeva odricanje od svojih potreba da bi se učinilo veće dobro drugome (Mt 16,24 – Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom). I stoga je upravo u trpljenju vrhunac ljubavi (Iv 15,13 – Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život položi za svoje prijatelje). Bog nas poziva na savršenost (Lev 19,2 – Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!) i stoga nas stavlja u okruženje patnje i zla ovoga svijeta (Job 14,1 – Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja), jer su takvi uvjeti najplodnosniiji za ljubav (2Kor 12,9 – Gospodin mi reče: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“). Prividni besmisao, koji se posebno očituje u patnji i smrti nevinih, izaziva nas na odluku da svoj križ (tj. život) ili odbacimo, ili nihilističko-stoički nosimo bez ljubavi, ili da ga prigrlimo (uzljubimo) na način da taj besmisao želimo prevladati ljubeći Boga i druge i dajući se ljubiti od njih (Rim 5,3-4 – Nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom). Vječnost ljubavi nam pak raspršuje taj besmisao, te uvjerava da smrt i patnja nemaju posljednju riječ, te da ono što je prošlo nije bilo samo gnojivo za evoluciju, već da će sve stvorenje koje je ljubilo, dalo se ljubiti, ili samo posredno potaklo na rađanje ljubavi, živjeti vječno u Bogu zbog te svoje ljubavi (Rim 8,22 – Sve stvorenje zajedno uzdiže i muči se u porođajnim bolima sve do sada). No, prije ostvarivanja te vječnosti, kao ograničeni ljudi često se nalazimo u situaciji da iz ljubavi čeznemo za nečim, a nemoćni smo do kraja izraziti tu našu ljubav jer nemamo kontrole nad ciljem koji naša ljubav želi postići (Job 17,15 – Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti?). Vjera u Boga nam tada nalaže da se pozovemo na njega, sam Izvor ljubavi, kako bi on usavršio našu ljubav i djelovao ondje gdje smo mi nemoći, a u tome je smisao zagovorne molitve (Mt 7,7 – Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!). Vrijednosti ni vječnosti naravno nema u onom trpljenju koje je drugom (ili čak sebi) izazvano iz svoga sebeljublja (iz svoje koristi), te Bog poziva na (ili drugim riječima – ljubav iziskuje) socijalno djelovanje kojim će se uspostaviti pravda (Iz 58, 6-7 – Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat` spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi). Ljubav se, jednako tako, ne može rađati prisilom, pa zato ne može biti dokaza koji bi ljude prisilio da vjeruju u Božju egzistenciju i time im nametnuo obvezu da ljube (Iv 1,18 – Boga nitko nikad ne vidje). No, budući je ljubav darežljiva, Bog se nenametljivo daruje onima koji ga traže (Otk 3,20 – Na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom). Svoju objavu svijetu Bog je izvršio u Isusu Kristu (Iv 1,14 – I Riječ tijelom postade i nastani se među nama). On nam je otkrio kako Bog nije strašan i dalek, kako ga se dotad često dočaravalo, već da je blizak poput oca (Mt 6,9 – Vi, dakle, ovako molite: Oče naš) koji nas ljubi (Lk 15,20 – Dok je još bio daleko njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga). Propovijedao je kraljevstvo Božje kao vladavinu ljubavi koju smo svi već sada pozvani ostvarivati, a u punini će se ostvariti u Bogu (Mt 6,33 – Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati). Naposljetku je smaknut jer je tadašnjim vjerskim poglavarima bilo neprihvatljivo njegovo inzistiranje na Bogu koji ljubi čovjeka namjesto Boga koji traži formalističko obdržavanje Zakona (Mk 2,27 – Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote). No, zbog punine ljubavi koju je postigao za života zaslužio je vječnost u Bogu (Dj 2,24 – Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada).  Križ kao vrhunac ljubavi Njegovi su učenici proširili svijetom tu radosnu vijest, te je Isus za sve koji su čuli i prihvatili taj navještaj postao Otkupitelj i Spasitelj (Mt 28,19 – Pođite i učinite mojim učenicima sve narode). Otkupio nas je, naime, iz začaranog kruga zla, pokazavši svojim primjerom da ljubav koja se daruje nadmašuje sebeljublje, te da nije potrebno pokorno služiti prolaznim vrijednostima (1Kor 7,23 – Otkupninom ste kupljeni: ne budite robovi ljudima). Spasio nas je isto tako od promašenosti egzistencije pokazavši nam koji je put u vječnost, te omogućivši nam da se gledajući u njegovo djelo apsolutne ljubavi pokajemo za svoje manjkove ljubavi i rad protiv ljubavi, tj. za svoje grijehe (Iz 53,6 – Poput ovaca svi smo mi lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju). Židovi su Božjem odabraniku pridavali naslov sin Božji (2Sam 7,14 – Ja ću njemu (Davidu) biti otac, a on će meni biti sin). Stoga je taj naslov pripisan i Isusu kao Božjem objavitelju (1Iv 4,9 – Bog Sina svoga posla u svijet da živimo po njemu). Prihvaćajući tu objavu, iskreni kršćani ulaze u intiman i blizak odnos s Bogom, te se mogu nazivati sinovima Božjim (Gal 3,26 – Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu). Bog im daruje samoga sebe, tj. nadahnjuje ih ljubavlju, a to se, opet pod utjecajem židovske tradicije, naziva Duh Sveti (Gal 4,6 – A budući da ste sinovi odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga). Duh Sveti je, dakle, naziv za djelujućeg Boga u čovjeku (Rim 5,5 – Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan). Ljubiti i ljubavlju steći vječnost mogu i nekršćani, a time se Duh Sveti očituje i u njima, no u Isusu je ostvarena punina ljudske egzistencije i nasljedovanje tog puta garantira uspjeh (Rim 8,11 – Onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji prebiva u vama). Oni koji povjeruju u Krista imaju, dakle, novu paradigmu shvaćanja svijeta (2Kor 5,17 – Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta.). U židovstvu je voda simbol novog stvaranja (Post 6,5-9,17 – priča o Noi i potopu), te stoga kršćanstvo preuzima krštenje vodom kao simbol ulaska u novu život s vjerom u Krista (Rim 6,4 – Krštenjem smo dakle zajedno s Kristom ukopani u smrt, da kao što on slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života). Za židove je temeljna novost njihova života bila sloboda koju su dobili izlaskom iz Egipta, te su u spomen toga slavili Pashu, kada se žrtvovalo janje koje se jelo s beskvasnim kruhom (Izl 12,8 – Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem). Po uzoru na to, kršćani svoj novi život slave na misi, jer su u Isusu, ponajviše pod utjecajem Izaije (Iz 53,7 - K`o jagnje na klanje odvedoše ga; k`o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih), u Isusu prepoznali Pashalno janje (Iv 1,36 – Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: „Evo jaganjca Božjega“).  Prikaz Isusa kao janjeta u Eufrazijevoj bazilici u Poreču S tim je u vezi i, u najranijoj predaji sačuvano, sjećanje na Isusovu posljednju večeru s učenicima, kada kruh i vino koje dijeli sustolnicima predstavlja kao svoje tijelo i krv, koji će na vrhuncu njegova djela spasenja i otkupljenja, tj. u muci, biti poput kruha razlomljeni i poput vina proliveni (Mt 26,26-28 – I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: „Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!“ I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: „Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.“). Primajući na misi posvećeni kruh, kršćani se spominju tog djela spasenja i otkupljenja, a ujedno bi tim zajedničkim blagovanjem trebali biti potaknuti na međusobnu ljubav, odnosno na izgradnju zajedništva, budući su židovi, u kulturi kojih pričest izvorno nastaje, najprisnije odnose stvarali zajedničkim blagovanjem (Ps 41,10 – Prijatelj moju koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj…). Kod židova, kao i kod drugih starih naroda, bio je običaj da se primaju plodovi žrtve blagujući žrtveni prinos, što je značilo sjediniti se s prinosom i Bogom koji ga je primao (1Kor 10,18 – Koji blaguju žrtve nisu li zajedničari žrtvenika?). Preuzimajući taj kulturološki obrazac i blagujući žrtvovano Isusovo tijelo i kršćani tako imaju zajedništvo u njegovoj žrtvi, tj. prihvaćaju njegov prinos ljubavi i kreću pokušavati živjeti takvu ljubav, tj. živjeti s Bogom (Iv 6,57 – Onaj koji mene blaguje živjet će po meni). I tako onaj tko nasljeduje Isusa ljubi druge do sebeodricanja (Iv 13,34 – Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge) i time oslobođen od tereta sebeljublja (Mt 11,30 - Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako) može punim plućima živjeti avanturu života (Iv 10,10 – Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju). |
- 15:58 - Komentari (34) - Isprintaj - #
22.07.2010., četvrtak
Redemokratizacija Crkve
|
"Svi u ovoj prostoriji jako dobro znaju da je George Pell premješten iz Melbournea kako bi mogao dobiti crvenu kapicu i kako bi mogao birati papu. I to je bio jedini razlog … Većina biskupa bila bi za to da biskupi biraju kardinale … Ono što se sada provodi je to da papa imenuje kardinale, koji onda biraju papu, koji onda bira druge kardinale, i tako to ide uvijek isponova. Dakle, to jedan iskvareni krug. A namjerno je oblikovan kako bi osigurao da ne dobijemo drugog papu Ivana XXIII." To su riječi australskog biskupa Geoffreya Robinsona iz govora održanog prošlog tjedna pred 250 biskupa i svećenika na Australskom nacionalnom vijeću katoličkih svećenika u Parramatti. Sudionici su dugim i glasnim aplauzom popratili te biskupove zaključke kroz koje zagovara demokratizaciju Katoličke crkve.  Konferencija u Parramatti, predgrađu Sydneyja Spomenuti kardinal George Pell, koji je na čelu nadbiskupije Sydney, bio je ove godine u središtu spekulacija oko imenovanja novog čelnika Kongregacije za biskupe. Perfekt te kongregacije predlaže papi imena novih biskupa, te na taj način dugoročno određuje politiku Katoličke crkve. Kaže se da je to treća najmoćnija osoba u Vatikanu, iza pape i državnog tajnika. Sve do lipnja ove godine crkveno dobro informirane osobe u Rimu i Australiji bile su uvjerene kako će upravo kardinal Pell na tom mjestu naslijediti kardinala Rea, koji odlazi u mirovinu. Međutim, eskalacija pedofilskih skandala u Irskoj učinila ga je nepoželjnom osobom za taj posao, budući je i on sam jednom prilikom bio optužen za zlostavljanje, iako je kasnije oslobođen optužbe. Pell je inače poznat po naglašeno tradicionalističkim stavovima, kao što je podupiranje liturgije u kojoj je svećenik okrenut leđima puku, ili pak teze da bi rastavljeni parovi trebali plaćati porez na rastavu. Ne iznenađuje stoga nezadovoljstvo kod australskih biskupa i svećenika što je on postavljen za osobu koja vodi australsku Crkvu i sudjeluje u biranju budućeg pape.  Kardinal George Pell No, mjesto perfekta Kongregacije za biskupe naposljetku je pripalo kanadskom kardinalu Marcu Ouelletu. On nema toliko izražene tradicionalističke stavove kao Pell, ali i njega, kao i većinu drugih novoimenovanih crkvenih velikodostojnika, obilježava defenzivna pozicija spram suvremenog svijeta. Uvjereni su kako je Crkva na Zapadu pod opsadom militantnog sekularizma koji ju želi uništiti. Umjesto kritičke otvorenosti okolnoj kulturi, koja je od početaka karakterizirala kršćanstvo, zauzima se defenzivan stav u kojem se sebe prikazuje kao žrtvu. Na taj se način gubi svaka mogućnost utjecanja na društvo. Zadaća Crkve bi trebala biti da stvori atmosferu u kojoj su vjerovanje i religija viđeni kao važan dio javnog diskursa, kao što su to politika, ekonomija, vanjski poslovi, socijala, zdravstvo i druga pitanja koja društvo i mediji uzimaju ozbiljno. Nasuprot tome danas imamo situaciju u kojoj Crkva i njen nauk postaju irelevantni, te im se pristupa s podsmijehom i senzacionalistički. To je izravna posljedica stava Crkve da ne želi voditi iskreni dijalog sa suvremenim svijetom, niti ga se trudi razumjeti. Onim pak teolozima koji u taj dijalog žele ući prigovara se kako razmišljaju suviše "horizontalno", tj. da doktrinarnim pitanjima pristupaju na način ljudskih znanosti, što kao posljedicu ima zanemarivanje teološke izvorne preokupacije, "vertikalne" dimenzije Crkve kao misterija. U svom članku "Učiteljstvo i ideologija" teolog Edward Schillebeeckx navodi kako taj prigovor potječe iz shvaćanja religijskih realnosti koji se može nazvati bilo dualistički supernaturalizam, bilo fideizam: "Oba ta shvaćanja pretpostavljaju svojevrsni religijski pozitivizam koji - možda zbog straha - sebe deklarira imunim spram znanstvenog istraživanja i ideološkog kriticizma. Sve je to posebno značajno u raspravi o učiteljstvu." Sustav izbora biskupa, kardinala i pape, koji je biskup Robinson kritizirao, omogućuje da se ta samodeklarirana imunost uvijek iznova reproducira, a samim time da se Katolička crkve sve više getoizira. Kako u svijetu rastu spoznaje o znanstvenim istraživanjima i ideološkom kriticizmu tako crkveni nauk koji te datosti ignorira postaje sve irelevantniji, a zaklon u Crkvi sve više nalaze samo oni koji su i sami razočarani svijetom pa traže bijeg iz njega. Oni ignoriraju suvremene spoznaje o egzegezi, orijentalistici, razvoju crkvene prakse, nauka i dogmi, o psihologiji religije i sl., te maštaju o mitskom vremenu nepromjenjivosti i patrijarhalne idiličnosti.  Danas znamo kako je biskupe kroz gotovo čitavo prvo tisućljeće kršćanstva birao narod, tj. laici i svećenici. U Djelima apostolskim (1,15-26), kod izbora apostola koji će zamijeniti Judu, Petar ne izabire sam, već se obraća čitavom okupljenom narodu i oni odabiru dvojicu, između kojih je kockom izabran Matija. Kasnije će tako i papu (rimskog biskupa) birati narod Rima. Kada je pak Rimsko Carstvo prigrlilo kršćanstvo biskupi su dobili i svjetovni autoritet. Unatoč nastojanjima da se nakon toga ovlast njihova biranja prenese na svjetovne vladare, pape Celestin I. i Lav I. su u 5. stoljeću osudili svaki pokušaj da se biskupe imenuje bez pristanka naroda. Na bizantskom su Istoku ipak od kraja 6. stoljeća carevi ograničili pravo izbora na kler i plemstvo, dok su sebi uzeli pravo nominiranja biskupa Konstantinopola, ujedno tražeći novac za svoju uslugu potvrđivanja biskupa, koja praksa je postala poznata pod nazivom simonija. Na Zapadu je ostala praksa da biskupe bira narod, iako su se u taj postupak sve više miješali kraljevi, koji su počeli kontrolirati nominacije. Do 10. stoljeća narod postepeno gubi sve ovlasti, tako da su biskupe imenovali monarsi, što se nazivalo laička investitura. Simonija je i tu postala norma, a kako bi se izbjegla potpuna kontrola kraljeva nad Crkvom, 1059. godine je oformljeno vijeće kardinala sa zadaćom da biraju papu. Došlo je i do rata između pape i njemačkih careva oko pitanja investiture, što je razriješeno Vormskim konkordatom, kojim je ukinuta laička investitura, ali su monarsi zadržali značajan utjecaj pri biranju. Biskupe su tada počeli birati drugi biskupi, ali od 13. stoljeća raste papinski utjecaj u tom procesu. U 15. st. papa Inocent VII. iz obreda posvećenja biskupa briše svaki spomen biranja, dok stoljeće kasnije Tridentski sabor potvrđuje papino pravo da odobrava biskupe. Međutim, pojedini vladari i nakon toga imaju privilegij biranja biskupa, ili pak stavljanja veta na njihov izbor, no papinski je autoritet dodatno učvršćen 1870. kada je na Prvom vatikanskom koncilu deklarirana papinska nepogrešivost i papinski primat. Kulminacija u procesu centralizacije crkvenih ovlasti uslijedila je 1917. kade je u Kodeksu kanonskog prava papi dano pravo imenovanja svih biskupa. Kasnije je utvrđena i sadašnja procedura oko izbora novog biskupa. Riječ je o tajnom postupku u kojem prvo lokalni biskupi šalju prijedloge nunciju (vatikanski veleposlanik u zemlji), ovaj Kongregaciji za biskupe, a ona papi. Nitko u toj hijerarhiji nije dužan prihvatiti prijedloge nižih tijela. Laici u tom postupku nemaju nikakvu ulogu, osim što se lokalni biskup, ako to želi, može o kandidatu konzultirati s laicima koje sam izabere.  Vraćanje ovlasti pri izboru biskupa narodu uvelike bi riješilo probleme na koje upozoravaju Robinson i Schillebeeckx. Biskupi koje bira narod ne bi se mogli voditi politiku samoizolacije. Oni ne bi strahovali od svijeta, niti ga ignorirali, nego bi se s njime hrabro suočavali. Takvi biskupi ne bi mogli biti sami sebi dovoljni. Očito je da su prvi kršćani znali dobar recept kako izbjeći getoizaciju kršćanstva, no mi smo taj recept s vremenom izgubili. U mnogo manje demokratskim vremenima Crkva je shvaćala da ne može biti vjerodostojna ukoliko eliminira narod iz procesa odlučivanja. Pavao u 1Kor 12 jasno govori kako su svi kršćani udovi tijela Kristova, te zabranjuje da se pojedni udovi odbacuju. Nažalost, narod koji je ranije biskupima bio jamac legitimiteta, danas je postao izvor straha, jer biskupi nisu suglasni s promjenama koje narod vidi kao nužne u Crkvi, te ne žele o njima niti diskutirati. Koje su to promjene je prilično jasno. "Laici i reforma crkve: studija šest nacija" bio je naziv velike sociološke studije iz sada već davne 1996. godine koju su proveli svećenik i profesor sociologije sa Sveučilišta Arizona Andrew Greeley, te njegov kolega sa Sveučilišta Berkeley, Michael Hout. Na pitanje da li su za promjenu pravila o biranju biskupa, odnosno da se ta zadaća ponovno povjeri svećenicima i laicima unutar biskupije, potvrdno je odgovorilo 75% vjernika u Njemačkoj, 67% u Italiji, 65% u SAD-u i 63% u Irskoj. Na pitanje o tome smatraju li da laicima treba dati veću ulogu u Crkvi, pa i time da ih se postavi kao papinske savjetnike, pozitivno je odgovorilo 82% Iraca, 81% Nijemaca, 77% Španjolaca i 68% Filipinaca. U sličnim postotcima vjernici su podržali i davanje većih ovlasti lokalnim biskupima, dozvoljavanje svećenicima da se žene i ženama da se zaređuju za svećenike, te općenito želju da idući papa bude više otvoren promjenama u Crkvi. Pokazalo se kako su u svim zemljama najveće pristalice promjena obrazovaniji i mlađi laici. Drugi vatikanski koncil je laicima formalno priznao pravo glasa. U Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen Gentium (37) kaže se: "(Laici neka klericima) otkrivaju svoje potrebe i želje s onom slobodom i s onim povjerenjem koji dolikuju Božjoj djeci i braći u Kristu. Prema znanju, mjerodavnosti i izvrsnosti položaja koji im je vlastit, oni imaju mogućnost, štoviše i dužnost, očitovati svoje mišljenje o onome što se tiče dobra Crkve … A sveti pastiri neka priznaju i promiču dostojanstvo i odgovornost laika u Crkvi; neka se rado posluže njihovim razboritim savjetom, s povjerenjem neka im povjere dužnosti u služenju Crkvi te im ostave slobodu i prostor djelovanja, štoviše, neka ih ohrabruju da se i na vlastitu pobudu daju na posao. Neka očinskom ljubavlju i pozorno u Kristu razmotre pothvate, prijedloge i želje koje laici predlažu." Međutim, čini se da smo danas, nasuprot tu promoviranom participativnom modelu upravljanja Crkvom, u praksi bliži izrazitom autoritativnom modelu, uz strogo distanciranje laika i hijerarhije kakvo se proklamiralo u 19. i početkom 20. stoljeća. Umjesto da su "zajedničko svećeništvo vjernika i hijerarhijsko svećeništvo … usmjereni jedno prema drugomu" (Lumen Gentium 10), tada je papa Grgur XVI. naglašavao pasivnost i podređenost laika: "Nitko ne može zanemariti da je Crkva društvo nejednakih, u kojemu je Bog neke odredio da vladaju, a druge da služe. Potonji su laici, a oni prvi klerici". Papa Pio X. je pak pisao: "Samo kolegij pastira ima pravo i autoritet da upravlja i vlada. Mase nemaju prava niti autoriteta osim da se njima vlada, kao poslušno stado što slijedi svog pastira." Propagirajući apsolutistički monarhizam, čini se da su tu Isusove riječi bile zaboravljene: "Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga" (Mk 10, 42-44). Nakon pedofilskih skandala koji su u posljednje vrijeme potresli Crkvu na Zapadu, izvjesno je da je među laicima želja za promjenama još izrazitija nego je to bila u spomenutoj studiji iz 1996. Ti su nemili događaji ukazali na veliki manjak odgovornosti, transparentnosti, učinkovitosti i vjerodostojnosti u radu biskupa, što je otvoreno priznao i sam papa Benedikt u pismu irskim katolicima. Međutim, i tu se pokazalo koliko je u visokim vatikanskim krugovima prisutno ignoriranje stvarnosti i slijepo štićenje izvora svog legitimiteta, pa je tako dekan Kardinalskog zbora Angelo Soldano te skandale nazvao običnim "ogovaranjem", dok je papinski propovjednik Raniero Cantalamessa napade na Crkvu u vezi pedofilije usporedio s progonom Židova. U oba slučaja Papa se morao distancirati od tih teza.  Biskup Geoffrey Robinson Iako takve tvrdnje jasno signaliziraju koliko je snažno protivljenje promjenama, biskup Robinson, koji je i sam u sjemeništu bio seksualno zlostavljan, u spomenutom je govoru ipak izrekao jednu tvrdnju koja bi se mogla pokazati proročanskom: "U 1989. godini, tko je mogao predvidjeti da će se do kraja godine komunizam urušiti - a ipak se dogodilo. Nekoliko godina kasnije, tko je mogao predvidjeti da će aparthejd u Južnoj Africi krahirati - ali ipak jest … Rast nezadovoljstva u zapažanju poremećaja režima dosegao je kritičnu masu. I kad se to desilo, došlo je do kolapsa. Ja vjerujem da će do promjena u Crkvi najvjerojatnije doći upravo na takav način." |
- 11:59 - Komentari (27) - Isprintaj - #
12.07.2010., ponedjeljak
Ekskluziva o Schillebeeckxu
Erik Borgman, dugogodišnji suradnik Edwarda Schillebeeckxa i najbolji poznavatelj njegove teologije, u ekskluzivnom intervjuu samo za ovaj blog ukratko progovara o Schillebeeckxovoj teologiji i danas obnovljenom interesu za nju. Borgman je inače profesor sustavne teologije na Sveučilištu u Tilburgu, u Nizozemskoj. Predsjednik je Međunarodnog društva za religiju, književnost i kulturu, te potpredsjednik Vijeća ravnatelja Međunarodnog teološkog časopisa Concilium. Razgovor s njime u Dublinu je vodio Zoran Grozdanov, urednik Hrvatskog izdanja Conciliuma. Prof. dr. Erik Borgman - Što je za Rim bilo problematično u teologiji Edwarda Schillebeeckxa? Ono što je problematično za službenu Crkvu je to da je pokušao pokazati kako nešto nije istinito zato što Crkva kaže da je istinito, nego je stvar obrnuta. Teologija mora pokazati da su neke stvari vrijedne promišljanja i to ne samo zato jer je tako rekao Vatikan ili Kongregacija za nauk vjere. I to je mislim glavno pitanje. Schillebeeckx je govorio o autoritetu Crkve, odgovornosti intelektualca i dr., ali njegov pristup je uvijek bio takav da teologiju svi manje ili više mogu razumjeti i stoga jednostavno trebamo pokazati zašto je važna i zašto je istinita. Ne misli se tu na razne površne načine na koje se može dokazati Božja egzistencija i sl., već o tome da se kao teolog i intelektualac progovori o pitanjima koja su za ljude relevantna. To znači da teologija nije samo za ljude u Crkvi nego da je važna i za javnost. I tvrdim da je to dobar pristup. - Odakle danas oživljeni interes za Schillebeeckxa? Dijelom je razlog jednostavno u tome što je umro i što je bio jedan od posljednjih iz svoje generacije koncilskih teologa. Time je označio kraj postkoncilske ere. To je dio razloga. Dio je također i u novom zanimanju za teološka pitanja. U povijesti Drugog vatikanskog koncila išlo se u raznim smjerovima - prema kulturnim pitanjima, etičkim pitanjima i dr. Sada je ponovno pitanje što sve to čini teologijom. Mislim da nam Schillebeeckx može pomoći da pokažemo zašto su sve te razne debate dio teološke situacije današnjice i da to nije neka novovalna teologija. I zbog toga je također zanimljiv. Ali, iznenađujuće, uvijek je bio golem interes za Schillebeeckxa, posebno za praktičnu teologiju, tako da su ljudi koji se bave praktičnim aspektima Crkve, oni koji su željeli propovijedati, često išli Schillebeeckxu kako bi to postigli. U Trećem svijetu je interes i dalje posebno prisutan, kao i u SAD-u odakle dolaze ljudi kako bi pisali doktorate. Zapravo je to oživljavanje dio nečega što se oduvijek događalo. Dodatno o teologiji Edwarda Schillebeeckxa na ovom blogu možete čitati u tekstu povodom njegove smrti, te u tekstovima O celibatu i ređenju žena i O Tijelu Kristovu. |
- 10:22 - Komentari (13) - Isprintaj - #
04.07.2010., nedjelja
Obraćenje biskupa Romera (3)
|
(prvi dio) (drugi dio) 3. Svetac Romerova se zadnja propovijed ispunila na njemu samom. Pšenično zrno palo je na plodnu zemlju i donijelo bogat rod. Oscar Romero postao je simbolom Crkve prijateljice ljudi koja staje na stranu siromašnih i brani njihova prava. U svom životu je provodio ono što je u svom posljednjem pastirskom pismu zahtijevao od Crkve: "Od Crkve se traži da sve dublje uranja u svijet siromašnih; ona se mora solidarizirati s njima prihvaćajući sve rizike i njihovu sudbinu proganjanja i mora biti pripravna položiti najveće svjedočanstvo ljubavi kako bi mogla braniti i štititi one koje je Isus ljubio iznad svega."  Njegovo ubojstvo nikada nije dobilo konačan sudski epilog. Uviđaj je proveden tek devet dana nakon zločina, s time da nisu izuzeti nikakvi dokazi niti su saslušani svjedoci. Istraga je u svakom koraku bila opstruirana. Kasnije će se ipak saznati da je nalogodavac njegova ubojstva bio Roberto D'Aubuisson, uvaženi desničarski političar. Samo nekoliko tjedana prije Romerova umorstva izaslanstvo stranke koju je D'Aubuisson osnivao bilo je u Vatikanu, te su se tamo Papi potužili zbog Romerovih javnih istupa. D'Aubuisson nikada nije izveden pred sud jer je kao zastupnik i predsjednik parlamenta uživao imunitet. 1992. godine umro je od raka grla. 24. ožujka ove godine, na 30. obljetnicu ubojstva, salvadorski predsjednik Mauricio Funes ispričao se zbog uloge vlade u tom zločinu. Na Romerovom pogrebu nisu se pojavili salvadorski biskupi koji su ga za života kritizirali. No, zato je bilo prisutno 28 biskupa iz drugih zemalja i 300 svećenika. Oltar je bio postavljen pred ulaz u katedralu, a ispred na trgu tiskalo se 250.000 ljudi. Za vrijeme propovijedi papinog izaslanika, meksičkog kardinala Corripia na jednom je kraju trga eksplodirala bomba. Istovremeno je iz nacionalne palače vojska počela pucati na narod. Ljudi su u panici nagrnuli u katedralu, a Romerovo mrtvo tijelo je na brzinu pokopano u lađi crkve. Na trgu je ostalo više od 40 poginulih i više stotina ranjenih. Bio je to uvod u građanski rat koji će uslijediti između vlade i ljevičarskih pobunjenika, a na opasnost kojeg je Romero dugo upozoravao. SAD je podupirući vojsku rat financirao s preko tri milijarde dolara. Vojska je u prvim godinama rata izvršila strašne masakre nad civilnim stanovništvom, a Crkve je i nadalje krvavo progonjena. Dovoljno je bilo da se u raciji u nekoj kolibi nađe slika Oscara Romera pa da se sve stanare kolibe deportira i poubija. Rat je trajao 12 godina i odnio oko 75.000 života, a oko 1,5 milijuna Salvadorijanaca emigriralo je iz zemlje.  Protjerivanje časnih sestara iz katedrale u San Salvadoru 1980. godine Važan događaj za Salvador bio je posjet Ivana Pavla II. 1983. godine. Papa je tad odstupajući od protokola inzistirao da posjeti Romerov grob u katedrali i tamo se pomoli. Javno ga je pohvalio kao pastira koji je iz ljubavi prema Bogu i služeći ljudima žrtvovao vlastiti život. Papa se zauzeo za dijalog o miru i okončanje građanskog rata. Za vrijeme svog drugog posjeta Salvadoru 1996. godine Papa se ponovno pomolio na Romerovom grobu. Za Romerovog nasljednika imenovao je jedinog salvadorskog biskupa koji ga je podupirao - Artura Riveru y Damasa. No, nakon njegova smrti na mjesto nadbiskupa San Salvadora imenovan je Fernando Saenz Lacalle iz Opusa Dei. To imenovanje značilo je prekid s proročkom linijom prijašnjih nadbiskupa. Nedugo nakon preuzimanja službe izjavio je kako se svećenici ne smiju opredjeljivati u političkim pitanjima, te kako njima ne priliči da bilo koga kritiziraju. Na ključne crkvene pozicije Saenz Lacalle je postavio svoje istomišljenike. 2008. godine je zbog godina umirovljen, a papa Benedikt XVI. na njegovo mjesto postavio po mentalitetu bliskog mu biskupa José Luisa Escobar Alasa. Za vrijeme građanskog rata progonstvo Crkve u Salvadoru dosegnulo je vrhunac brutalnim ubojstvom šestorice isusovaca i dviju žena na Srednjoameričkom sveučilištu 1989. godine. Ubijen je Romerov bliski suradnik i rektor Sveučilišta Ignacio Ellacuria, a Jon Sobrino je smrt izbjegao jer je bio na putu. Nekoliko tjedana kasnije se ustvrdilo da je ubojstvo počinila regularna vojna postrojba. Pokrenut je sudski proces i po prvi puta u salvadorskoj povijesti na optuženičkoj klupi sjedila su osmorica vojnika i časnika. Doduše, osuđena su samo dvojica, a i oni su uskoro pušteni na slobodu, no taj je događaj postao prekretnicom u građanskom ratu. Kako se saznalo da je u zločin bilo umiješano čitavo vojno vodstvo, tako je i vojska bila postupno potiskivana u defenzivu. Od početka 1990. vođeni su mirovni pregovori između vlade i gerile koji su konačno završeni 1992. potpisivanjem sveobuhvatnog mirovnog ugovora. Pučanstvo je prvog veljače 1992. sklapanje mira obilježilo velikim slavljem. Ljudi su se grlili na trgu ispred katedrale gdje je proliveno tako puno krvi. proslavi je na svojevrstan i za sve primjena način "nazočio" i nadbiskup Romero. Naime, s oba su tornja katedrale visile dvije dugačke, široke trake s ispisanim izrekama. Na jednoj je traci pisalo "Sentir con la Iglesia" - "Osjećati s Crkvom". Bilo je to Romerovo biskupsko geslo. Na drugoj se traci moglo pročitati: "Monsinjore, uskrsnuo si u svome narodu!". Bila je to potvrda Romerove najave: "Ako me ubiju, uskrsnut ću u salvadorskom narodu."  Svake godine na obljetnicu Romerove smrti održava se procesija ulicama San Salvadora njemu u čast. - fotografija iz 2010. godine Romero je još za svoga života privukao pogled međunarodne javnosti na Salvador. Dotad uglavnom nepoznata zemlja postala je simbolom potlačenosti i borbe za slobodu i ljudska prava. Posvuda po svijetu osnivale su se grupe solidarnosti za Salvador. One doduše nisu mogle spriječiti zločine, ali su ih barem iznosile na svjetlo dana i održavale u svijesti međunarodne javnosti. Postupak za proglašenje Romera blaženim službeno je u Crkvi pokrenut 1990. godine. Na lokalnoj razini postupak je završen 1996., nakon čega je predmet proslijeđen u Rim. Iz pouzdanih izvora moglo se čuti kako i sam Ivan pavao II. osobno želi da se Romera ubrzo beatificira. Papa je 1997. proglasio Romera slugom Božjim, a 2005. je mons. Paglia, koji je vodio postupak, najavio da bi Romero za pola godine mogao biti proglašen blaženim. No, nakon smrti Ivana Pavla II. proces je zastao, te do danas nema najave kada bi moglo doći do službenog proglašenja blaženim. Lutanje Vatikana u pogledu Romerove beatifikacije pokazuje i događaj iz 2007. kada je papa Benedikt XVI. u svom intervjuu za vrijeme putovanja avionom u Brazil novinarima rekao kako "Romero kao osoba bez sumnje zaslužuje beatifikaciju", dodavši kako je on bio "zasigurno veliki svjedok vjere i čovjek velikih kršćanskih vrlina koji se zalagao za mir, a protiv diktature". Međutim, vatikanski dužnosnici su uklonili taj citat iz službenog transkripta, zadržavajući samo papinu općenitu pohvalu za ubijenog biskupa kao "velikog svjedoka vjere." Kardinal Tarciscio Bertone taj čin je kasnije objasnio papinom željom za iskazivanjem punog poštovanja Kongregaciji za svece koja razmatra Romerov slučaj. Analitičari procjenjuju da bi to proglašenje predstavljalo važan presedan, jer Romero ne bi bio proglašen samo kao još jedan uzor pobožnosti i poniznosti, već bi njegov pastoralni način djelovanja kao nadbiskupa bio bi proglašen za uzor episkopatu i čitavoj Crkvi. No, to za sada nije svima u interesu. Romerovo kritiziranje Crkve koja živi u trijumfalizmu i pompoznosti a ne reagira na društvene nepravde, za mnoge je članove crkvene hijerarhije neprihvatljivo. Njegov stav kako Crkva koja nije progonjena već uživa u privilegijama i uzda se u zemaljske stvari nije prava Crkva Isusa Krista, sablažnjiv je za mnoge članove Crkve koji su poprimili svjetovni mentalitet. Preferiranje participativnog naspram autoritativnom modelu upravljanja Crkvom još je jedan u nizu njegovih "crimena". Analitičari stoga smatraju kako bi Romero vjerojatno lakše bio proglašen blaženim da nije bio na poziciji nadbiskupa. Time se je službena Crkva zapravo dovela u apsurdnu situaciju da je prvo na mjestu nadbiskupa postavila osobu suprotnu od one kakvu je na toj poziciji željela, a kad se ta osoba iskazala svetim životom odugovlači se s kanonizacijom jer je izgleda bila suviše uzorna, opasno uzorna.  Grafit u Salvadoru s Romerovim izrekama Romero je odrastao u crkvenom i teološkom svijetu prije Drugog vatikanskog koncila. U tom su se svijetu povlačile stroge granice između Boga i čovjeka, Crkve i svijeta, vjere i povijesti. U neoskolastičkoj teologiji, koja je u to vrijeme bila obvezatna u cijelom svijetu, tome je odgovaralo razdvajanje naravi i milosti. Pojam naravi obuhvaćao je sve što je pripadalo vidljivom, stvorenom svijetu, a pod milošću se smatralo ono što pripada vječnoj, božanskoj sferi. Odnos između ta dva reda stvarnosti shvaćan je kao odnos između dva međusobno neovisna kata kuće. U skladu s time i u duhovnosti se jasno razdvajao Bog od svijeta, tijelo od duše, kontemplacija od akcije. Život na ovom svijetu shvaćao se samo kao prolazna stanica na putu u vječnost. Stoga je zadatak Crkve bio da se brine za spas duša. Njezin je glavni cilj morao biti da što više ljudi "dođe u nebo". Najvažnija sredstva za postizanje tog cilja bili su sakramenti. Romero je u svojoj tradicionalističkoj fazi sasvim dosljedno postupao po tom modelu kada je u središte svoga svećeničkog djelovanja stavljao sakramente, a malo se brinuo za "svjetovne" stvari. Sredinom 20. stoljeća cijeli je niz teologa osjećao nedostatnost neoskolastičke teologije i njezinu nesposobnost da odgovori na pitanja i izazove modernog svijeta. Ukazujući na Sveto Pismo i tekstove crkvenih otaca prvih kršćanskih stoljeća pokazali su kako se teologija svojim modelom dviju katova naravi i milosti udaljila od biti kršćanstva. Njihovi stavovi pripravili su put Drugom vatikanskom koncilu koji će oblikovati novi odnos između Crkve i svijeta. Tu je Crkva napustila, ili, točnije, započela dugi proces napuštanja svog mentaliteta utvrde i prepoznavanja same sebe u službi svijeta i čovjeka. Papa Ivan XXIII. tražio je obraćanje pažnje na znakove vremena i usklađivanje s njima. U tim znakovima vremena prevladano je strogo razdvajanje naravi i milosti, jer je Crkva počela pokazivati interes i za ono što spada u "naravni red" stvari. Romero je najvažniji znak svoga vremena prepoznao u siromaštvu svoga naroda, krik siromaha shvatio je kao Božji poziv. Zato ga narod Salvadora, za koji je Romero umro, već slavi ga kao sveca, i smatra ga simbolom otpora i nade. On živi u srcima siromašnih ljudi kojima je poklanjao svoju ljubav i kojima se davao. U mnogim sirotinjskim kućicama na zidu visi Romerova slika, ponekad jednostavno izrezana iz nekih novina. U jednoj poznatoj pjesmi brazilskog biskupa Pedra Casaldáliga kaže se: "Narod te proglasio svetim." To čašćenje Romera kao mučenika i sveca podsjeća na spontano suglasje kršćanske zajednice u pitanju imenovanja biskupa u ranoj povijesti Crkve, što je tumačeno kao izraz volje Božje. Na godišnjicu njegove smrti 24. ožujka svake godine na tisuće vjernika ide u procesiji kroz centar San Salvadora prema katedrali. Kad su argentinski biskupi u rujnu 2000. javno priznali svoju krivicu zbog šutnje u godinama tamošnje vojne diktature, učinili su to pred slikama nadbiskupa Romera i biskupa Enriquea Angellelia koji je zbog svog zauzimanja za progonjene bio ubijen u Argentini 1976. godine. Na taj su način priznali da su Romero i Angelleli u svom životu ispravno radili ono što su oni propuštali činiti.  Franjevac Robert Lenz naslikao je sada već slavnu ikonu nadbiskupa Romera. Bazirana je na tradicionalnoj crkvenoj ikonografiji, ali je nadopunjenja i suvremenim elementima. Tako su npr. anđeli zamijenjeni vojnim helikopterima koji lete iznad krovova. Romera su i teolozi vidjeli kao mučenika. Karl Rahner se u posljednjim godinama života često pozivao na njega. U članku pod naslovom "Dimenzije mučeništva", koji je objavljen u časopisu Concilium 1983. godine, Rahner se bavi pitanjem proširenja klasičnog pojma mučeništva. Osvrnuvši se pri tome na Salvador, Rahner je zapisao: "Ali zašto npr. jedan nadbiskup Romero, koji je poginuo u borbi za pravdu u društvu, u borbi koju je vodio iz istinskog kršćanskog uvjerenja, ne bi smio biti mučenikom?" Jurgen Moltmann u svom kristološkom djelu "Put Isusa Krista" uz Dietricha Bonhoeffera navodi i Romera kao istaknuti primjer modernog mučenika. Jon Sobrino u članku "Isus Galilejac iz salvadorskog konteksta" piše: "U salvadorskom kontekstu mučenik je onaj koji daje svoj život u obranu siromašnih i na taj način svjedoči da Isus jest Krist. Mučenici su stoga oni koji su istaknuti u milosti, koji vole i brane žrtve, koji tu ljubav transformiraju u borbu za pravdu, i koji su poradi toga ubijeni. Oni su dosljedno milosrdni. Oni nalikuju Isusu u životu i umiru poput Isusa." Romero je kao uzor zauzimanja za ljudsko dostojanstvo i pravedniji svjetski poredak naišao konfesionalne granice, pa čak i granice vjere i nevjere. Politički magazin "A Different View", koji izdaje Međunarodna asocijacija studenata političkih znanosti, proglasio je 2008. nadbiskupa Romera jednim od 15 prvaka svjetske demokracije. Iznad jednog portala Westminsterske opatije otkrivena je 1998. njegova statua, gdje je prikazan zajedno s devetoricom drugih mučenika 20. stoljeća. Tu se uz Romera nalaze i Dietrich Bonhoeffer, Martin Luther King, Mahatma Gandi i Maximilian Kolbe.  M. L. King, O. Romero i D. Bonhoeffer u Westminsterskoj opatiji Oscaru Romeru su, kao i Isusu, bile dane samo tri godine javnog djelovanja. Isusovo žrtvovanje u korist siromašnih i poniženih nadahnulo je i njega da beskompromisno ustraje u zauzimanju za svoj narod. Pokazao je put kršćanskog zauzimanja u suvremenom svijetu, te svojim primjerom nadahnuo mnoge ljude širom svijeta. Službenoj Crkvi je pak podario priliku da povrati svoje izvorno dostojanstvo i vjerodostojnost koje si je u mnogim prilikama oduzimala. Činjenica da je on sam "progledao" tek u 60. godini pokazuje nam kako nada u bolju Crkvu nikada ne treba umrijeti. Hvala mu što na njega možemo biti ponosni. korišteni dijelovi iz: Martin Maier: "Oscar Romero - učitelj duhovnosti", Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005. |
- 16:40 - Komentari (13) - Isprintaj - #
24.06.2010., četvrtak
Obraćenje biskupa Romera (2)
|
((prvi dio)) 2. Progresivac Oscar Romero je bio prijatelj Rutilia Grandea, iako je smatrao neodmjerenim i neispravnim njegov angažman sa siromašnim zemljoradnicima. Ali u trenutku kad se našao pred mrtvim tijelom svoga prijatelja bio je potresen do dna duše. Sam je taj doživljaj kasnije ovako opisao: "Ako su ga ubili za ono što je činio i radio, onda i ja moram poći istim putem. Rutilio mi je otvorio oči." Odmah nakon ubojstva najavio je kako više neće surađivati s vladom sve dok zločin ne bude rasvijetljen. Najavio je i kako će se na dan mise zadušnice jedina misa u cijeloj nadbiskupiji biti ona u katedrali u San Salvadoru. Vlada se plašila da bi se to skupljanje moglo pretvoriti u prosvjedni skup, pa je misu pokušala spriječiti. Također joj se usprotivio i vatikanski nuncij, no Romero se nije dao smesti. Misi je prisustvovalo više od 100.000 ljudi. Nuncij i vladajući slojevi društva počeli su uviđati kako će se izjaloviti njihova računica s Romerovim imenovanjem za nadbiskupa.  Tri mjeseca nakon imenovanja Romero je bio drugi čovjek. Mnogi su, misleći na tu njegovu preobrazbu, govorili o "čudu Romero". Europski biskupi mogli bi mnogo naučiti od takvog djelovanja. Ranije je bio povučen i plašljiv, te se najbolje osjećao uz svoje knjige, a sada je neprestano tražio susrete s ljudima. Često je posjećivao seoske župe i s ljudima dijelio njihovo skromno jelo. U nadbiskupijskoj kuriji uredio je kafeteriju u kojoj su se ljudi mogli susretati i popričati jedni s drugima. Kada je mogao i on je tu dolazio i razgovarao s njima. Sam pak nije stanovao u biskupskoj palači nego u jednostavnoj sobi jedne bolnice gdje su se liječili oboljeli od raka. Želio je biti blizak najtežim bolesnicima. Prekinuo je s daljnjom gradnjom katedrale u San Salvadoru, sve dok u zemlji ne budu uspostavljeni pravda i mir. "Kad prestanu ubijanja i gladni budu nasićeni, tada možemo nastaviti s gradnjom katedrale", govorio je. Svoje odluke Romero je ranije donosio uglavnom sam, a savjetnike je tražio iz krugova oko Opusa Dei. Sada je pak postao čovjekom dijaloga i oprostio se od autoritativno-vertikalnog modela Crkve u kojem biskup naređuje a svi drugi slušaju. O participativnom modelu, koji je sad zastupao, rekao je u jednoj svojoj propovijedi: "Ne možemo autoritarno govoriti; naprotiv, moramo pozivati na dijaloško razmišljanje u duhu Evanđelja." Odričući se svog hijerarhijskog autoriteta zadobio je značajan moralni autoritet. Kao najbliže savjetnike Romero je izabrao one teologe koji je nekoliko godina ranije prokazivao Rimu kao opasne inovatore, a često je citirao i zaključke iz Medellina koje je ranije osporavao. Ispričao se onim zajednicama koje je ranije osuđivao. Po župama je slao upitnike kako bi mogao uzeti u obzir iskustva i mišljenje naroda. Jednom prilikom je proveo i anketu među klericima i redovnicima kako bi upoznao njihovo mišljenje i njihove kritike o svom radu. Nije imao radno vrijeme za primanje stranaka već je uvijek bio spreman primiti one koji ga traže. Za vrijeme pastoralnih posjeta župama običavao je nakon mise sjesti na crkvena vrata i tako se staviti na raspolaganje vjernicima za pitanja i razgovor. Unatoč tim naporima, djelovao je puno uravnoteženije i mirnije nego ranije. Ipak, Romero se nije mogao svidjeti onima koji su od Crkve navikli da brani njihove bezbožne interese. Bogataši koji su mu ranije bili prijatelji sad su mu većinom okretali leđa. Nakon jedne mise 1979. godine zapisao je: "Nakon ove mise imao sam neugodan susret s jednom damom, koja mi je rekla kako više nisam onaj isti i kako sam je iznevjerio. Nisam joj htio na to ništa odgovoriti. Znam da ovakve klevete dolaze od onih koji ne žele da Crkva dira njihove šugave interese." Konzervativne vjerske grupe "Salvadorska katolička udruga" i "Udruženje katoličkih žena" objavljivale su u novinama koje je kontrolirala oligarhija oglase s oštrim napadima na Romera i isusovce. Jedan je krajnje desni borbeni list predložio da Papa provede egzorcizam nad Romerom. Radio postaja koja je širom zemlje prenosila Romerove izuzetno slušane propovijedi bila je u više navrata sabotirana. Inače, iako se za njih intenzivno pripremao, katkad i do dugo u noć, svoje propovijedi nikada nije zapisivao na papir, već bi mu dvije-tri natuknice na listu veličine dopisnice bile dostatan predložak. Prilikom jednog boravka u Rimu perfekt Kongregacije za biskupe predbacio mu je neuobičajenu duljinu propovijedi i preveliku konkretnost u izrečenim prosudbama. Sa stajališta Rima bilo bi očito bolje propovijedati apstraktno. Upravo na taj način propovijedao je vatikanski nuncij u Salvadoru. To spominje i Romero u svom dnevniku povodom jedne nuncijeve propovijedi u katedrali u San Miguelu: "Katedrala je bila prepuna, radio je prenosio službu Božju, a ja se, iskreno govoreći, nisam dobro osjećao, jer je ovaj narod, koji je gladan nadahnuća i orijentacije, bio prevaren za propovijed; propovijed gospodina nuncija bila je bezbojna i apstraktna. Poštujem njegovu odgovornost i poslanje, ali otvoreno govoreći, u ovom slučaju nije ispunio proročku ulogu Crkve."  Romero je bio čovjek molitve. No, shvatio je da moliti ne znači od Boga očekivati ono što čovjek može sam napraviti. Moliti znači činiti sve što je u ljudskoj moći i istodobno se pouzdavati u Božje djelovanje. Govorio je: "Moliti i od Boga očekivati sve, a ne činiti ništa – to nije molitva. To je lijenost i otuđenost. To je pasivnost i oportunizam. Prošla su vremena, draga sestre i braćo, kad se nije činilo ništa i govorilo da je to volja Božja. Mnogo toga što se događa nije po Božjoj volji. Kad je čovjek sa svoje strane u stanju pridonijeti poboljšanju prilika te moli Boga da mu dadne hrabrosti da to i učini – to je onda molitva." Taj molitveni stav upotrebe vlastitih sposobnosti uz svijest da uspjeh u konačnici ovisi o Bogu, koji je Pierre Teilhard de Chardin nazvao "angažiranom opuštenošću", stvorio je od Romera uzor kršćanskog djelovanja. Osim duhovnosti izolirane od stvarnosti, izbjegavao je i prakticiranje kršćanstva koje se ograničava samo na politički angažman. Iako s obje strane kritiziran, jasno se distancirao od tih dviju krajnosti – duhovnog bijega i revolucionarnog fanatizma. Kada se Romero ranije susretao sa strukturalnim nepravdama u društvu reagirao je nudeći ljudima jedino utjehu vječnim životom, bez volje da se ta nepravda mijenja. Bogatima je govorio: "Ljubite siromahe", a siromašnima: "Ljubite Boga , jer on dobro zna zašto vam je dao posljednje mjesto – vi ćete zadobiti nebo." Crkva je takvim tješenjem dugo pridonosila opravdanju i učvršćivanju postojećih nepravednih odnosa u društvu. Takav je stav Romero sada kritizirao. O civilizaciji ljubavi, koju je tada novi papa Ivan Pavao II. uzdigao među gesla svog pontifikata Romero je pisao: "Kad civilizacija ljubavi od ljudi ne bi tražila pravednost, ne bi bila prava civilizacija i ne bi obilježavala istinske odnose među ljudima. Kad se samo milostinjom hoće pokriti ono što je čovjek dužan učiniti iz razloga pravednosti, radi se o karikaturi ljubavi. To je samo krpanje rupa pod prividom dobrotvornosti, dok se istodobno zakazuje na području socijalne pravde." Romero je shvatio kako se istinska ljubav u prilikama kakve su u Salvadoru mora povezati sa zauzimanjem za pravdu. A za to je bilo nužno mijenjati socijalne, političke i gospodarske strukture. To pak nije moguće bez postavljanja pitanja o uzrocima siromaštva i nepravde. U jednoj svojoj propovijedi taj stav je izrekao ovako: "Istinsko kršćansko obraćenje danas mora razotkrivati socijalne mehanizme koji marginaliziraju radnika i seljaka. Zašto siromašni campesino može nešto zaraditi samo u vrijeme berbe kave, pamuka i šećerne trske? Zašto su ovom društvu potrebni seljaci bez posla, loše plaćeni radnici, ljudi bez pravedne plaće?" Smatrao je da upravo kršćani imaju dužnost otkrivati te odnose, kako ne bi postali suučesnici vladajućeg sustava koji stvara sve više siromašnih i marginaliziranih. Po uzoru na Konferenciju u Medellinu govorio je o "grijehu struktura", koju sintagmu će kasnije preuzeti Ivan Pavao II. i naš kardinal Bozanić. Ukazivao je na to kako su Bogu života suprotstavljeni idoli smrti. Ti idoli ne predstavljaju mitološke relikte iz neprosvjećene prošlosti, već su to stvorene stvarnosti koje se apsolutiziraju i postavljaju na mjesto istinskog Boga. Idoli su u Salvadoru bogatstvo, moć i nacionalna sigurnost. I kao što su to nekad činili starozavjetni proroci, danas je Crkva pozvana raskrinkavati idole i javno ih kuditi. Tako je Romero napravio korak od karitativnog prema strukturalnom angažmanu crkve. Naravno, tko se god propitivao o uzrocima nepravde, dovodio bi pod kritiku vladajući sustav. Oni koji su profitirali od takvog sustava osjećali su da takvo propitivanje ugrožava njihove interese. Takvi su Romeru predbacivali da je iznevjerio svoje dušobrižničke dužnosti i da se umiješao u politiku. O tome je u jednom svom pastirskom pismu napisao: "Crkvu se progoni zato što želi biti Crkva Isusa Krista. Dok naviješta spasenje na drugom svijetu ne uranjajući sama u realne probleme ovoga svijeta, poštuje ju se i hvali, čak ju se obasipa privilegijama. Ali ako ostane vjerna svom poslanju i ukaže na grijeh koji toliki broj ljudi baca u bijedu, ako naviješta nadu u pravedniji i ljudskiji svijet, progoni ju se i kleveće, naziva ju se subverzivnom i komunističkom." U jednoj je propovijedi na istovrsnu kritiku odgovorio: "Nije politika kad se u propovijedi prokazuju politički, socijalni i gospodarski grijesi, nego je to Riječ Božja, koja se utjelovljuje u našoj stvarnosti … Ja se samo trudim da poticaji Drugog vatikanskog koncila i Biskupskih konferencija u Madellinu i Puebli ne ostanu mrtvo slovo na papiru i čista teorija, nego da ih pretočimo u život i u ovu našu stvarnost punu sukoba kako bismo na taj način navješćivali Evanđelje primjereno prilikama u kojima živi naš narod." Tako su vojna vlada i viši slojevi društva sve oštrije napadali Crkvu i Romera, posebno kroz medije koji su bili pod njihovom kontrolom. Romero je pak smatrao da progonstvo pripada biću Crkve, budući je i sam Isus prorekao da će njegovi istinski nasljedovatelji morati poput njega trpjeti progonstvo. Govorio je ovako: "Ako Krist, Sin Božji, koji dijeli život siromaha, ponizno umire smrću roba na križu, onda to mora biti posljedica naše kršćanske vjere. Kršćanin koji ovu obvezu solidarnosti sa siromasima ne želi provoditi u djelo, nije dostojan toga imena. To zalaganje ima za posljedicu progonstvo, jer - vjerujte mi braćo moja - tko staje na stranu siromašnih mora imati istu sudbinu kao i oni. A znamo što je sudbina siromašnih u Salvadoru: osuđeni su da nestaju, da ih se otima i muči, da ih se nalazi mrtve." Prestankom suradnje s vladajućima Crkva je gubila i materijalna sredstva i dotadašnje privilegije. Za Romera je to bio dobar znak, jer je Crkva na taj način svoje pouzdanje mogla staviti samo u Boga: "Progonstvo je karakterističan znak autentičnosti Crkve. Crkva koja ne trpi progonstva nego uživa u privilegijama i uzda se u zemaljske stvari - treba se plašiti! To nije prava Crkva Isusa Krista." Romero se morao obračunavati i s marksističkom kritikom da je religija opijum za narod. Pritom je priznavao da je Crkva u prošlosti znala imati otuđujuću ulogu, te se distancirao od one vrste pobožnosti koja je ljude poticala da se mire s bijedom tješeći ih životom na drugom svijetu. Govorio je: "To nije kršćanstvo; a zato su nam i govorili da dajemo opijum narodu i tu je komunizam imao pravo, jer oni su djelovali dok smo mi samo molili i nismo činili ništa." Tumačio je kako otkupljenje koje je donio Krist nije isprazna utjeha nego oslobođenje od svake vrste ropstva. Ljevičarskim pobunjenicima govorio je o "kršćanskom idealu nenasilja". Poput Gandhija nije htio da novo društvo bude izgrađeno na krvoproliću. Pisao je: "Evanđeoski savjet da okrenemo drugi obraz nepravednom napadaču daleko je od toga da bude pasivan ili kukavički. Naprotiv, to je pokazivanje goleme moralne snage koja napadača ostavlja moralno pobijeđenog i poniženog." Po pitanju kako se Crkva treba nositi s nekršćanskim ljevičarskim narodnim organizacijama, Romero je u duhu Koncila zastupao veliku širinu. Crkva je po njemu bila u službi kraljevstva Božjeg, a kraljevstvo je Božje šire od onoga što zahvaćaju granice Crkve. Stoga Romero i nije postavljao zahtjeve da bi svi morali biti katolici. I onaj koji se zauzima za pravdu iz nekih drugih, a ne iz vjerskih motiva, ipak pridonosi izgradnji kraljevstva Božjeg.  No, Romeru je posebno teško padao unutarcrkveni rascjep do kojeg je njegovo djelovanje neumitno dovodilo. Iako je kod vjernika stvorio jedinstvo kakvo prije njega nije postojalo, među hijerarhijom je bilo osoba kojima se njegov rad nije sviđao jer nisu bili spremni na radikalno nasljedovanje Evanđelja. Biskup Alvarez, koji je bio vojni ordinarij s činom pukovnika salvadorske vojske, govorio je: "Nema progonjene Crkve. Postoje samo sinovi Crkve koji su, u namjeri da služe, izgubili svoj put i stavili se izvan zakona." Biskup Aparicio je pak izjavio kako su za nasilje i terorizam u Salvadoru odgovorni isusovci i nadbiskup Romero. U Vatikanu se razmatrala mogućnost da se Romeru u nadbiskupiju postavi apostolskog administratora i tako ga se faktički izvlasti. Čak su mu poslana i tri vizitatora, tj. kontrolora koji su trebala nadzirati njegov rad. Kada je Ivan Pavao II. izabran za papu Romero je smatrao važnim upoznati ga sa prilikama u Salvadoru, s nadom da će možda utjecati na svraćanje međunarodne pozornosti na tamošnju tešku situaciju. Krenuo je u Rim, i iako je mnogo ranije zatražio audijenciju, u Vatikanu je bilo snaga koje nisu željele da se susretne s Papom, pa je ostavljen da čeka. U svoj dnevnik je tada zapisao: "Ovakvo odnošenje prema jednom dijecezanskom biskupu brine me i ljuti. U svakom slučaju tu sam audijenciju tražio dovoljno rano. Pribojavam se čak da će mi biti onemogućena … Sve sam stavio u Božje ruke i kažem mu da sam sa svoje strane učinio sve što je moguće, i da unatoč svemu vjerujem u svetu Crkvu i da je ljubim, i da ću s milošću Božjom uvijek biti vjeran Svetoj Stolici i Papinoj učiteljskoj službi, i da razumijem ljudsku, manjkavu stranu njegove svete Crkve koja je unatoč svemu oruđe spasenja čovječanstva i želim joj bez zadrške služiti." Na koncu se ipak susreo s Papom, ali je razgovor protekao u hladnom tonu, budući je Ivan Pavao II. tada bio jednostrano i negativno informiran o Romeru. Dao mu je savjet da se potrudi oko boljih odnosa s vladom svoje zemlje. No, kasnije će Papu još jednom susresti. Prije toga je tadašnji isusovački general Pedro Arupe detaljnije izvijestio Ivana Pavla o Romerovu djelovanju, pa je Papa sada Romera ohrabrio da nastavi s "obranom socijalne pravde" i da nadalje ide smjerom "prioritetnog opredjeljenja za siromašne". Također ga je upozorio na opasnost od "ideološke infiltracije marksizma", što bi "kršćansku vjeru moglo iskorijeniti iz naroda". Romero je odgovorio kako pazi na nužan "balans", ali i kako "postoji jedna vrsta antikomunizma kojemu nije stalo do obrane religije, nego do obrane kapitala - to je antikomunizam s desna". U svojoj je zemlji Romero dobivao sve više prijetnji smrću. Službena Crkva se na to nije obazirala, te ga je ostavila kao nezaštićenu lovinu. Dan nakon što je služio misu u jednoj crkvi, pronađen je u njoj veliki kovčeg pun dinamita, no bomba je tada zakazala. U jednom razgovoru s meksičkim novinarem dva tjedna prije no što će biti ubijen rekao je: "Često mi se prijetilo smrću. Moram Vam reći da kao kršćanin ne vjerujem u smrt bez uskrsnuća. Budem li ubijen uskrsnut ću u salvadorskom narodu … Kao pastir dužan sam po Božjem nalogu dati svoj život za one koje ljubim - za sve Salvadorijance, pa i za one koji će me možda ubiti. Budu li se prijetnje ostvarile, već sada prinosim svoju krv za oslobođenje i uskrsnuće Salvadora." Dan prije smrti je u još jednoj odvažnoj nedjeljnoj propovijedi pozvao vojnike da ne ubijaju svoje sugrađane. Nedugo prije toga napisao je javno pismo predsjedniku SAD-a Jimmyju Carteru da prestane s vojnom pomoći salvadorskoj vladi. To su za one koji ga nisu podnosili zacijelo bile kapi koje su prelile čašu. U američkom biografskom filmu "Romero" spominju se ova tri događaja. Možete ih poslušati u ovom kratkom videu, u pozadini kojeg su stvarne scene iz Romerova života: Tih posljednjih dana Romero je predosjećao što mu se sprema. U automobilu se vozio sam, kako ne bi ugrožavao suputnike. 24. ožujka 1980. se prije mise ispovjedio. Misu je služio u bolničkoj kapelici. Propovijedao je o evanđeoskom zrnu koje mora pasti u zemlju i umrijeti kako bi donijelo bogat rod: "Upravo smo čuli riječ Kristovu. Uzaludno je ljubiti samo samoga sebe i štititi se od opasnosti života. Povijest dovodi ljude pred opasnosti, a tko im se želi izmaknuti - gubi svoj život. A tko nasuprot tome iz ljubavi prema Kristu služi drugima, živjet će kao i pšenično zrno, koje umire ali samo prividno. Ako ne umre ostat će samo. Žetva pretpostavlja umiranje. Rod donosi samo ono što se raspadne." Kada je krenuo prema oltaru da prinese kruh i vino odjeknuo je smrtonosni hitac. Srušio se iza oltara obliven krvlju. Metak ga je pogodio u srce. Odvezli su ga u bolnicu, ali mu se više nije moglo pomoći. Generalni vikar nadbiskupije Ricardo Urioste na misi je sljedećeg dana izrekao ono što je osjećalo stotine tisuća ljudi koji su se opraštali od Romera: "Ubili su našeg oca, ubili su našeg pastira, umorili su našega proroka, umorili su našeg vođu. Osjećamo se kao da je svatko od nas izgubio dio sebe."  (nastavak) |
- 16:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Svibanj 2011 (1) Srpanj 2010 (3) Lipanj 2010 (4) Svibanj 2010 (1) Travanj 2010 (1) Ožujak 2010 (3) Veljača 2010 (1) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (2) Studeni 2009 (3) Listopad 2009 (2) Kolovoz 2009 (1) Srpanj 2009 (1) Svibanj 2009 (1) Ožujak 2009 (1) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (1) Studeni 2008 (2) Listopad 2008 (1) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (12) Lipanj 2008 (12) Svibanj 2008 (15) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju. kontakt: responder.hr@gmail.com Drugi o Responder blogu: “Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.” "Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu." Anonimac "Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima." Supek “Čini se pomalo modernistički inficiran.” Toma Blizanac “Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.” ProtestantZg “Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.” My Exercises "Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa." Pavaogc “Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!” demokracija Katkad svratim na: Portali → Spiritus movens → National Catholic Reporter → Clerical Whisper Progresivizam → Young Adult Catholics → The Progressive Catholic Voice → J. Cecil's Progressive Catholic Reflections → Vatican II Voice Tradicionalizam → Toma Blizanac → Romancatholicism → Tradition in Action Ekumenizam → Faith and Theology → The Piety That Lies Between Tiskovine → Svijetlo riječi  |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||