04.07.2010., nedjelja
Obraćenje biskupa Romera (3)
|
(prvi dio) (drugi dio) 3. Svetac Romerova se zadnja propovijed ispunila na njemu samom. Pšenično zrno palo je na plodnu zemlju i donijelo bogat rod. Oscar Romero postao je simbolom Crkve prijateljice ljudi koja staje na stranu siromašnih i brani njihova prava. U svom životu je provodio ono što je u svom posljednjem pastirskom pismu zahtijevao od Crkve: "Od Crkve se traži da sve dublje uranja u svijet siromašnih; ona se mora solidarizirati s njima prihvaćajući sve rizike i njihovu sudbinu proganjanja i mora biti pripravna položiti najveće svjedočanstvo ljubavi kako bi mogla braniti i štititi one koje je Isus ljubio iznad svega."  Njegovo ubojstvo nikada nije dobilo konačan sudski epilog. Uviđaj je proveden tek devet dana nakon zločina, s time da nisu izuzeti nikakvi dokazi niti su saslušani svjedoci. Istraga je u svakom koraku bila opstruirana. Kasnije će se ipak saznati da je nalogodavac njegova ubojstva bio Roberto D'Aubuisson, uvaženi desničarski političar. Samo nekoliko tjedana prije Romerova umorstva izaslanstvo stranke koju je D'Aubuisson osnivao bilo je u Vatikanu, te su se tamo Papi potužili zbog Romerovih javnih istupa. D'Aubuisson nikada nije izveden pred sud jer je kao zastupnik i predsjednik parlamenta uživao imunitet. 1992. godine umro je od raka grla. 24. ožujka ove godine, na 30. obljetnicu ubojstva, salvadorski predsjednik Mauricio Funes ispričao se zbog uloge vlade u tom zločinu. Na Romerovom pogrebu nisu se pojavili salvadorski biskupi koji su ga za života kritizirali. No, zato je bilo prisutno 28 biskupa iz drugih zemalja i 300 svećenika. Oltar je bio postavljen pred ulaz u katedralu, a ispred na trgu tiskalo se 250.000 ljudi. Za vrijeme propovijedi papinog izaslanika, meksičkog kardinala Corripia na jednom je kraju trga eksplodirala bomba. Istovremeno je iz nacionalne palače vojska počela pucati na narod. Ljudi su u panici nagrnuli u katedralu, a Romerovo mrtvo tijelo je na brzinu pokopano u lađi crkve. Na trgu je ostalo više od 40 poginulih i više stotina ranjenih. Bio je to uvod u građanski rat koji će uslijediti između vlade i ljevičarskih pobunjenika, a na opasnost kojeg je Romero dugo upozoravao. SAD je podupirući vojsku rat financirao s preko tri milijarde dolara. Vojska je u prvim godinama rata izvršila strašne masakre nad civilnim stanovništvom, a Crkve je i nadalje krvavo progonjena. Dovoljno je bilo da se u raciji u nekoj kolibi nađe slika Oscara Romera pa da se sve stanare kolibe deportira i poubija. Rat je trajao 12 godina i odnio oko 75.000 života, a oko 1,5 milijuna Salvadorijanaca emigriralo je iz zemlje.  Protjerivanje časnih sestara iz katedrale u San Salvadoru 1980. godine Važan događaj za Salvador bio je posjet Ivana Pavla II. 1983. godine. Papa je tad odstupajući od protokola inzistirao da posjeti Romerov grob u katedrali i tamo se pomoli. Javno ga je pohvalio kao pastira koji je iz ljubavi prema Bogu i služeći ljudima žrtvovao vlastiti život. Papa se zauzeo za dijalog o miru i okončanje građanskog rata. Za vrijeme svog drugog posjeta Salvadoru 1996. godine Papa se ponovno pomolio na Romerovom grobu. Za Romerovog nasljednika imenovao je jedinog salvadorskog biskupa koji ga je podupirao - Artura Riveru y Damasa. No, nakon njegova smrti na mjesto nadbiskupa San Salvadora imenovan je Fernando Saenz Lacalle iz Opusa Dei. To imenovanje značilo je prekid s proročkom linijom prijašnjih nadbiskupa. Nedugo nakon preuzimanja službe izjavio je kako se svećenici ne smiju opredjeljivati u političkim pitanjima, te kako njima ne priliči da bilo koga kritiziraju. Na ključne crkvene pozicije Saenz Lacalle je postavio svoje istomišljenike. 2008. godine je zbog godina umirovljen, a papa Benedikt XVI. na njegovo mjesto postavio po mentalitetu bliskog mu biskupa José Luisa Escobar Alasa. Za vrijeme građanskog rata progonstvo Crkve u Salvadoru dosegnulo je vrhunac brutalnim ubojstvom šestorice isusovaca i dviju žena na Srednjoameričkom sveučilištu 1989. godine. Ubijen je Romerov bliski suradnik i rektor Sveučilišta Ignacio Ellacuria, a Jon Sobrino je smrt izbjegao jer je bio na putu. Nekoliko tjedana kasnije se ustvrdilo da je ubojstvo počinila regularna vojna postrojba. Pokrenut je sudski proces i po prvi puta u salvadorskoj povijesti na optuženičkoj klupi sjedila su osmorica vojnika i časnika. Doduše, osuđena su samo dvojica, a i oni su uskoro pušteni na slobodu, no taj je događaj postao prekretnicom u građanskom ratu. Kako se saznalo da je u zločin bilo umiješano čitavo vojno vodstvo, tako je i vojska bila postupno potiskivana u defenzivu. Od početka 1990. vođeni su mirovni pregovori između vlade i gerile koji su konačno završeni 1992. potpisivanjem sveobuhvatnog mirovnog ugovora. Pučanstvo je prvog veljače 1992. sklapanje mira obilježilo velikim slavljem. Ljudi su se grlili na trgu ispred katedrale gdje je proliveno tako puno krvi. proslavi je na svojevrstan i za sve primjena način "nazočio" i nadbiskup Romero. Naime, s oba su tornja katedrale visile dvije dugačke, široke trake s ispisanim izrekama. Na jednoj je traci pisalo "Sentir con la Iglesia" - "Osjećati s Crkvom". Bilo je to Romerovo biskupsko geslo. Na drugoj se traci moglo pročitati: "Monsinjore, uskrsnuo si u svome narodu!". Bila je to potvrda Romerove najave: "Ako me ubiju, uskrsnut ću u salvadorskom narodu."  Svake godine na obljetnicu Romerove smrti održava se procesija ulicama San Salvadora njemu u čast. - fotografija iz 2010. godine Romero je još za svoga života privukao pogled međunarodne javnosti na Salvador. Dotad uglavnom nepoznata zemlja postala je simbolom potlačenosti i borbe za slobodu i ljudska prava. Posvuda po svijetu osnivale su se grupe solidarnosti za Salvador. One doduše nisu mogle spriječiti zločine, ali su ih barem iznosile na svjetlo dana i održavale u svijesti međunarodne javnosti. Postupak za proglašenje Romera blaženim službeno je u Crkvi pokrenut 1990. godine. Na lokalnoj razini postupak je završen 1996., nakon čega je predmet proslijeđen u Rim. Iz pouzdanih izvora moglo se čuti kako i sam Ivan pavao II. osobno želi da se Romera ubrzo beatificira. Papa je 1997. proglasio Romera slugom Božjim, a 2005. je mons. Paglia, koji je vodio postupak, najavio da bi Romero za pola godine mogao biti proglašen blaženim. No, nakon smrti Ivana Pavla II. proces je zastao, te do danas nema najave kada bi moglo doći do službenog proglašenja blaženim. Lutanje Vatikana u pogledu Romerove beatifikacije pokazuje i događaj iz 2007. kada je papa Benedikt XVI. u svom intervjuu za vrijeme putovanja avionom u Brazil novinarima rekao kako "Romero kao osoba bez sumnje zaslužuje beatifikaciju", dodavši kako je on bio "zasigurno veliki svjedok vjere i čovjek velikih kršćanskih vrlina koji se zalagao za mir, a protiv diktature". Međutim, vatikanski dužnosnici su uklonili taj citat iz službenog transkripta, zadržavajući samo papinu općenitu pohvalu za ubijenog biskupa kao "velikog svjedoka vjere." Kardinal Tarciscio Bertone taj čin je kasnije objasnio papinom željom za iskazivanjem punog poštovanja Kongregaciji za svece koja razmatra Romerov slučaj. Analitičari procjenjuju da bi to proglašenje predstavljalo važan presedan, jer Romero ne bi bio proglašen samo kao još jedan uzor pobožnosti i poniznosti, već bi njegov pastoralni način djelovanja kao nadbiskupa bio bi proglašen za uzor episkopatu i čitavoj Crkvi. No, to za sada nije svima u interesu. Romerovo kritiziranje Crkve koja živi u trijumfalizmu i pompoznosti a ne reagira na društvene nepravde, za mnoge je članove crkvene hijerarhije neprihvatljivo. Njegov stav kako Crkva koja nije progonjena već uživa u privilegijama i uzda se u zemaljske stvari nije prava Crkva Isusa Krista, sablažnjiv je za mnoge članove Crkve koji su poprimili svjetovni mentalitet. Preferiranje participativnog naspram autoritativnom modelu upravljanja Crkvom još je jedan u nizu njegovih "crimena". Analitičari stoga smatraju kako bi Romero vjerojatno lakše bio proglašen blaženim da nije bio na poziciji nadbiskupa. Time se je službena Crkva zapravo dovela u apsurdnu situaciju da je prvo na mjestu nadbiskupa postavila osobu suprotnu od one kakvu je na toj poziciji željela, a kad se ta osoba iskazala svetim životom odugovlači se s kanonizacijom jer je izgleda bila suviše uzorna, opasno uzorna.  Grafit u Salvadoru s Romerovim izrekama Romero je odrastao u crkvenom i teološkom svijetu prije Drugog vatikanskog koncila. U tom su se svijetu povlačile stroge granice između Boga i čovjeka, Crkve i svijeta, vjere i povijesti. U neoskolastičkoj teologiji, koja je u to vrijeme bila obvezatna u cijelom svijetu, tome je odgovaralo razdvajanje naravi i milosti. Pojam naravi obuhvaćao je sve što je pripadalo vidljivom, stvorenom svijetu, a pod milošću se smatralo ono što pripada vječnoj, božanskoj sferi. Odnos između ta dva reda stvarnosti shvaćan je kao odnos između dva međusobno neovisna kata kuće. U skladu s time i u duhovnosti se jasno razdvajao Bog od svijeta, tijelo od duše, kontemplacija od akcije. Život na ovom svijetu shvaćao se samo kao prolazna stanica na putu u vječnost. Stoga je zadatak Crkve bio da se brine za spas duša. Njezin je glavni cilj morao biti da što više ljudi "dođe u nebo". Najvažnija sredstva za postizanje tog cilja bili su sakramenti. Romero je u svojoj tradicionalističkoj fazi sasvim dosljedno postupao po tom modelu kada je u središte svoga svećeničkog djelovanja stavljao sakramente, a malo se brinuo za "svjetovne" stvari. Sredinom 20. stoljeća cijeli je niz teologa osjećao nedostatnost neoskolastičke teologije i njezinu nesposobnost da odgovori na pitanja i izazove modernog svijeta. Ukazujući na Sveto Pismo i tekstove crkvenih otaca prvih kršćanskih stoljeća pokazali su kako se teologija svojim modelom dviju katova naravi i milosti udaljila od biti kršćanstva. Njihovi stavovi pripravili su put Drugom vatikanskom koncilu koji će oblikovati novi odnos između Crkve i svijeta. Tu je Crkva napustila, ili, točnije, započela dugi proces napuštanja svog mentaliteta utvrde i prepoznavanja same sebe u službi svijeta i čovjeka. Papa Ivan XXIII. tražio je obraćanje pažnje na znakove vremena i usklađivanje s njima. U tim znakovima vremena prevladano je strogo razdvajanje naravi i milosti, jer je Crkva počela pokazivati interes i za ono što spada u "naravni red" stvari. Romero je najvažniji znak svoga vremena prepoznao u siromaštvu svoga naroda, krik siromaha shvatio je kao Božji poziv. Zato ga narod Salvadora, za koji je Romero umro, već slavi ga kao sveca, i smatra ga simbolom otpora i nade. On živi u srcima siromašnih ljudi kojima je poklanjao svoju ljubav i kojima se davao. U mnogim sirotinjskim kućicama na zidu visi Romerova slika, ponekad jednostavno izrezana iz nekih novina. U jednoj poznatoj pjesmi brazilskog biskupa Pedra Casaldáliga kaže se: "Narod te proglasio svetim." To čašćenje Romera kao mučenika i sveca podsjeća na spontano suglasje kršćanske zajednice u pitanju imenovanja biskupa u ranoj povijesti Crkve, što je tumačeno kao izraz volje Božje. Na godišnjicu njegove smrti 24. ožujka svake godine na tisuće vjernika ide u procesiji kroz centar San Salvadora prema katedrali. Kad su argentinski biskupi u rujnu 2000. javno priznali svoju krivicu zbog šutnje u godinama tamošnje vojne diktature, učinili su to pred slikama nadbiskupa Romera i biskupa Enriquea Angellelia koji je zbog svog zauzimanja za progonjene bio ubijen u Argentini 1976. godine. Na taj su način priznali da su Romero i Angelleli u svom životu ispravno radili ono što su oni propuštali činiti.  Franjevac Robert Lenz naslikao je sada već slavnu ikonu nadbiskupa Romera. Bazirana je na tradicionalnoj crkvenoj ikonografiji, ali je nadopunjenja i suvremenim elementima. Tako su npr. anđeli zamijenjeni vojnim helikopterima koji lete iznad krovova. Romera su i teolozi vidjeli kao mučenika. Karl Rahner se u posljednjim godinama života često pozivao na njega. U članku pod naslovom "Dimenzije mučeništva", koji je objavljen u časopisu Concilium 1983. godine, Rahner se bavi pitanjem proširenja klasičnog pojma mučeništva. Osvrnuvši se pri tome na Salvador, Rahner je zapisao: "Ali zašto npr. jedan nadbiskup Romero, koji je poginuo u borbi za pravdu u društvu, u borbi koju je vodio iz istinskog kršćanskog uvjerenja, ne bi smio biti mučenikom?" Jurgen Moltmann u svom kristološkom djelu "Put Isusa Krista" uz Dietricha Bonhoeffera navodi i Romera kao istaknuti primjer modernog mučenika. Jon Sobrino u članku "Isus Galilejac iz salvadorskog konteksta" piše: "U salvadorskom kontekstu mučenik je onaj koji daje svoj život u obranu siromašnih i na taj način svjedoči da Isus jest Krist. Mučenici su stoga oni koji su istaknuti u milosti, koji vole i brane žrtve, koji tu ljubav transformiraju u borbu za pravdu, i koji su poradi toga ubijeni. Oni su dosljedno milosrdni. Oni nalikuju Isusu u životu i umiru poput Isusa." Romero je kao uzor zauzimanja za ljudsko dostojanstvo i pravedniji svjetski poredak naišao konfesionalne granice, pa čak i granice vjere i nevjere. Politički magazin "A Different View", koji izdaje Međunarodna asocijacija studenata političkih znanosti, proglasio je 2008. nadbiskupa Romera jednim od 15 prvaka svjetske demokracije. Iznad jednog portala Westminsterske opatije otkrivena je 1998. njegova statua, gdje je prikazan zajedno s devetoricom drugih mučenika 20. stoljeća. Tu se uz Romera nalaze i Dietrich Bonhoeffer, Martin Luther King, Mahatma Gandi i Maximilian Kolbe.  M. L. King, O. Romero i D. Bonhoeffer u Westminsterskoj opatiji Oscaru Romeru su, kao i Isusu, bile dane samo tri godine javnog djelovanja. Isusovo žrtvovanje u korist siromašnih i poniženih nadahnulo je i njega da beskompromisno ustraje u zauzimanju za svoj narod. Pokazao je put kršćanskog zauzimanja u suvremenom svijetu, te svojim primjerom nadahnuo mnoge ljude širom svijeta. Službenoj Crkvi je pak podario priliku da povrati svoje izvorno dostojanstvo i vjerodostojnost koje si je u mnogim prilikama oduzimala. Činjenica da je on sam "progledao" tek u 60. godini pokazuje nam kako nada u bolju Crkvu nikada ne treba umrijeti. Hvala mu što na njega možemo biti ponosni. korišteni dijelovi iz: Martin Maier: "Oscar Romero - učitelj duhovnosti", Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005. |
- 16:40 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Svibanj 2011 (1) Srpanj 2010 (3) Lipanj 2010 (4) Svibanj 2010 (1) Travanj 2010 (1) Ožujak 2010 (3) Veljača 2010 (1) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (2) Studeni 2009 (3) Listopad 2009 (2) Kolovoz 2009 (1) Srpanj 2009 (1) Svibanj 2009 (1) Ožujak 2009 (1) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (1) Studeni 2008 (2) Listopad 2008 (1) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (12) Lipanj 2008 (12) Svibanj 2008 (15) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju. kontakt: responder.hr@gmail.com Drugi o Responder blogu: “Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.” "Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu." Anonimac "Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima." Supek “Čini se pomalo modernistički inficiran.” Toma Blizanac “Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.” ProtestantZg “Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.” My Exercises "Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa." Pavaogc “Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!” demokracija Katkad svratim na: Portali → Spiritus movens → National Catholic Reporter → Clerical Whisper Progresivizam → Young Adult Catholics → The Progressive Catholic Voice → J. Cecil's Progressive Catholic Reflections → Vatican II Voice Tradicionalizam → Toma Blizanac → Romancatholicism → Tradition in Action Ekumenizam → Faith and Theology → The Piety That Lies Between Tiskovine → Svijetlo riječi  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||