Pregled posta

Uvod u kršćanstvo

Čovjek je pozvan vjerovati da stvarnost u kojoj živi nije besmislena i kaotična, već da postoji temelj, cilj i smisao našeg postojanja, tj. da postoji Bog koji te kvalitete daje (Post 15,6 – Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost). Dakle, mada se život ponekad činio besmislenim i premda se egzistencija Boga ne može dokazati jer on nije podložan dokazima, pozvani smo vjerovati da je on pratemelj koji našu stvarnost i postojanje čini smislenima (Rim 4,8 – U nadi protiv svake nade povjerova Abraham). Bog stoga, koliko je to našim ljudskim rječnikom opisivo, ima kvalitete najvrjednijeg, najdragocjenijeg i najkorisnijeg, a to je prema Bibliji ljubav (1Kor 13,13 – Najveća je među njima ljubav). Dakle, „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8.16).


Bog je onaj koji daje smisao priči našeg života

Prva osobina ljubavi je da se daruje, i to velikodušno (1Kor 13,4 – Ljubav je velikodušna). Zato Bog stvara svijet kako bi ljubav darovao stvorenjima (Post 1,1 – U početku stvori Bog nebo i zemlju). I ne samo darovao čineći ih tek objektima ljubavi, već poziva i njih da ljube (Lk 10,27 – Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!). Druga osobina ljubavi je neprolaznost, vječnost (1 Kor 13,8 – Ljubav nikad ne prestaje). Jer, budući je Bog ljubav, ona je načelo vječnosti, prapočelo stvarnosti (1Iv 4,10 – U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas). Zato sve i svatko tko ljubi, ili se daje ljubiti, ili potiče na ljubav, sebi stvara vječnost, jer ljubav nije podložna propadljivosti (2Mak 7,9 – Kralj svijeta će nas, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni).

Istinska ljubav nije sebeljublje, već upravo suprotno, poput roditeljske ljubavi često zahtijeva odricanje od svojih potreba da bi se učinilo veće dobro drugome (Mt 16,24 – Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom). I stoga je upravo u trpljenju vrhunac ljubavi (Iv 15,13 – Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život položi za svoje prijatelje). Bog nas poziva na savršenost (Lev 19,2 – Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!) i stoga nas stavlja u okruženje patnje i zla ovoga svijeta (Job 14,1 – Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja), jer su takvi uvjeti najplodnosniiji za ljubav (2Kor 12,9 – Gospodin mi reče: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“). Prividni besmisao, koji se posebno očituje u patnji i smrti nevinih, izaziva nas na odluku da svoj križ (tj. život) ili odbacimo, ili nihilističko-stoički nosimo bez ljubavi, ili da ga prigrlimo (uzljubimo) na način da taj besmisao želimo prevladati ljubeći Boga i druge i dajući se ljubiti od njih (Rim 5,3-4 – Nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom). Vječnost ljubavi nam pak raspršuje taj besmisao, te uvjerava da smrt i patnja nemaju posljednju riječ, te da ono što je prošlo nije bilo samo gnojivo za evoluciju, već da će sve stvorenje koje je ljubilo, dalo se ljubiti, ili samo posredno potaklo na rađanje ljubavi, živjeti vječno u Bogu zbog te svoje ljubavi (Rim 8,22 – Sve stvorenje zajedno uzdiže i muči se u porođajnim bolima sve do sada). No, prije ostvarivanja te vječnosti, kao ograničeni ljudi često se nalazimo u situaciji da iz ljubavi čeznemo za nečim, a nemoćni smo do kraja izraziti tu našu ljubav jer nemamo kontrole nad ciljem koji naša ljubav želi postići (Job 17,15 – Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti?). Vjera u Boga nam tada nalaže da se pozovemo na njega, sam Izvor ljubavi, kako bi on usavršio našu ljubav i djelovao ondje gdje smo mi nemoći, a u tome je smisao zagovorne molitve (Mt 7,7 – Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!).

Vrijednosti ni vječnosti naravno nema u onom trpljenju koje je drugom (ili čak sebi) izazvano iz svoga sebeljublja (iz svoje koristi), te Bog poziva na (ili drugim riječima – ljubav iziskuje) socijalno djelovanje kojim će se uspostaviti pravda (Iz 58, 6-7 – Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat` spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi). Ljubav se, jednako tako, ne može rađati prisilom, pa zato ne može biti dokaza koji bi ljude prisilio da vjeruju u Božju egzistenciju i time im nametnuo obvezu da ljube (Iv 1,18 – Boga nitko nikad ne vidje). No, budući je ljubav darežljiva, Bog se nenametljivo daruje onima koji ga traže (Otk 3,20 – Na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom).

Svoju objavu svijetu Bog je izvršio u Isusu Kristu (Iv 1,14 – I Riječ tijelom postade i nastani se među nama). On nam je otkrio kako Bog nije strašan i dalek, kako ga se dotad često dočaravalo, već da je blizak poput oca (Mt 6,9 – Vi, dakle, ovako molite: Oče naš) koji nas ljubi (Lk 15,20 – Dok je još bio daleko njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga). Propovijedao je kraljevstvo Božje kao vladavinu ljubavi koju smo svi već sada pozvani ostvarivati, a u punini će se ostvariti u Bogu (Mt 6,33 – Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati). Naposljetku je smaknut jer je tadašnjim vjerskim poglavarima bilo neprihvatljivo njegovo inzistiranje na Bogu koji ljubi čovjeka namjesto Boga koji traži formalističko obdržavanje Zakona (Mk 2,27 – Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote). No, zbog punine ljubavi koju je postigao za života zaslužio je vječnost u Bogu (Dj 2,24 – Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada).


Križ kao vrhunac ljubavi

Njegovi su učenici proširili svijetom tu radosnu vijest, te je Isus za sve koji su čuli i prihvatili taj navještaj postao Otkupitelj i Spasitelj (Mt 28,19 – Pođite i učinite mojim učenicima sve narode). Otkupio nas je, naime, iz začaranog kruga zla, pokazavši svojim primjerom da ljubav koja se daruje nadmašuje sebeljublje, te da nije potrebno pokorno služiti prolaznim vrijednostima (1Kor 7,23 – Otkupninom ste kupljeni: ne budite robovi ljudima). Spasio nas je isto tako od promašenosti egzistencije pokazavši nam koji je put u vječnost, te omogućivši nam da se gledajući u njegovo djelo apsolutne ljubavi pokajemo za svoje manjkove ljubavi i rad protiv ljubavi, tj. za svoje grijehe (Iz 53,6 – Poput ovaca svi smo mi lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju).

Židovi su Božjem odabraniku pridavali naslov sin Božji (2Sam 7,14 – Ja ću njemu (Davidu) biti otac, a on će meni biti sin). Stoga je taj naslov pripisan i Isusu kao Božjem objavitelju (1Iv 4,9 – Bog Sina svoga posla u svijet da živimo po njemu). Prihvaćajući tu objavu, iskreni kršćani ulaze u intiman i blizak odnos s Bogom, te se mogu nazivati sinovima Božjim (Gal 3,26 – Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu). Bog im daruje samoga sebe, tj. nadahnjuje ih ljubavlju, a to se, opet pod utjecajem židovske tradicije, naziva Duh Sveti (Gal 4,6 – A budući da ste sinovi odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga). Duh Sveti je, dakle, naziv za djelujućeg Boga u čovjeku (Rim 5,5 – Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan). Ljubiti i ljubavlju steći vječnost mogu i nekršćani, a time se Duh Sveti očituje i u njima, no u Isusu je ostvarena punina ljudske egzistencije i nasljedovanje tog puta garantira uspjeh (Rim 8,11 – Onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji prebiva u vama).

Oni koji povjeruju u Krista imaju, dakle, novu paradigmu shvaćanja svijeta (2Kor 5,17 – Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta.). U židovstvu je voda simbol novog stvaranja (Post 6,5-9,17 – priča o Noi i potopu), te stoga kršćanstvo preuzima krštenje vodom kao simbol ulaska u novu život s vjerom u Krista (Rim 6,4 – Krštenjem smo dakle zajedno s Kristom ukopani u smrt, da kao što on slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života). Za židove je temeljna novost njihova života bila sloboda koju su dobili izlaskom iz Egipta, te su u spomen toga slavili Pashu, kada se žrtvovalo janje koje se jelo s beskvasnim kruhom (Izl 12,8 – Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem). Po uzoru na to, kršćani svoj novi život slave na misi, jer su u Isusu, ponajviše pod utjecajem Izaije (Iz 53,7 - K`o jagnje na klanje odvedoše ga; k`o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih), u Isusu prepoznali Pashalno janje (Iv 1,36 – Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: „Evo jaganjca Božjega“).


Prikaz Isusa kao janjeta u Eufrazijevoj bazilici u Poreču

S tim je u vezi i, u najranijoj predaji sačuvano, sjećanje na Isusovu posljednju večeru s učenicima, kada kruh i vino koje dijeli sustolnicima predstavlja kao svoje tijelo i krv, koji će na vrhuncu njegova djela spasenja i otkupljenja, tj. u muci, biti poput kruha razlomljeni i poput vina proliveni (Mt 26,26-28 – I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: „Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!“ I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: „Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.“). Primajući na misi posvećeni kruh, kršćani se spominju tog djela spasenja i otkupljenja, a ujedno bi tim zajedničkim blagovanjem trebali biti potaknuti na međusobnu ljubav, odnosno na izgradnju zajedništva, budući su židovi, u kulturi kojih pričest izvorno nastaje, najprisnije odnose stvarali zajedničkim blagovanjem (Ps 41,10 – Prijatelj moju koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj…).

Kod židova, kao i kod drugih starih naroda, bio je običaj da se primaju plodovi žrtve blagujući žrtveni prinos, što je značilo sjediniti se s prinosom i Bogom koji ga je primao (1Kor 10,18 – Koji blaguju žrtve nisu li zajedničari žrtvenika?). Preuzimajući taj kulturološki obrazac i blagujući žrtvovano Isusovo tijelo i kršćani tako imaju zajedništvo u njegovoj žrtvi, tj. prihvaćaju njegov prinos ljubavi i kreću pokušavati živjeti takvu ljubav, tj. živjeti s Bogom (Iv 6,57 – Onaj koji mene blaguje živjet će po meni). I tako onaj tko nasljeduje Isusa ljubi druge do sebeodricanja (Iv 13,34 – Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge) i time oslobođen od tereta sebeljublja (Mt 11,30 - Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako) može punim plućima živjeti avanturu života (Iv 10,10 – Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju).


Post je objavljen 23.05.2011. u 15:58 sati.