Pregled posta

Redemokratizacija Crkve

"Svi u ovoj prostoriji jako dobro znaju da je George Pell premješten iz Melbournea kako bi mogao dobiti crvenu kapicu i kako bi mogao birati papu. I to je bio jedini razlog … Većina biskupa bila bi za to da biskupi biraju kardinale … Ono što se sada provodi je to da papa imenuje kardinale, koji onda biraju papu, koji onda bira druge kardinale, i tako to ide uvijek isponova. Dakle, to jedan iskvareni krug. A namjerno je oblikovan kako bi osigurao da ne dobijemo drugog papu Ivana XXIII."

To su riječi australskog biskupa Geoffreya Robinsona iz govora održanog prošlog tjedna pred 250 biskupa i svećenika na Australskom nacionalnom vijeću katoličkih svećenika u Parramatti. Sudionici su dugim i glasnim aplauzom popratili te biskupove zaključke kroz koje zagovara demokratizaciju Katoličke crkve.


Konferencija u Parramatti, predgrađu Sydneyja

Spomenuti kardinal George Pell, koji je na čelu nadbiskupije Sydney, bio je ove godine u središtu spekulacija oko imenovanja novog čelnika Kongregacije za biskupe. Perfekt te kongregacije predlaže papi imena novih biskupa, te na taj način dugoročno određuje politiku Katoličke crkve. Kaže se da je to treća najmoćnija osoba u Vatikanu, iza pape i državnog tajnika. Sve do lipnja ove godine crkveno dobro informirane osobe u Rimu i Australiji bile su uvjerene kako će upravo kardinal Pell na tom mjestu naslijediti kardinala Rea, koji odlazi u mirovinu. Međutim, eskalacija pedofilskih skandala u Irskoj učinila ga je nepoželjnom osobom za taj posao, budući je i on sam jednom prilikom bio optužen za zlostavljanje, iako je kasnije oslobođen optužbe.

Pell je inače poznat po naglašeno tradicionalističkim stavovima, kao što je podupiranje liturgije u kojoj je svećenik okrenut leđima puku, ili pak teze da bi rastavljeni parovi trebali plaćati porez na rastavu. Ne iznenađuje stoga nezadovoljstvo kod australskih biskupa i svećenika što je on postavljen za osobu koja vodi australsku Crkvu i sudjeluje u biranju budućeg pape.


Kardinal George Pell

No, mjesto perfekta Kongregacije za biskupe naposljetku je pripalo kanadskom kardinalu Marcu Ouelletu. On nema toliko izražene tradicionalističke stavove kao Pell, ali i njega, kao i većinu drugih novoimenovanih crkvenih velikodostojnika, obilježava defenzivna pozicija spram suvremenog svijeta. Uvjereni su kako je Crkva na Zapadu pod opsadom militantnog sekularizma koji ju želi uništiti. Umjesto kritičke otvorenosti okolnoj kulturi, koja je od početaka karakterizirala kršćanstvo, zauzima se defenzivan stav u kojem se sebe prikazuje kao žrtvu. Na taj se način gubi svaka mogućnost utjecanja na društvo.

Zadaća Crkve bi trebala biti da stvori atmosferu u kojoj su vjerovanje i religija viđeni kao važan dio javnog diskursa, kao što su to politika, ekonomija, vanjski poslovi, socijala, zdravstvo i druga pitanja koja društvo i mediji uzimaju ozbiljno. Nasuprot tome danas imamo situaciju u kojoj Crkva i njen nauk postaju irelevantni, te im se pristupa s podsmijehom i senzacionalistički. To je izravna posljedica stava Crkve da ne želi voditi iskreni dijalog sa suvremenim svijetom, niti ga se trudi razumjeti. Onim pak teolozima koji u taj dijalog žele ući prigovara se kako razmišljaju suviše "horizontalno", tj. da doktrinarnim pitanjima pristupaju na način ljudskih znanosti, što kao posljedicu ima zanemarivanje teološke izvorne preokupacije, "vertikalne" dimenzije Crkve kao misterija.

U svom članku "Učiteljstvo i ideologija" teolog Edward Schillebeeckx navodi kako taj prigovor potječe iz shvaćanja religijskih realnosti koji se može nazvati bilo dualistički supernaturalizam, bilo fideizam: "Oba ta shvaćanja pretpostavljaju svojevrsni religijski pozitivizam koji - možda zbog straha - sebe deklarira imunim spram znanstvenog istraživanja i ideološkog kriticizma. Sve je to posebno značajno u raspravi o učiteljstvu."

Sustav izbora biskupa, kardinala i pape, koji je biskup Robinson kritizirao, omogućuje da se ta samodeklarirana imunost uvijek iznova reproducira, a samim time da se Katolička crkve sve više getoizira. Kako u svijetu rastu spoznaje o znanstvenim istraživanjima i ideološkom kriticizmu tako crkveni nauk koji te datosti ignorira postaje sve irelevantniji, a zaklon u Crkvi sve više nalaze samo oni koji su i sami razočarani svijetom pa traže bijeg iz njega. Oni ignoriraju suvremene spoznaje o egzegezi, orijentalistici, razvoju crkvene prakse, nauka i dogmi, o psihologiji religije i sl., te maštaju o mitskom vremenu nepromjenjivosti i patrijarhalne idiličnosti.



Danas znamo kako je biskupe kroz gotovo čitavo prvo tisućljeće kršćanstva birao narod, tj. laici i svećenici. U Djelima apostolskim (1,15-26), kod izbora apostola koji će zamijeniti Judu, Petar ne izabire sam, već se obraća čitavom okupljenom narodu i oni odabiru dvojicu, između kojih je kockom izabran Matija. Kasnije će tako i papu (rimskog biskupa) birati narod Rima. Kada je pak Rimsko Carstvo prigrlilo kršćanstvo biskupi su dobili i svjetovni autoritet. Unatoč nastojanjima da se nakon toga ovlast njihova biranja prenese na svjetovne vladare, pape Celestin I. i Lav I. su u 5. stoljeću osudili svaki pokušaj da se biskupe imenuje bez pristanka naroda. Na bizantskom su Istoku ipak od kraja 6. stoljeća carevi ograničili pravo izbora na kler i plemstvo, dok su sebi uzeli pravo nominiranja biskupa Konstantinopola, ujedno tražeći novac za svoju uslugu potvrđivanja biskupa, koja praksa je postala poznata pod nazivom simonija.

Na Zapadu je ostala praksa da biskupe bira narod, iako su se u taj postupak sve više miješali kraljevi, koji su počeli kontrolirati nominacije. Do 10. stoljeća narod postepeno gubi sve ovlasti, tako da su biskupe imenovali monarsi, što se nazivalo laička investitura. Simonija je i tu postala norma, a kako bi se izbjegla potpuna kontrola kraljeva nad Crkvom, 1059. godine je oformljeno vijeće kardinala sa zadaćom da biraju papu. Došlo je i do rata između pape i njemačkih careva oko pitanja investiture, što je razriješeno Vormskim konkordatom, kojim je ukinuta laička investitura, ali su monarsi zadržali značajan utjecaj pri biranju.

Biskupe su tada počeli birati drugi biskupi, ali od 13. stoljeća raste papinski utjecaj u tom procesu. U 15. st. papa Inocent VII. iz obreda posvećenja biskupa briše svaki spomen biranja, dok stoljeće kasnije Tridentski sabor potvrđuje papino pravo da odobrava biskupe. Međutim, pojedini vladari i nakon toga imaju privilegij biranja biskupa, ili pak stavljanja veta na njihov izbor, no papinski je autoritet dodatno učvršćen 1870. kada je na Prvom vatikanskom koncilu deklarirana papinska nepogrešivost i papinski primat. Kulminacija u procesu centralizacije crkvenih ovlasti uslijedila je 1917. kade je u Kodeksu kanonskog prava papi dano pravo imenovanja svih biskupa.

Kasnije je utvrđena i sadašnja procedura oko izbora novog biskupa. Riječ je o tajnom postupku u kojem prvo lokalni biskupi šalju prijedloge nunciju (vatikanski veleposlanik u zemlji), ovaj Kongregaciji za biskupe, a ona papi. Nitko u toj hijerarhiji nije dužan prihvatiti prijedloge nižih tijela. Laici u tom postupku nemaju nikakvu ulogu, osim što se lokalni biskup, ako to želi, može o kandidatu konzultirati s laicima koje sam izabere.



Vraćanje ovlasti pri izboru biskupa narodu uvelike bi riješilo probleme na koje upozoravaju Robinson i Schillebeeckx. Biskupi koje bira narod ne bi se mogli voditi politiku samoizolacije. Oni ne bi strahovali od svijeta, niti ga ignorirali, nego bi se s njime hrabro suočavali. Takvi biskupi ne bi mogli biti sami sebi dovoljni. Očito je da su prvi kršćani znali dobar recept kako izbjeći getoizaciju kršćanstva, no mi smo taj recept s vremenom izgubili. U mnogo manje demokratskim vremenima Crkva je shvaćala da ne može biti vjerodostojna ukoliko eliminira narod iz procesa odlučivanja. Pavao u 1Kor 12 jasno govori kako su svi kršćani udovi tijela Kristova, te zabranjuje da se pojedni udovi odbacuju. Nažalost, narod koji je ranije biskupima bio jamac legitimiteta, danas je postao izvor straha, jer biskupi nisu suglasni s promjenama koje narod vidi kao nužne u Crkvi, te ne žele o njima niti diskutirati.

Koje su to promjene je prilično jasno. "Laici i reforma crkve: studija šest nacija" bio je naziv velike sociološke studije iz sada već davne 1996. godine koju su proveli svećenik i profesor sociologije sa Sveučilišta Arizona Andrew Greeley, te njegov kolega sa Sveučilišta Berkeley, Michael Hout. Na pitanje da li su za promjenu pravila o biranju biskupa, odnosno da se ta zadaća ponovno povjeri svećenicima i laicima unutar biskupije, potvrdno je odgovorilo 75% vjernika u Njemačkoj, 67% u Italiji, 65% u SAD-u i 63% u Irskoj. Na pitanje o tome smatraju li da laicima treba dati veću ulogu u Crkvi, pa i time da ih se postavi kao papinske savjetnike, pozitivno je odgovorilo 82% Iraca, 81% Nijemaca, 77% Španjolaca i 68% Filipinaca. U sličnim postotcima vjernici su podržali i davanje većih ovlasti lokalnim biskupima, dozvoljavanje svećenicima da se žene i ženama da se zaređuju za svećenike, te općenito želju da idući papa bude više otvoren promjenama u Crkvi. Pokazalo se kako su u svim zemljama najveće pristalice promjena obrazovaniji i mlađi laici.

Drugi vatikanski koncil je laicima formalno priznao pravo glasa. U Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen Gentium (37) kaže se: "(Laici neka klericima) otkrivaju svoje potrebe i želje s onom slobodom i s onim povjerenjem koji dolikuju Božjoj djeci i braći u Kristu. Prema znanju, mjerodavnosti i izvrsnosti položaja koji im je vlastit, oni imaju mogućnost, štoviše i dužnost, očitovati svoje mišljenje o onome što se tiče dobra Crkve … A sveti pastiri neka priznaju i promiču dostojanstvo i odgovornost laika u Crkvi; neka se rado posluže njihovim razboritim savjetom, s povjerenjem neka im povjere dužnosti u služenju Crkvi te im ostave slobodu i prostor djelovanja, štoviše, neka ih ohrabruju da se i na vlastitu pobudu daju na posao. Neka očinskom ljubavlju i pozorno u Kristu razmotre pothvate, prijedloge i želje koje laici predlažu."

Međutim, čini se da smo danas, nasuprot tu promoviranom participativnom modelu upravljanja Crkvom, u praksi bliži izrazitom autoritativnom modelu, uz strogo distanciranje laika i hijerarhije kakvo se proklamiralo u 19. i početkom 20. stoljeća. Umjesto da su "zajedničko svećeništvo vjernika i hijerarhijsko svećeništvo … usmjereni jedno prema drugomu" (Lumen Gentium 10), tada je papa Grgur XVI. naglašavao pasivnost i podređenost laika: "Nitko ne može zanemariti da je Crkva društvo nejednakih, u kojemu je Bog neke odredio da vladaju, a druge da služe. Potonji su laici, a oni prvi klerici". Papa Pio X. je pak pisao: "Samo kolegij pastira ima pravo i autoritet da upravlja i vlada. Mase nemaju prava niti autoriteta osim da se njima vlada, kao poslušno stado što slijedi svog pastira." Propagirajući apsolutistički monarhizam, čini se da su tu Isusove riječi bile zaboravljene: "Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga" (Mk 10, 42-44).

Nakon pedofilskih skandala koji su u posljednje vrijeme potresli Crkvu na Zapadu, izvjesno je da je među laicima želja za promjenama još izrazitija nego je to bila u spomenutoj studiji iz 1996. Ti su nemili događaji ukazali na veliki manjak odgovornosti, transparentnosti, učinkovitosti i vjerodostojnosti u radu biskupa, što je otvoreno priznao i sam papa Benedikt u pismu irskim katolicima. Međutim, i tu se pokazalo koliko je u visokim vatikanskim krugovima prisutno ignoriranje stvarnosti i slijepo štićenje izvora svog legitimiteta, pa je tako dekan Kardinalskog zbora Angelo Soldano te skandale nazvao običnim "ogovaranjem", dok je papinski propovjednik Raniero Cantalamessa napade na Crkvu u vezi pedofilije usporedio s progonom Židova. U oba slučaja Papa se morao distancirati od tih teza.


Biskup Geoffrey Robinson

Iako takve tvrdnje jasno signaliziraju koliko je snažno protivljenje promjenama, biskup Robinson, koji je i sam u sjemeništu bio seksualno zlostavljan, u spomenutom je govoru ipak izrekao jednu tvrdnju koja bi se mogla pokazati proročanskom: "U 1989. godini, tko je mogao predvidjeti da će se do kraja godine komunizam urušiti - a ipak se dogodilo. Nekoliko godina kasnije, tko je mogao predvidjeti da će aparthejd u Južnoj Africi krahirati - ali ipak jest … Rast nezadovoljstva u zapažanju poremećaja režima dosegao je kritičnu masu. I kad se to desilo, došlo je do kolapsa. Ja vjerujem da će do promjena u Crkvi najvjerojatnije doći upravo na takav način."


Post je objavljen 22.07.2010. u 11:59 sati.