Ova kritika pogrešno shvaća odnos kršćanstava prema smrti, presumirajući valjda kako kršćani vjeruju da će malo biti mrtvi, pa da će onda opet ustati i nastaviti dalje. Međutim, neminovnost smrti i nepovratnog nestanka zemaljskog načina egzistencije, je jedan od temelja kršćanskog nauka. Stoga je vjernik itekako pozvan na djelovanje i iskazivanje truda u zemaljskom životu, gdje se je potrebno izboriti za vječnost. Zanimljivo je tako primijetiti kako u liturgiji Katoličke crkve priprema za događaj uskrsnuća (Korizma) započinje riječima iz Post 3,19b – Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti.
Vjerovati u vječni život znači da se u razumnom povjerenju, u prosvijećenoj vjeri, u provjerenoj nadi, pouzdam u to da ću jedanput biti posve shvaćen i definitivno prihvaćen, te da bez straha mogu biti kakav jesam. Tako ne moram s Karlom Marxom vjerovati u carstvo slobode samo ovdje na zemlji, ili s Friedrichom Nietzcheom u vječni povratak uvijek istoga. Isto tako ne trebam promatrati s Jacobom Burckhardtom povijest u stoičko-epikurejskoj distanciranosti sa stajališta pesimističnog skeptika. A pogotovo ne trebam s Oswaldom Spenglerom kulturno-kritički žaliti za propašću Zapada ni naše vlastite egzistencije.
Vjerujem li u život vječni, s razboritošću i realizmom mogu se ne podvrgavati teroru nasilnih usrećitelja naroda, mogu raditi za bolju budućnost, bolje društvo i bolju Crkvu - i istovremeno bez iluzija znati da za savršenošću čovjek može samo težiti, ali je nikad posve ostvariti. Vjerujući u vječni život uviđam privremenost političkih i društvenih ustanova i hijerarhija, podjela na rase i klase, siromašne i bogate, vladajuće i podčinjene.
Dakle, tek mi vjera u vječni život daje mogućnost punog aktiviranja u zemaljskom životu. No, ujedno uvijek polazim od toga da pravo dovršenje i prava sreća čovječanstva može postojati samo tada kad će u tome imati udjela ne samo posljednji naraštaj, nego i svi ljudi, pa i oni koji su u prošlosti patili, plakali, krvarili.
Post je objavljen 13.06.2008. u 10:30 sati.