Obrazovanje i inteligencija nikako nisu u izravnoj vezi s odbojnošću spram religije. Dapače, npr. Katolička crkva se može pohvaliti Papinskom akademijom znanosti, u kojoj gotovo trećinu članova čine nobelovci, a jednako su tako mnogobrojni znanstvenici bili i protestanti. Međutim, spomenuti statistički podaci rezultat su niza okolnosti, od kojih ovdje možemo izdvojiti nekoliko karakterističnih. Valja prvo reći kako djelomična krivnja leži na strani Katoličke crkve koja se u vrijeme rađanja suvremene znanosti, posebice u razdoblju od 17. do 19. st., svrstala u opoziciju spram znanstvenog napretka, iako vjera u biblijskog Boga nikako nije zahtijevala takav stav. Ta će okolnost imati duboke povijesne reperkusije, tako da će se čitav niz znanstvenika udaljiti od Crkve, dok među katolicima prirodne znanosti postaju nepopularne.
Druga okolnost je vezana uz prvu, te za nju krivnju također snosi dio Crkve, a to je nepoticanje vjernika na kritičko razmišljanje. Razlog tome je vjerojatno nedostatak znanja (ili vještine prenošenja znanja) kod klera, što je rezultiralo strahom od sekularizacije koju bi prosvjećivanje puka donijelo.
Treća okolnost je psihološke naravi. Vjera u Boga, koja se u nezrelom obliku razvila u djetinjstvu, u slabije obrazovanih ljudi nerijetko ostaje na toj razini i u odrasloj dobi, te se tada ponekad zna sljubiti s nacionalizmom, šovinizmom, ksenofobijom i sl. S druge pak strane, čest je slučaj da se i intelektualno uznapredovala osoba u području vjerskog znanja nije pomaknula u odnosu na razinu znanja koju je primila u djetinjstvu. Pavlovim rječnikom (1 Kor 3,2), te su osobe primile mlijeko, ali ne i ozbiljnije jelo. Kada intelektualni rast osobe nije popraćen i teološko-filozofskim profiliranjem, redovito se događa da osoba na području religioznosti postane cinična i frustrirana. Ako pak takva osoba kasnije naiđe na protuvjersku literaturu, čak i najbanalniju, ona će sa zadovoljstvom odbaciti onu svoju djetinju vjeru koja ju je počela opterećivati, te su velike vjerojatnosti da će čak postati gorljivi zagovornik ateizma, kompenzirajući na taj način frustracije nastale od dječje vjere.
Četvrta okolnost je socio-ekonomske naravi. Uslijed brzog životnog tempa, nedostatka slobodnog vremena, te male prisutnosti religijskih tema u društvu, otežane su mogućnosti kvalitetne vjerske izobrazbe. Osim toga, kršćanstvo je nespojivo s dijelom mentaliteta suvremenog društva koji sve napore polaže u materijalno-hedonističke naume, pa tko prihvati takav način življenja, mora u sebi negirati kršćanske vrijednosti. Budući je takav mentalitet češće prisutan u urbanim sredinama i kod ljudi koji su mnogo uložili u svoje obrazovanje, pa očekuju da im taj trud bude višestruko vraćen, među tom populacijom mora biti veći broj ateistički usmjerenih osoba.
Zanimljivo je da su još početkom doba industijalizacije u Britaniji tamošnji kršćanski pisci zamijetili kako taj proces pridonosi sekularizaciji društva, te su predviđali kako će se isto dogoditi i u ostalim zapadnoeuropskim zemljama. Time se nipošto ne želi reći kako je industrijalizacija kao rezultat procesa napredka negativna pojava, već se jednostavno zamjećuje kako se kroz nju postepeno eliminira ona neozbiljna vjera u Boga, pa samim time dolazi i do sekularizacije u dijela društva koji ozbiljnu vjeru ne želi prihvatiti.
Posebice pak treba spomenuti činjenicu kako je danas među vrhunskim znanstvenicima relativno nizak postotak vjernika, a visok ateista i agnostika. Razlog tome je, uz sve navedeno, i u specijalizaciji znanja na kojoj moderno društvo inzistira, a što dovodi do pojava da vrhunski stručnjaci na jednom području imaju minorno znanje na drugom. U pogledu religije to se ispoljava na način da će npr. vrhunski fizičar ili biolog na znanstveni način protumačiti pojave koje neobrazovana osoba pripisuje Bogu, no isti će taj znanstvenik, koji je u svome polju neprikosnoven autoritet, često imati tako nisko znanje iz područja filozofije i teologije, da će smatrati kako i ne postoji nikakva drugačija slika Boga od one koju je on odbacio. Stoga sama činjenica niskog postotka vjernika među znanstvenicima ne predstavlja sama po sebi razlog za odbacivanje religije, budući da nitko od tih brojnih znanstvenika-ateista ne iznosi nikakve teološki relevantne činjenice koje bi mogle uzdrmati vjeru u Boga. Za prihvaćanje Boga, da se poslužimo Kantovim rječnikom, nužno je da se koristi ne samo teoretskim, nego i praktičnim umom, kojim je moguće spoznavanje dubljih i odlučnijih stvarnosti.
Post je objavljen 18.06.2008. u 09:48 sati.