bosim nogama
28.02.2005., ponedjeljak
Muzika
Sve oko mene je muzika. Da li ti se ponekad čini da odnekud dolaze neki tihi zvuci, neke vibracije, neki poziv da oslušneš? Možda zvuk neke tihe gitare ili tipke klavira kao odjek iz nekog drugog prostora i vremena, možda pomisao i sjećanje na notu zaostalu u tvom uhu, možda samo zamah nekih krila ptice ispod starog bora, odjek glasa djeteta od jutros zaostao u niti magle. Poziv da osjetiš, da pretvoriš svaki zvuk u notu.Muzika. Uvijek je ispočetka i ponovno slušam, svaki puta pronalazim nove nijanse, nježnije ili strastvenije.. neki tonovi postaju blaži, skoro neopipljivi u mom uhu, neki blagi postaju duboki do dodira. Ponekad ne prepoznajem melodiju, baš kao da je čujem prvi puta, a možda je doista prvi puta skladaju moje misli ili je samo čujem drugačije, a poznata mi je jer je u meni i prati onu koju slušam. Čuješ li ponekad tu muziku i poželiš li onda slušati opipljivo? Ovo te pitam jer ću se ja sada zavaliti u fotelju,uključiti neku stvar od onih koje volim i slušati, samo slušati muziku u sebi. |
27.02.2005., nedjelja
Trubač
Čuj, neki neobuzdani trubač, neki čudni glazbenik,Lebdi neviđen u zraku, hirovite napjeve večeras trilira. Čujem te, trubaču,slušajući pomno tvoje zvukove hvatam, Čas obilne, vrtlože se oko mene poput oluje, Čas tihe, prigušene, čas u daljini izgubljene.* *W.Whitman:iz Tajanstvenog trubača U danima kad sam prilično opijena nekim svojim ljubavnim uspjesima uživala u svom novostečenom samopouzdanju i slobodi da spavam kad hoću, kuham kad hoću, spremam ili ne spremam kad hoću ili neću, da igram šah ili master mind ili slušam Beethovena do daske, srela sam Trubača. Odmah sam ga ocijenila kao sasvim neobičnu i neuobičajenu pojavu u ovom našem svijetu uobičajenih usporedbi i saznanja što je nečem primjereno ili nije, što je civilizacijski prihvatljivo ili nije, u svijetu gdje se zna kako se treba ponašati i kako govoriti a da svima doneseš relativno zadovoljavajuću ugodu, a sebi relativno zadovoljavajući status ugodne i poželjne dame. I baš se nisam previše pitala što me tako privlači da uvijek i ponovno tražim njegovu pojavu među drugima koje sam u to vrijeme upoznavala i s njima se družila, bio je to jedan malo drugačiji svijet gdje si ipak mogao i promatrati da sam ne budeš zapažen, a i ponekad izletjeti s nekim glupostima koje si inače ne bi dozvolio, a da se ipak možeš opet povući, pa čak i nestati ako treba. Prolaznost i površnost, tako sam mislila i nije postojao nitko tko bi me tada mogao uvjeriti u drugo. Tek dosta kasnije, kad sam sama u sebi otkrila tajanstvene i u meni duboko sakrivene i zaboravljene svjetove shvatila sam da me k Trubaču privukla iskonska i duboka čežnja za traženjem svog pravog i stvarnog bića i da je to moje biće znalo što i kuda gleda i što traži da bi bilo ponovno otkriveno i doživljeno. Ah, kako me nervirao! Zvala sam ga napuhanac, jebivjetar i pretvaralo, ma svakakve nazive sam mu prikvačila i prije nego sam ijednu riječ s njim progovorila. Bila sam se malo prije toga zaljubila preko glave u jednog pomorskog kapetana sa šlifom, zamišljala sam i bila uvjerena kako sam konačno realizirala sve svoje mladenačke snove i sanje o princu na bijelom konju. Iako je princ bio oženjen i živio daleko od mene, kratki romantični susreti i povremene strastvene noći baš su bile ono zaboravljeno iz moje mladosti, a da nije ničim ugrožavalo moje protezanje preko cijelog kreveta , mirno ispijanje nesice uz nekoliko cigareta i čitanje jutarnje štampe bez ikakovog zanovjetala. Ljubavni su snovi bili realizirani, a i visoko sam dizala nos zbog, kako sam mislila, pametnih i odlučnih poteza koje sam odigrala sa svojom sudbinom. Činilo mi se da mi baš ništa ne nedostaje. Pa ipak me neki nemir stalno tjerao da se sve više približavam Trubaču. Nemir kojeg do tada nisam poznavala, nemir kojeg sam zaboravila u godinama iza mene, nemir kojeg izaziva miris zemlje, mrmorenje gorskog potoka i splin oblaka na plavom nebu. Prvi puta kad mi se direktno obratio, to su bile riječi - ti si zakurac. To me šokiralo jer nisam tada shvatila njihov smisao, jednostavno sam pomislila da me ocijenio bezveznom i nevrijednom ikakove pažnje. Prošlo je dosta vremena dok sam shvatila da me nikad nije ocjenjivao ali tada sam mislila drugačije i trudila sam se dokazati mu da baš u ničem nije u pravu. Trkeljala sam i izazivala i na kraju ga prisilila, bar sam tako tada mislila na duge i beskonačne razgovore. Jasno, nije mi tada padalo na pamet da se Trubača na ništa ne može prisiliti. Počelo je s mojim izazivačkim monolozima, poslije su došli dijalozi, bio je to pravi maraton koji sam ja uglavnom trčala sa žuljevima na golim stopalima i promuklošću u glasu, a Trubač sjedeći duboko zavaljen u svojoj fotelji i dimeći svoju cigaru. Kad sam se dovukla nekako do vrha uzbrdice shvatila sam da je Trubač već davno tu i da mirno svira u svoju trubu, a ja sam jedva imala snage baciti pogled oko sebe, pa sam tek tada shvatila gdje sam se dovela i da su mnogi usponi još ispred mene. Ali ono što sam ugledala na vrhu novog uspona već sam tada poznavala i znala sam da je sve puno jednostavnije nego sam mislila. |
26.02.2005., subota
Pjesme
Ma i ja sam nekad znala pjesme pisati. Onako, ponekad neke sličice, imam jedan fajlić pun tako nekih redaka u kojima danas ne mogu osjetiti onu nekadašnju atmosferu. Po tome znam da su obični šrot i da nikad neće uću ni u kakvu antologiju, pa šteta para za njihovo objavljivanje. I odustala sam davno od stihoklepanja, danas samo puno pričam,osim kad ne pričam. Ali ovdje na blogu susrećem puno pjesnika, neki su stihovi stvarno dobri, onako me zapale, osjetim ih i ostave trag u meni. Čitam i neke koji su mi prazni a vidim da drugi nad njima svršavaju, što mi, sasvim opravdano nameće zaključak da o pjesništvu moj patuljak pojma nema. U ime te duboke spoznaje, bez stida i srama stavljam na svjetlo dana jedan svoj davni uradak, nek se nađe, a bez opasnosti da napravi bilo kakvu štetu. Poderana svila oblaka i snova Pepeo lavande tek otisak mali Preljevi blijedi ostrugane boje Smijeh se cereka,spali ga,spali Griz limuna koraci po Tkalči Okus dvije kave bez mlijeka Recepcija, pokret lifta gore Krevet velik kao soba neka Vivaldi four season andante Miris puti, titraj lampe sjenka Ruža i cherry jer sam dama A želim biti otkrivena ženka Poderana svila oblaka i snova Pepeo lavande tek otisak mali Preljevi blijedi ostrugane boje Smijeh se cereka,spali ga,spali |
25.02.2005., petak
Jugo 2004.
Da se pojaviš opet u mom životu, otišli bi, znaš u onaj kafić u blizini mora kamo si me jednom odveo, gdje smo pili i prolili čokoladu, gdje si me ljubio i gdje smo bili jedno. Htjela bih da on doista postoji, makar i u prošlosti kad sam nogom pisala “more”u pijesku sjedeći na drvenom trijemu. Bila sam naslonjena na tebe zatvorenih očiju i udisala miris čokolade.A ti si me milovao,nježno, pa zločesto uvukao ruku ispod majce, grudi mi dirao, a druga ruka zavukla ti se među moja bedra, da,baš tu, a ja sam prolila čokoladu. I nije više bilo konobara,u galeba se pretvorio i odletio. A ti si me povalio na pijesak,jugo je bilo, na vlažni, mlačni pijesak,osjećala sam tu toplinu na leđima a ruke sam pružala prema tebi, otkapčala sam ti košulju ali prsti su mi malo drhtali.I ti mi nisi htio pomoći jer su tvoji prsti imali pametnijeg posla, a gumbi na hlačama su ti doista popucali jer nikada nisi bio tako uzbuđen. Ni ja nikada nisam vidjela da je on tako uzbuđen, tako tvrd i velik osim možda u ono jutro uz more, ali to je bilo kasnije (ili prije?) Morala sam te dodirnuti i ljubiti te tamo gdje čekaš i gdje ti najviše voliš. I želja do boli u tom toplom pijesku, a krik galebova iznad nas, ruke sam ti ovila oko vrata i povukla te na sebe jer sam i tvoju toplinu htjela osjetiti. I čula sam i osjećala valove,znam kako se valovi razlijevaju po pijesku kad je jugo i kad more nije modro nego sivo. I željela sam te u sebi, a ti si mi podigao ruke iznad glave, zario ih svojima u mlačni pjesak i ljubio mi usne dok si me ispunjavao. Tako je bilo iako taj kafić ne postoji. A bili smo jedno, jedrili na valovima pjeska i mora a more je došlo do nas,traje i traje,vrhovi su bili sve bliže, galebovi su nas zvali gore u zraku i sve smo im bliže bili. I vrisak moj,tvoj,galebova. Eto,zato bih htjela da taj kafić doista postoji,kafić sa drvenim trijemom (iako mislim da je kameni),gdje sam volila jugo i prolila čokoladu, gdje si je ti usnama pio s moje ruke i gdje smo po tko zna koji puta bili jedno. |
24.02.2005., četvrtak
Izvor
Danas mi je ilpostino rekao: Ljubav izvire odasvud ... samo treba znati gledati …i u pravu je.Ljubav je izvor života i život sam.Da li je uvijek prepoznajemo u sebi i oko sebe,da li je prepoznajemo u drugim ljudima? Koji je to trenutak kad božanski titraj nečije ljubavi osjetimo u sebi,kad prepoznamo vibraciju i sami postajemo njen živi izvor koji je našao svoje jezero? Ljubav je jedna ali ima tisuće lica, tisuće pojavnosti i nedvojbeno je najčudesniji i najfascinantniji fenomen čovjekova svijeta.. svemirski i božanski, uvijek ponovno otkrivan i tumačen i uvijek jednako i zadivljujuće tajanstven. Sve što o ljubavi znamo su samo odgovori na dio pitanja, na mali dio pitanja od beskonačno mnogo koja još nisu niti bila postavljena. Što je onda ljubav?..pitao je orpheus u svom komentaru na moj post o razumijevanju.Naravno,ljubav se prepoznaje, samo kad hoćemo i znamo gledati, jer ona je neodvojiva i od govora i razgovora kao i od poezije jer po svojoj uzajamnosti stalno zahtjeva kreativnu komunikaciju, a komunikacija je takva samo kad postoji razumijevanje..razumijevanje drugog bića i njegove istinske prirode, njegove suštine. To razumijevanje ne ovisi o pojavnom obliku ljubavi.. može to biti ljubav djeteta, partnera, prijatelja.. pa i da bismo osjetili ljubav prema prirodi moramo prvo s tom prirodom uspostaviti komunikaciju. U pokušaju odgovora na pitanje – što je ljubav, malo etimologije.U grčkom za nju postoje četiri riječi: philia-sklonost, težnja; eros – strast, čežnja; agape – nadahnuće, milost; storge –slaganje, zadovoljstvo s nekim. Sve potječu iz istog izvora (kao i latinski amor..ili libido)..nepoznatog svemirskog izvora kojeg nije lako razumjeti, kao ni suptilne razlike svih njenih imenovanih pojavnosti.. jednostavno – izvor energije svemira u nama. Ne mislim, naravno da sam pronašla nijedno novo pitanje niti odgovor, svi mi uvijek tražimo ponovno i opet pronalazimo odgovore..i opet ćemo se pitati – što je onda ljubav? Jedan od odgovora je svakako – izvor života..i sigurna sam da svatko tko ovo čita ima stotine vlastitih odgovora. |
23.02.2005., srijeda
Razumijevanje
Razumijevanje je:Kad se ne čujemo danima a mene nešto kopka pa te pitam baš dok ti rješavaš svoje probleme, a ti mi odgovaraš nadugo i naširoko i više nego sam te pitala i govoriš mi kako voliš samnom promišljati baš o tome. Kad mi pod nos šušneš pitanja koja sam izgubila, a ja padnem sa stolca pa te pitam gluposti i tražim još i još i vučem te za rukav i pitam te što si me pitao, a ti kažeš – od kud bih znao? Kad slažemo drame i komedije prema samo nama znanim scenarijima u kojima patuljci pojma nemaju dok se ne pretvore u tebe ili mene pa igrokaz dobiva svoj smisao,pitanja svoje odgovore i odgovori svoja pitanja. |
22.02.2005., utorak
Ravel
Volim taj meki mlaki umor,opuštanje misli i težinu tijela..neki titraj blijede lampe u tišini svojih zakutaka, padanje u ambis ugode prije doticanja sna..ali tamo kroz odškrinuta vrata tiho neka muzika svira…Ravel, samo kao sjenka, kao odjek iz daljine..i misli su već druge i glasnije,nestaju ona polja i blage udoline i mreškaju se valovi na površini moje kože.Ravel i dalje svira, pretače se bezglasni plač u ritmički crescendo do boli i sad su mi već na pameti samo klanci i žezlo nebesko i zupčaste munje…a ruka mi neka utisne pečat na leđa i zavodnički glas mi dahnu na vratu. ..ne spavaj.. Kako da odolim Ravelu u glavi, u utrobi, među bedrima… ni svetica ne bi odbila taj zov puti. Otvaram oči i od samog pogleda na tu božansku mušku golotinju, na tu kožu zategnutu po vretenima i na….ah, da, to carsko žezlo, to božansko žezlo što neosporno potvrđuje da će biti što bude, preobrazim se u savršeni ritam Ravelove završnice i cijela se soba obavije u tamu. |
21.02.2005., ponedjeljak
Ma ne...
Ah, divnih li snova..noćas me samo pohodiše otisci prethodne večeri,vikend čavrljanja i mirisi proljetnog cvijeća,toplina tijela bijaše vladar na mekom jastuku,a tika-taka zvuk samo nepriznati odjek neke daleke, nepoznate civilizacije.Ali što se mora,mora se..izvukla sam se nekako iz te topline,kvrcnula dosadnu budilicu,čini mi se – jutros je i nekako svjetlije,idu dani na dulje,baš fino..i protegnem noge tih par koraka do prozora,taman zjevnem kad mi zaprepaštenje napravi državni udar na moje relativno stabilno stanje..razmaknem zavjese i udarim nosom o staklo da sam sve zvijezde danice vidjela odjednom..vani ni više ni manje – snježna mećava.Ma, ljudi moji, kažem vam – prava snježna mećava. Ubacim u petu brzinu i jurnem niz par stepenica,zaljepim nos na drugi prozor.. stvarno, i sa ove strane isto..na cesti bljuzga, a snijeg vije li vije.. vidim i neke spodobe kako gaze po nepostojećem nogostupu, ludi ljudi, valjda krenuli na posao u ovo jutro što se proljetnim trebalo zvati.. Ma ne,ne pada mi na pamet gaziti snijeg dok mi erika cvjeta u vrtu..udišem sad miris kave, dimim prvu jutarnju cigaretu i mislim si kako bi dobro došla neka virozica kao izgovor za povratak u ono blaženo stanje snova..ali nikako gripa, neeee, to nikako, samo molim jednu malu zgodnu virozu bez visoke temperature, malo začepljen nos bio bi sasvim dovoljan razlog da se ne pridružim onima vani što bauljaju tražeći put na posao, izgubljeni u prostoru i vremenu jednog užasno dosadnog i napornog ponedjeljka. Idem misliti, možda mi nešto padne na pamet. |
19.02.2005., subota
Erika
Moja erika već cvjeta u kutu kamenjara. Gledam kroz mutna stakla, masni talog ko spomen na one minuse, nije se vidio dok je ledilo, sad su tu ostaci, ti biljezi odlazećeg. Obrisala bih to da bolje vidim, da vidim onako bistro čak i kad je prozor zatvoren, ali neka čeka neke bolje dane kad će ruke biti spremnije na svakodnevicu..Sad samo otvaram prozor i stvarno mi se erika smješka, preko lica joj još jedna snježna mrlja,čak i ne više bijela, već i ona umaštena , siva..na odlasku.Navlačim nešto na noge,mami me da dirnem te nježne cvjetiće, gazim malo mokro i blatno,ne cvrči još pod koracima,možda samo malo dublje još je led i tvrdo. Eh, ne može to tako samo, ispod snijega i preko noći izviriš i smiješ se cvjetno slatkom porugom,trepneš samo pa se topi..volim te prve potpise dolazeće mjene, zagazim malo dublje, iskrenem malo nogu na kamenu a psi skaču i zablate me i jurnu natrag unutra kroz otvorenu terasu .. Moja erika cvjeta u kutu kamenjara, miriše mirisom privida dok brišem blatne pseće tragove, ali tu je,čak i kad pogledam kroz zamašteno staklo vidim je sad dobro.. ipak danas stalno otvaram prozor da ponovno pamtim, jer uvijek postoje i one sitne male bilješke koje mogu u slijedećem trenutku nestati, a ja želim njihov otisak u svakoj svojoj pori.. |
18.02.2005., petak
(Samo)zavaravanje
Život je doista pun iluzija..ponekad je dobro napraviti red među njima, pobacati iz ladice neke koje tamo gužvu rade, neke popeglati i presložiti..ah, ti sentimenti!Malo sam se bavila ovih dana i svojim i tuđim iluzijama i uvijek sam se ponovno začudila s kakvom upornošću uvijek i ponovno poglancamo čak i neke stare koje izvučemo tko zna od kuda..no, razumijem ja i sebe i druge,iluzije tako lijepo mirišu..zašto ne ponekad i duboko udahnuti taj opojni miris. Zato nitko i ne voli da mu netko drugi lufta i preslaže njegove tajne mirisne ladice.Eh,sad..zašto ovo sve govorim? Zato što sam žena, majka, čovjek. Pa si uzimam za pravo govoriti u ime tisuća žena kojima netko njihovo majčinstvo želi proglasiti – iluzijom.Ima ljudi koji se jednostavno svako jutro bude s nekom novom pakosti u glavi, ni Bog ni svi sveci u tome ne mogu mu pomoći iako se stalno s njima druži i na njih se poziva.Pa kao samozvano “strašno dijete” postavlja zločesta pitanja u ime nekog zabrinutog Ante,Stipe,Janka. Jutrošnje pitanje zločestog djeteta don Živka Kustića glasi: Ako se tzv. umjetna oplodnja izvrši darovanim (ili kupljenim) jajašcem,koja će žena po DNK biti naravna biološka majka toga djeteta? Zacijelo ona od koje je jajašce uzeto, a ne ona koja je dijete nosila i rodila.S darovanim ili kupljenim jajašcem neplodna žena nikad ne može postati prirodna majka djeteta koje donese na svijet.Analiza DNK utvrditi će ženu od koje je jajašce uzeto, a ne onu koja je plod nosila i rodila.Tu nikakva znanost ništa ne može promijeniti.Ako me stručnjaci drugačije ne uvjere, analiza DNK neće uopće primijetiti koja je žena u svojoj utrobi to dijete nosila.Što se DNK tiče, dijete će biti kao da je posvojeno.Zašto onda izvoditi cijelo to samozavaravanje s uzimanjem jajašca od druge žene,oplodnjom “in vitro” koja,kako kažu,uspijeva u manje od 50% slučajeva,usađivanjem tako začetog ploda u utrobu neplodne žene koja uzalud na taj način misli postati majkom – a može samo postati posuđena nosilja i možda dojilja?Što neplodna žena dobiva takvim stručnim (samo)zavaravanjem? Ah,Kustiću,Kustiću..ostajem bez riječi,bar na trenutak,slaba sam na tvoje jutarnje propovijedi rušitelju iluzija! Do danas sam bila uvjerena da je i neplodna žena koja rodi dijete začeto “umjetnom oplodnjom” – majka, do danas sam bila uvjerena da je svaka žena koja ima posvojeno dijete – majka.Nisam ni znala da postoje majčinstva koja su – iluzije. Jer ti kažeš da to nisu majke, nego su samo – nosilje, dojilje i posvajateljice. A djeca,valjda – samo “kao” djeca,to smo već čuli. Bog te prosvijetlio, kad se već ne možeš sam. |
17.02.2005., četvrtak
Snjeguljica
Išla Snjeguljica šumom i to umom i drumom.Iskoči iz grma zečić, Snjeguljica pade u jarčić,otkotrlja se u potočić i iskrene gležnjić. Prolaze tuda onih sedam patuljčića pjevajući: Vesna,Vesna, cipela ti tijesna,oko ti je garavo pa sve vidi varavo.... Protrlja Snjeguljica oko garavo, svoj gležnjić i svoj režnjić, skine štiklice, ispliva iz potočića i krene veselo za patuljcima. Jabuka je na jelovniku tek u slijedećem desetljeću, ako se priča do tada ne promijeni....jer ni Snjeguljice nisu više što su nekad bile.Ni prinčevi također. |
16.02.2005., srijeda
Pukotina
Ostavljam te Noćas U pukotini Iluzijo moja:)) |
Tebi,iluzijo moja U pukotini noćas Krhotine tražim |
15.02.2005., utorak
Scorpio Moon
Tvoji su snovi noćas igrali poker pod mjesečinom.Jedna je bijela golubica izgubljeno tražila svoje odmorište na grani oblaka, dodirivala sam joj meko perje pjesmom zvjezdoznanca i otvarala beskrajne prostore tvojih pitalica na noćnom nebu..Tvoja je prva karta pala i izgubila se u vjetru traganja za smislenim potezom. Dobro poznati rituali i carstvo aroma ,zagasite boje zaboravljene jeseni na bijelom perju golubice i prelet bijele mjesečeve sjenke skoro nečujan prema otvorenom i nepostojećem prozoru. Igra snova bez uloga, slike na vlažnom papiru i kap neke otopljene pahulje od jučer. Blijedi je mjesec igrao poker s tvojim snovima,jedno je pero mirno dodirnulo oblak zavodljivog pjevušenja noćnog neba . Spustila sam pogled, golubica je meko gugutala u mojoj ruci, nježnim sam joj dodirom vraćala njene izgubljene pjesme, a mjesec,taj majstor iz drugog plana šaputao joj neke nove tajne. Nestao si sa svojim snovima, bacila sam pogled sa oblaka..pretvorio si se u sjenku. Jedna je neodigrana karta ostala zaboravljena u besmislu. |
14.02.2005., ponedjeljak
Podsjetnica
Nježno... Ljubavno... Strastveno.. Anđeoski božanstveno.. |
13.02.2005., nedjelja
Susret
"Iz bibava oceana gomile krotko mi kapljica priđe.Šapćući:Ljubim te,uskoro me neće biti, Put dug prijeđoh samo da te vidim,dodirnem, Jer umrijeti ne bih mogla dok te barem jedanput ne pogledam, Jer bojah se da bih te kasnije mogla izgubiti . Sad smo se sreli,pogledali,dobro smo, Vrati se mirno u ocean moja ljubavi, I ja sam dio tog oceana moja ljubavi,nismo toliko odijeljeni, Pogledaj tu golemu okruglost,povezanost svega,kakva savršenost! No mene,tebe,neodoljivo more će rastaviti, Sat što nas udaljuje,ne može nas ipak zauvijek udaljiti; Budi strpljiva-nakratko-znaj,ja pozdravljam zrak,ocean i kopno, Svakog dana pri zalasku sunca poradi tebe,ljubavi moja"* *Walt Whitman,Iz bibava oceana gomile,1865. Koliko susreta,dodirivanja i prožimanja u vremenskom odsječku života!Neki su samo u prolazu, možda samo pogled ili ništa..bez prepoznavanja ,neki su samo trenutna impresija bez otisaka i prepuštena zaboravu…neki samo ponekad isplivaju kao površno sjećanje i opet urone u dubinu.. Postoje susreti kad pogled postane dodir, pa se kroz tanku opnu dvije kapi preliju jedna u drugu i prožimaju se u nekom odsječku postojanja..to su susreti koji postoje čak i kad se kapi razdvoje u beskraju, susreti koji zauvijek i ponovno ostaju prepoznati u nama. |
07.02.2005., ponedjeljak
Molitva
"Bože kako li je samo pokvaren ovaj svijet, pun zlobe pakosti, spletki...Kako samo ljudima smeta nečiji uspjeh, da čine se da bi to obezvrijedili ili čak idu dalje u svojim prljavim igrama da neko normalan ne može ni povjerovati...Šta ljude tjera na tako nešto, ko upravlja tim nadasve prljavim radnjama koje mogu čak i upropastiti nečiju karijeru, čak i život...Zašto Bože ako možeš...a siguran sam da možeš ne načiniš jedan potez i ne pobrišeš sa lica zemlje sve ove koje iznad spomenuh...Zašto na svijetu nema više Anđela koji rade i misle dobro...Ovo ne napisah zato što se meni nešto loše desilo, nego nešto što svakodnevno pogađa dobre ljude...ne da im da su sretni..." buntovnik Ne,ne – kažem ja,nije ovaj svijet takav,ovaj je svijet divno i prekrasno, savršeno mjesto, Raj koji nam je dat da u njemu živimo ovaj život.I ljudi su divna, ljubavna bića koja istinski žele živjeti ljubav.Samo što smo sami sebi od Raja stvorili pakao i svoju istinsku prirodu oklopili strahom..milenijski je strah ugrađen u nas i većina ljudi nije sposobna,ne zna i ne može dotaknuti svoje istinsko, ljubavno biće. A Bog – on je učinio sve i poslao nam samo Anđele jer je i on sam Ljubav i Život,on je Sve oko nas i u nama i jednakom i neizmjernom ljubavlju ljubi svakog čovjeka.I ne trebamo stoga zazivati njegovu pomoć, a još manje tražiti da uništi ono što je stvorio,jer tražimo tada od njega da učini nešto protivno onom što Bog je – Ljubav i Život, nego samo dotaknuti našu božansku prirodu u sebi,prirodu stvaraoca života. I sad, tko upravlja “prljavim radnjama” i čini ovaj rajski svijet mjestom punim zlobe i pakosti?Nije to Bog, nego sam čovjek koji je zaboravio tko je.Pa da nekog danas pitaš – tko si ti, odgovorio bi nešto kao: ja sam profesor u nekoj školi koji je danas izgubio posao jer je nekom smetao moj uspjeh pa mi je napakostio i zato sam nesretni profesor i zazivam Boga da jednim potezom izbriše tog pakosnika s lica zemlje!Bog, naravno to neće učiniti jer to nije u njegovoj božanskoj prirodi,ali nesretni profesor zaboravlja istu tu svoju božansku prirodu i iz božanskog bića postaje osvetnik koji će možda nekom drugom sutra učiniti isto u borbi za svoju sreću na ovom svijetu.I novi krug je zatvoren.Nije ga zatvorio Bog, nego čovjek.I samo ga čovjek ponovno može otvoriti, čovjek koji raspolaže i ima beskrajnu i neograničenu božansku slobodu da bude ono što je, ili ono što nije. |
02.02.2005., srijeda
Savršena koordinacija
"To što se dižeš,ne bi trebalo Čuditi te više nego potočića tok Što teče u dolinu s brda visokog; Čuditi bi te trebalo,ako si oslobođen Prepreka dolje ostao, Poput vatre što se drži tla…"* Na malom otočiću usred velikog Oceana žive čudni i nadasve nevjerojatni liliputni stanovnici. Nitko ih nikad nije vidio i ništa se o njima ne zna sigurno. Jednom je jedan kapetan duge plovidbe svojim brodom pristao uz njihovu obalu i u nekoj maloj bilježnici zabilježio što je ondje vidio.Poslije se bilježnica izgubila, kapetan je ostario, pa su svi mislili da senilno trabunja kad je znao spominjati što je sve tamo vidio. Njegov brodski mali, koji je i sam danas kapetan jednom je skrenuo sa svog uobičajenog kursa u namjeri da provjeri priče svog starog kapetana, ali otoka na koordinatama koje je stari spominjao nije bilo. Ispričao je mladi kapetan to svojoj kćeri, ona mojoj kćeri, a ona meni. Ovo su sada prvi zapisi sačinjeni na osnovu njenog pričanja i ovdje se sigurno neće izgubiti. Možda i ona prva kapetanova bilježnica bude u međuvremenu negdje pronađena (obično se izgubljene stvari nađu kad ih već sasvim zaboraviš),pa će se moći ovaj moj zapis usporediti s originalom. Dakle, priča o tim malim i čudnim ljudima ide otprilike ovako: Nitko ne zna kada su i kako ti malci naselili taj otok. Zna se samo da je taj njihov otok jednom davno zahvatila jedna velika oluja, vjetar je bio tako jak da je podizao predmete do palminih vrhova. Nakon što je oluja prošla, jedan predmet nije pao na tlo već je kao jedinstveni primjerak svoje vrste ostao lebdjeti u zraku oko metar iznad tla.. Nitko nije mogao razjasniti ovu pojavu pa su oko tog predmeta izgradili hram. Ubrzo nakon tog događaja uočeno je da sedmogodišnja djeca povremeno, obično nakon pijenja popodnevne limunade neko vrijeme provode u zraku, najčešće sasvim pod stropom od kuda su imala najbolji pregled na društvo koje ih je zadivljeno promatralo odozdola. Dječica su se osjećala čudesno poletno iako malo omamljeno, a kad su se opet prizemljila pričala su da je s te visine prostor dobivao novi sjaj, a stakla na prozorima su blistala uzbudljivim titrajima i tonovima. Lokalna vidarica i svećenik složili su se u svojim zaključcima da djeca zbog svoje male težine koriste neku zaostalu energiju one oluje koja ih je poharala, a kad su jednom iskusili tu mogućnost i zbog poznate sposobnosti djece da brzo usvajaju gradivo,nije im bio problem to ponoviti kad god im se prohtjelo. Titraje i tonove na staklima pripisivali su dječjoj mašti... Kasnije je ta potpuno stvarna sposobnost uočena i kod drugih odraslih stanovnika otoka. Počelo je jednog dana kada je jedna seljanka dok je sadila peršin u vrtu vidjela svog muža koji je stajao među svojim kozama i hranio ih kako se iznad njih udaljuje. Nakon toga spustio se lagano pored nje i rekao joj kako mu je bilo odjednom toliko vruće da više nije mogao biti tamo.. I nitko možda ne bi ništa saznao o tom čudu, niti bi se takova čuda ponavljala da se seljanka nije izbrbljala svojoj susjedi. Ta susjeda nije ništa prepustila slučaju, niti svom mužu, nego se sama odmah podigla i otišla po kozje mlijeko drugoj susjedi leteći preko malog zaljeva u kojem su dečki ronili u potrazi za školjkama. Jedan od njih kad je izronio dobio je skoro nogom u glavu..seljanka je, naime uživala u letu močeći bolne noge u toploj morskoj vodi. Kako su dečki bili vrlo bistri, odmah su shvatili da se radi o pojavi koju treba i službeno objaviti, pa su se čoporativno izdigli iz mora i poletili put sela. Tu ih je glavar sela strpljivo saslušao, a prvotna njegova nevjerica bila je otklonjena njegovim podizanjem pola metra iznad tla. Kako je bio jako debeo i težak, tih pola metra bio je sasvim dovoljan dokaz da pojava nije nikakova izmišljotina. Lokalna povijest otoka ispunjena je nizom takovih običnih i svakodnevnih pričica, ali postoje i neke – te su zapisane u njihovim svetim knjigama koje stoje uz onaj lebdeći predmet na oltaru – koje izlaze iz okvira svakodnevnosti. Jedan njihov pjesnik mogao je jureći nebom postići bezbrojne pretvorbe, a njegov duh i tijelo su se odvajali i spajali u nerazdvojnom unutarnjem sjedinjenju… Stari svećenik koji i danas propovijeda s onog oltara kad god priča o tom pjesniku lice mu obasja blijeda svjetlost, izdigne se metar iznad oltara i obično nakon propovijedi odleti na grane stare masline koja raste pred hramom. Tu se pridružuje mnogobrojnoj dječici koja čekaju da im ispriča neku pričicu samo za njihove uši. Jedan mali pomoćnik svako jutro penjući se ljestvama – jer nikad nije naučio visoko letjeti – skida zaboravljene dječje sandale koje vise s grana masline… Uskoro će se na otoku slaviti 500 - ta godišnjica velikog vjetra. Svi najljepši glasovi otoka sakupljaju se u zalazak sunca na pješćanoj plaži i okrenuti licima prema Oceanu uvježbavaju do savršenstva njihovu himnu, stihovi su to onog čudnovatog pjesnika. Ne zna se tko je napisao note, zna se samo da su oduvijek bile poznate glasnicama svih stanovnika otoka… Kad se himna razliježe žalom, valovi prvo prestaju, a onda počinju svoje razlijevanje u ritmu koji palminom granom udara po pijesku jedna mala djevojčica .. Šteta što nije sigurno da otok postoji na naznačenim koordinatama, isplatilo bi se otići na taj koncert i usput osobno iskušati savršenu koordinaciju. Jer,kapetan je rekao (iako bi ovo doista mogla biti njegova izmišljotina) da je i on sam za vrijeme boravka na tom otoku nekoliko puta skoknuo na brod leteći iznad zaljeva. Tko zna, možda je istina. Malo me u sumnju dovodi što kapetan nikad nije znao ispričati (tako kaže njegov brodski mali koji je danas sam kapetan duge plovidbe i otac prijateljice moje kćeri) koji je to predmet koji i danas lebdi u hramu malih ljudi.. Stihovi na početku ove moje priče su iz Božanske komedije Dantea Alighierija, iako prijateljica moje kćeri kaže da ih je čula od svog oca ( a ovaj od starog kapetana) kao himnu malih ljudi s otoka..a ona zna da njen otac nikad nije čitao Danteovu Božansku komediju. |
01.02.2005., utorak
Bijelo
Ovo nije virtualno, bilo je stvarno – podijeliti ću to s tobom. Meki bijeli proplanci,šuma i opet bijela šuma,pa polje,nebo koje ne postoji. Bjelina svuda, tišina usred jutra.Opet šuma,cesta koju ne vidiš, ne znaš kuda ideš, očekuješ nešto,a opet samo bjelina,tišina i nebo koje ne postoji.Udišeš. Hladno je,otvoriš dlan i očekuješ pahuljicu. Nema je,samo vidiš na dlanu mokro, nestalo je.Vladavina bjeline bez kraja i konca. Nije tvoje more ali je jednako veličanstveno, dobro, nježno…osjetiš strahopoštovanje pred tom krasotom koja te miluje. Nisam bila na planini,ovdje je to blizu mene,samo nekoliko kilometara.Pitom je to kraj,polja ,livade i šume -snijeg je sve promijenio i nisam znala gdje sam dok odjednom iz te bjeline nisu izronili poznati krovovi .Još malo dalje i opet ne znaš gdje si, nema tu tvojih svjetionika, nema obale, samo bjelina,mekoća i opet bjelina,izgubljen si, ali ne u okrutnosti nego u dobroti. Već dugo nisam vidjela nešto tako lijepo,čisto i dobro. |
