|
Da mogu Precrtala bih jedan dan Jedne Bilo koje zime Ovdje i sada Na trenutak samo Da osjetim Hladnu tišinu Na bradavicama |
|
Čula sam jednu običnu priču i sada ću vam je ispričati, iako ne znam sama zašto, jer to je jedna baš tako obična priča i možda nikog neće zanimati jer takvih priča ima svuda oko nas. Nitko i ne voli da mu se pričaju tako neke obične priče kojih ima iza svakog čoška, i svatko zna stotine takvih priča koje bi i sam rado ispričao, samo da ga netko želi slušati. Nemam pojma zašto sam ja sada pomislila da bi vi htjeli da vam baš ja sada tu priču ispričam, a čak i da je ispričam nisam sigurna da je mnogi od vas već nisu čuli od nekog drugog, pa bi se moglo reći da priča nije iz prve ruke i da je nešto kao déja vu. Doista, kad bolje razmislim, možda je bolje da tu priču zadržim za sebe, ionako će je netko kad tad ispričati (možda to budem ja), a ako i ne, biti će ispričana negdje neka druga priča za koju će se moći reći da je to upravo ta koju sam ja vama sada htjela ispričati. Ustvari, što je pjesnik htio reći? Pa htjela sam reći da su sve priče iste, da je to sve jedna te ista priča samo je pišemo ili čitamo iza drugog brda, pa nam se samo čini da je ispričana prvi puta. Možda zato bolje da danas tu priču ne pričam, ionako je već ispričana. Iz arhive 2005. |
|
U noći kad je mjesec, sjajan i bijeli bio visoko na nebu, sanjala sam te prvi puta. Na širokim poljanama ugrijao si mi ruke toplim dahom i tim rukama izgradila sam kuću u zraku, u bezimenom gradu bez orjentira, jer u snovima ne trebaju karte ni putokazi, slijedi se vjetar ili se jednostavno razgrne oblak i ugleda se zvijezda vodilja. Ne znam da li si ti imao orjentir, a nisam te nikad ni pitala. Ne mogu reći da sama sebi ponekad, na danjoj svjetlosti snova nisam postavljala neka pitanja, ali odgovore koji mi nisu bili skloni umatala sam u šarene papiriće i prepustila ih oblacima da ih pretvore u male ptice, ptice radilice koje su savijale gnijezda u nevidljivim pukotinama kuće. Bilo je rano proljeće, jedno od onih kad kiše ponekad padaju danima a trava postaje sve zelenija. Otvarali smo prozore, svatko po svojoj želji, bezbrojne prozore prema nekim svojim stranama svijeta i crtali žuto sunce budućeg ljeta u centru svemira. Na sjevernom prozoru umorni vjetar zaplitao je naše priče u zavjese i rastresao mi misli do privremene dobrovoljne amnezije u kojoj nisam htjela znati što dalje sa svim svojim prošlim znanjima. Jednog jutra gledao si me kako se vraćam iz neke prostorije otraga, nasmijana i mokra od kiše i s mirisom dalekih mora i pružio mi nacrte nekog grada, grada koji je imao samo par kuća i u kojem je moja kuća bila samo goli zidovi. Tada sam nešto rekla, nešto posve bez smisla, o slomljenim krilima i nečemu što ću znati jednog dana, ali kad sam bacila pogled preko ramena vidjela sam puno malih šarenih ptica radilica kako napuštaju svoja gnijezda u pukotinama moje kuće. |
