|
Evo uzeh pero u ruke da ti se javim, da ti kažem da sam dobro, što i tebi od srca želim, dani se samo slažu, vrijeme pretače svoje opojno vino, pelin i med, kako kada, talože se u podrumima ishlapjele kemije, istrošeni regensi i lakmusi, zatvaraju se škrinjice sa školjkama i kamenčićima, ma što da ti kažem – tog blaga je sve više kako Svemir stariji postaje, ima negdje u nekom uglu i sasušenih latica, nadam se cvijeće koje si mi ostavio da su ruže, volim ruže iako mi kažu da to otrcano zvuči, da je demode jer u modi su navodno đurđice, doduše one bez mirisa mog djetinjstva pa ih ni zbog mode ne bih odabrala stoga hvala ti na ružama, ne moraju biti crvene, volim i žute i one blijedih zemljanih tonova možda i ponajviše osim onih sa grmova šipka, divljih, koje je nemoguće više pronaći jer sad se valjda i šipak uzgaja u staklenicima bez da cvate ili se neki E dodaje u čaj ili pekmez da bi se šipkov zvao, ne ljuti se ako sam otplovila u neke stare, prastare mirise, ponekad se kroz prizemni prozor mog podruma osjeti miris sjećanja, kažu da te to starost hvata svojim košćatim prstima ali nećemo sad o tome u ovim trenucima radosti dok mirišem svježe ruže koje si mi ostavio, ma izgleda da bez sjećanja ipak ne može jer sjetih se sada jednog tipa koji mi je par godina slao crvene ruže za rođendan iako je samo košaricu od mene dobio, nakon nekog vremena je konačno nestao i nestale su ruže s kojima nisam znala što bih jer ruže se ne bacaju, a bilo mi je licemjerno gledati ih u vazi , onda se pojavio jedan tip koji mi nikad nije ruže poklonio čak ni za rođendan, ustvari uopće nije nikada ništa poklonio pa sam zaključila da je totalni prostak i seljačina pa je i on na kraju dobio košaricu, a ja sam za sebe utvrdila da nikad zadovoljna nisam i kad ima i kad nema ruža, no moram ti s tim u vezi ispričati i jednu zanimljivost – e, pa taj drugi kad je dobio košaricu, bilo je to baš pred moj rođendan, za sam rođendan stiže mi buket bijelih ruža, konačno, kažem ja, uzmem slušalicu i nazovem ga jer sam se predomislila i htjedoh košaricu nazad, zahvalim mu na cvijeću, rekoh – vidim da ti je stalo, a on mi kaže da nikakvo cvijeće nije poslao i da vidi sada da je bar cvijeće trebao poslati da bi mi pokazao kako mu je stalo, meni se nešto prevrne u želucu, brzo poklopim slušalicu i definitivno ga prekrižim, a sebe ugrizem za jezik kako su za srce te neposlane ruže mene, a one poslane prekopam i nađem malu posjetnicu sa lijepim željama, potpisanu od onog prvog koji me kao zaboravio par godina, valjda su i njemu, tko zna zbog čega neka sjećanja proradila jer imao je podosta godina, a to tada tako ljudima dođe, a ja si sad mislim da ti je ovo sve pomalo dosadno i da ne zaslužuješ neka laprdanja o ružama nakon što si mi ih sam ostavio, nego bar zahvalu ali da ti pravo kažem, kad bolje razmislim, više od ruža dirnulo me ono „suborče“, čast mi je što si me tako nazvao, jer u ono vrijeme kad smo zajedno koračali nekim frontovima smatrala sam te kapetanom, a ponekad i generalom i mislim si sada kako je iza tvog opakog i britkog jezika kucalo jedno ranjeno srce, ma da, ponekad ga slutih samo iz nekih tvojih riječi, nekih naizgled površnih natuknica, ali bilo je tu, hvala ti na iskrenosti, na podrškama, što da ti kažem, darovala bi i ja tebi neko cvijeće, ali nekako nije to za muškarca kakav si ti, uopće ne znam što bi ti poklonila i da želim, jednom sam ti mislila nešto poslati u nekoj prilici ali ne sjećam se više kakva je to prilika bila i što sam ti htjela poslati, čini mi se da je naka knjižica bila u pitanju, ali više pojma nemam koja i ne sjećam se zašto ti nisam poslala, nisam ti poslala, zar ne, nikad više ne možeš biti siguran kad prođe vrijeme i neki te drugi događaji pregaze ili ti pregaziš njih, svejedno, sjetih se sada i neke priče o groblju, valjda zbog rečenice koju si mi ostavio, neka onako malo crna, malo siva, malo plačljiva priča koju sam htjela napisati, napisala sam je, znam da je u pitanju bilo seosko groblje na brdašcu, da se kiša slijevala i ljudi gazili po blatu, a pokapao se neki mafiozo političar, brat seoskog popa i da je pogreb bio događaj stoljeća za tu vukojebinu, htjedoh to staviti na blog nakon jedne tvoje priče, no ubi bože više je nisam mogla naći među hrpom fajlova, možda sam je nehotice i izbrisala u nekom od svojih čišćenja, tko bi znao, trebala bi je napisati ponovno ali mislim da više ne bi ispala tako dobro, a više i ne znam na koju tvoju priču sam je htjela nadovezati, znaš da su me ponekad tvoje priče inspirirale, onako otvorile bi mi neki zatvoreni prozorčić, pa bi riječi samo iscurile na papir, znam da nikad nisam i nikad ne bi mogla pisati kao ti, ti imaš taj dar rječitosti koji je meni falio, jednom mi je jedan prijatelj rekao da imam dar sažimanja cijelih misli u jednu-dvije riječi, no ja mislim da to nije bio dar nego nedostatak, ali nema veze, znam da je ponekad iz mog pera znala nastati zgodna pričica, ne pišem više jer jednostavno nemam vremena, nemam vremena za štošta što bih željela napraviti ali imam sada neke druge prioritete, dugo bi bilo i dosadno da ti sad o tome bajam, ustvari, htjedoh ti samo reći – hvala, ali eto – vidim da se odužilo pa je vrijeme i da stavim točku, htjedoh staviti i pusu, ali to baš nije primjereno među suborcima, zar ne? |
