|
Obilaznica broj 23 na svom početku imala je naherenu tablu. Nagnuti vrh te table na kojoj je već malo istruganim slovima pisalo: Obilazak 23 – jedan smjer, pokazivao je u dva-tri metra od raskršća udaljenu veliku rupu. Kao da pokazuje kuda ne treba, a ne kuda treba ići. Vrh table je pod dugim svjetlom automobila bio svinut kao košćati prst neke starice, pun prijetnje, a prijetnje su se ostvarivale u vidu novih i novih rupa, što se više udaljavao od raskršća. Kiselo se nasmijao i pomislio da je dobro što nema kiše, jer da su napunjene vodom, tim rupama nebi mogao odrediti dubinu. Upadne li u koju, samo bi ga dizalica mogla izvući. Mjesec se blijedo cerio na nebu i obasjavao okolna polja, ali ovdje na prašnoj obilaznici trebalo se pouzdati u svjetla automobila i vlastitu vještinu. Uključio je muziku i vozio cik-cak, psujući ispod glasa susrete i stara društva, preslanu bućnicu i loše lanjsko vino kojima se napunio u nekoj selendri. Morao je stati i pomokriti se. I povratiti. Ali noćni je vjetar ovdje bogu iza leđa veliki nestaško, usmjerava stvari uvijek tamo gdje ne treba. Zavitlao je prašni kovitlac po obilaznici i natjerao ga preko jarka u polje neobranih buća, pa je spotičići se jedva dohvatio neko drvo. S olakšanjem se naslonio i ispraznio se od svih otrova, ne mareći za uznemireno jato gavrana koje je probudio iz sna i čije graktanje je nestalo negdje u daljini, prema rubu mračne šume. Stajao je tako sklopljenih očiju u nadi da će se smiriti bubnjanje i zujanje u njegovoj glavi, ali zvuk je bio sve jači i jači, dok nije shvatio da dolazi odnekud s polja, iz šume ili ispod zemlje, pa su mu žmarci nelagode kliznuli niz leđa. Kad je podigao glavu i smogao hrabrosti otvoriti oči, ugledao je tri spodobe koje su zurile u njega. Vjetar im je zaplitao kose, smijeh je zahihotao, oči se caklile a gole dojke zabijelile se na mjesečini. Miris prezrelog voća zapahnuo mu je nosnice. Probudio se u nekom sjeniku kad je sunce bilo već visoko na nebu, ispred zaprepaštenog buljavog pogleda neke krave. Raščupan, musav od voća i još uvijek otvorenog šlica. Jedan žućo štektavo mu je lajao kraj uha objavljujući prisustvo nepoželjnika vlasniku zaprepaštene krave. Auto je pronađen tek predveče nasred susjedovog polja. Kako se tamo našao, nije znao objasniti. Spomenuo je obilaznicu broj 23, nakon čega mu je rečeno da takva obilaznica ovdje ne postoji i da se nigdje u blizini ne gradi nova cesta. Oni već godinama imaju asfalt i samo je kilometar-dva do autoputa. Vlasnik krave je odmahivao glavom - ti gradski ljudi ne mogu podnijeti čašu - dvije previše. Ne znaju tada ni gdje ostavljaju aute, niti kuda ih noću noge nose. U brzini zahvalio je domaćinu na prenoćištu u njegovom sjeniku, pozdravio se i sjeo u svoj auto koji je susjedov konj izvukao iz polja.Bolje je stići do autoputa prije mraka. U priču o ludoj noći na polju pod mjesečinom, da ju je ispričao, ionako nitko nebi povjerovao. Niti on sam. Iz mračnog kuta dvorišta ispraćala ga je pogledom ispod oka neka starica, namigujući i pjevušeći obrkavljenim bezubim ustima: Coprnice,coprnice Hudičeve zaručnice Na polju sediju, putnike loviju… /Priča iz ciklusa Inserti i rubovi,2005./ |
|
Stojim naslonjena na prozor i dišem. Pravim se da dišem. Izvodim mehaničke pokrete, sasvim jasno vidim podizanje i spuštanje svog grudnog koša. Fingiram disanje , ali u meni se ne događa ništa. Nema kemije, kisik mi ulazi u pluća ali krv ostaje gladna. Puštam misli da se cijede poput kiše. Vani je sparno, toplo jutro. Zamorno. Slušam muziku naslonjena na prozor. Pravim se da slušam. Iza leđe kapa plačljivo nota po nota Albinonija. Bez melodije, nepovezano. Moj odabir u ovo jutro. Za njega, kao da će razumjeti. Neće, čak i da čuje. On još spava, poprijeko, vlasnički. Krevet je njegov. I sve što se u njemu nađe u bilo koje doba dana ili noći. Stojim naslonjena na prozor i zadržavam dah. Da vidim koliko je moguće izdržati. Natječem se sama sa sobom. U sobi nema sata, ja brojim sekunde. Albinoni sada šuti, on spava. Ja ne dišem i čekam. Dišem, izgleda, kroz kožu, jer još sam živa. Ali hladim se. |
|
Mogu li Mogu li dotaknuti ono prekjučer sunce Ponovno biti okupana Zaista čista unutra i izvan sebe Samo jedna zraka Odlutati aromama dječjih šampona Bombona i žitnih pahuljica Sjećam se Bilo je meko jutro izvan vremena Jesenja rapsodija i čaša Otisak tvog prsta ili dva na bistrom staklu Samo bonaca od krvi Ti i ja u čamcu bez vesla Proparana jedra i oblaci bijelih ptica Možda mogu Ne želim Uzeti tebe i sebe iz tog dana Zalogaj po zalogaj okusiti ponovno Sada mi se čini bez okusa i mirisa Ravnodušno sjedim Dozivam sjećanja Da mogu podići slušalicu telefona Ruke su mi ukočene Gledam prste Oblik im je slomljen mekoćom tvojih prstiju Uzalud se tražim u počecima i završecima Pod nježnim slojevima večernjeg neba Lupkam vrškom stopala po kamenoj terasi Spremam se na bijeg s mjesta nesreće Sigurna da ću se pregaziti Tražeći ravnotežu Telefon zvoni Na rubu tujine ograde blijedi list Od jučer Umire polako |
|
Šuma. Promatrala sam je sa vrha proplanka, žuto zlatnu i krvavo crvenih lelujavih kapa u hladnoj jutarnjoj izmaglici, možda kilometar hoda, laganih dvadesetak minuta vremenskog odsječka od mjesta na kojem sam stajala. Ispružila sam ruke i ocrtala joj obris prema maglenom nebu. Vrhovi prstiju zabilježili su vibraciju, dodir pronađen u isprepletenim paučinastim nitima jesenjeg jutra, vlažnim i otežalim poput umorne misli pred išćeznuće. Šuma me zvala. Postoje nevidljivi putevi na proplancima i livadama, putevi bez putokaza, ali znani i prepoznatljivi po otiscima sakrivenim ispod polegle trave, pamte ih stopala po ugodi mekog i sigurnog dodira i struna srca po poznatoj melodiji ptičjeg pjeva s ruba šume, kosa po smjeru vjetra što je zapliće, nosnice po mirisu sasušene i vlažne majčine dušice na žili vodilji. To su putevi koji te dovedu na mjesto koje te čeka. Izdaleka se čini da se šuma štiti zapletenim granjem niskog trnovitog grmlja i da je nemoguće ući, ali kad se dođe bliže i kad se zna gdje su ulazi, dovoljno je odmaknuti rub zavjese od žutog bršljana i provući se kroz vlažnu paukovu mrežu. Korak – dva i šuma se odjednom nudi cijelom svojom utrobom, memljivim jesenskim mirisom zemlje, mahovine i lišća i opojnim dahom gljiva. Udahnula sam duboko. Jednom i još jednom. Ponovno. Naslonila sam lice na drvo kojem sam znala ime, čiju su koru poznavali moji dlanovi. Na drvo koje je poznavalo cijelu šumu i na čijim se visokim granama sada rađalo blijedo jesensko sunce. Zagrlila sam ga kao što se grli onaj s kim smo odrasli, kao što se grli onaj koga se ljubi. Stigla sam kući. |
|
Ako jednom, možda u ovu jesen koja se blago spušta na vrijeme koje je prošlo, prošetaš uz morsku obalu, tamo gdje se stijene meko i tiho spuštaju u dubinu, a sunčeve zrake titraju na glatkoj površini, odvojiš svoj pogled od prostranstva i usmjeriš ga bliže, puno bliže, tik do obale, vidjeti ćeš jedan bijeli kamenčić, samo na trenutak prije nego ga prekriju lelujave alge, samo na trenutak u kojem možeš reći sebi da si ga vidio, tako bijelog i sitnog da u slijedećem trenutku postaje iluzija. Možda se sjetiš tada upitati taj kamenčić da ti ispriča svoju priču do kraja, priču samo naoko tako oblu, potpunu i poznatu, da i samo pitanje može zazvučati bespotrebno, tako bespotrebno, jer se čini da u toj konačnosti njegove forme niti nema ostataka i da su potrošena sva pitanja, a kamenčić u toj svojoj istrošenosti ostavljen samo da ga ispiru vali, ovdje ili na nekoj drugoj obali, do trenutka vremena koje će ga pretvoriti u sitno zrno pijeska, oku nevidljivo, a time i osjetilima neopipljivo i nepotrebno u beskraju plavetnila. Možda, ako zagaziš u svježu modrinu, siguran da si očima pronašao stabilni oslonac svom stopalu, osjetiš odjednom taj kamenčić, tako lagan da ga je blaga struja neočekivano podmetnula kao neugodni podsjetnik, pa na trenutak izgubiš ravnotežu i ne gledajući, ne vidjevši ga, samo misleći da znaš što je, odmakneš stopalo malo dalje, dovoljno da taj neprimjetan i tako općenit , mali i sitan ostatak neke priče bude ponovno i opet zaboravljen kao da ga nikad i nije bilo. Ako se ipak sjetiš, ako ga primijetiš i upitaš, čuti ćeš u odgovoru šum morskih dubina, nabrekli šapat izmiješan sa vršcima dohvaćenih zraka sunca, sve sabito u noti koja još uvijek čeka biti otpjevana do kraja, zaobljeno nježna i sedefasto sjajna kao rastvorena školjka predana pješćanom žalu. |
|
Sve izgleda samo kao nesuvisli splet slučajnosti. Nešto sam htjela, a nisam. Nešto nisam htjela, a jesam. Htijenja izgubljena izvan koordinata, u području bez putokaza. Nedovršena priča. U međuvremenu i međuprostoru, naoko neovisno od svih htijenja i učinjenih i propuštenih radnji, priča je završila izvan mene, bez suvislog kraja. Kao mutna mješavina bajke, mita i popularne kulture. Stavljam mješavinu u svoju škrinjicu obloženu školjkama. Zatvaram hermetički. Da u tišini ishlapi u samu sebe. Život treba biti glasan. I bistar. |
