|
Čim se rodila stavili su joj u uho Naušnicu sa tri mala tirkiza Rekoše – još jedno žensko U kolijevci koja je odnjihala Generacije slika i prilika predaka Očeva svojih sinova Unuka svojih djedova U kolijevci majčinom rukom Vezenih jastučnica Kad je prohodala navukli su joj Crvenilo na lice zbog svakog pogleda Zbog neke stare bezimene krivice Da traje dok je roda i svijeta Dok gasi petu svjećicu na torti Uz bakino tiho – neka joj Bog pomogne Ona još uvijek zna da može Kao mag Abaris Držeći u ruci zlatno koplje Obletjeti Zemlju Ništa ne jedući a da nije gladna Piti sa mnogih izvora Na mjestima gdje je Mjesec bliže Puno bliže od uobičajenog I bliže nego što se misli Možda još samo danas zna Sutra će zlatna škrinjica biti bačena U grotlo neke ponornice A tragovi izvora nestati pod snijegom U dubokoj šumi Gdje noga ženska nikad Kročila nije |
|
Protjerao si ljubav u neki zakutak Da meksičkim sapunicama pravi društvo Kao zamjenu ponudio si uz ispriku I obećanje da si uvijek tu za mene (posve u skladu s popularnim trendovima) Bočicu placeba s natpisom - prijateljstvo Zaboravio si na kontraindikacije I popratna djelovanja Pa sam dobila mučninu – od ničega |
|
Misliš da ću ti priznati jednom Ako dovoljno dugo šutiš Da bez tebe ne dišem I da ću zbog tišine Polomljena krila svoje ptice Pretvoriti u pepeo Nagnuti se opet preko ruba krhkosti Da sanjam zlatne poljane Ne, ljubavi! Dionice mog života poskupile su Dosljednost ludosti na burzi Ne kotira više |
|
Usidrio je brodicu i sigurnim korakom zakoračio prema morskoj površini. Hodao je po vodi, ne čudeći se, ne brinući. Nije propitivao, nije sumnjao. Kao epski junak u filmovima, za njega zakoni fizike nisu postojali, a more se razdvajalo pred njegovim stopama. Na kopnu ispred njega, čekala ga je cesta od žute cigle. Ili možda od zlata? Nije potrčao. Naprotiv, krenuo je polagano, radoznao, ali bez sumnji. Nekako je znao, da je pred njim svo vrijeme svijeta. wall U nekom vremenu koje je bilo ili će biti, boja se prelila u nijansu slapa pod mjesečinom. Sjedila je na obali omotanoj u magličastu koprenu sjećanja i upitala ga: - Ne osjećaš li bar malo žaljenja sad kad znaš da je pred tobom svo vrijeme svijeta? Zakoračio je nekoliko koraka i zastao. Cesta od žute cigle pružala se izvan dosega njegovog pogleda, u zlatnu beskonačnost, otvorena i bez prepreka za svaku njegovu misao, za svako pitanje, za svaki susret. To je znao i malo je odmahnuo glavom jer je osjetio poriv da krene dalje, ali je u istom trenutku shvatio da više nema traženja, niti straha, niti sumnji da neće naći sve odgovore, na bilo koje pitanje koje postavi. Samo titraj nekih navika zaostalih iz vremena izvan oka oluje, sa rubova nepostojećeg, iz vremena i prostora svih privida. Spustio se do nje na meku zelenu mahovinu. Kroz treperavo jesenje lišće lice joj je bilo boje breskve, a usne sočne kao zrela trešnja. Jedan nestašni uvojak zaigrao je na vjetru, a miris prženih kokica uvukao mu se u nosnice. - Žaljenje je za one koji nemaju vrijeme na svojoj strani. Pričaj mi, pričaj o vremenu koje si proživjela bez mene, želim ponovno čuti tvoj glas. Onda ću ti reći što sa svim tim vremenom koje je predamnom. Oči su joj bile malo tužne, baš onako kako ih je upamtio jednog utorka, pa je dodao: - I pred tobom. S vremenom koje je pred nama. Malo se nasmiješila, samo na trenutak spuštajući trepavice kao u nelagodi, a onda ipak podigla pogled svojih okruglih crnih očiju prema njemu. Upitao se kako je mogao zaboraviti njihovu dubinu i boju noćnog jezera. U tom jezeru, sada dok je pričala, ogledale su se zvijezde, bezbroj zvijezda uronjenih u meku, tajanstvenu dubinu. - One neke prve godine slike su bile bolno vruće, štipalo me u očima i bacalo iskričave žeravice na poznatim mjestima, pogled usmjeravalo u neke prazne prostore tražeći u njima krivnju i pogrešne poteze tvoje i moje. Nevjerica je tada koračala usporedno sa zvucima i gušila se od jeke, udišući neke nove pretvorbe. Traženje tebe u nepoznatim licima u tramvaju, u izlozima, na mjestima koja nas i nisu poznavala, obilaznice gdje nije trebalo, zbog očekivanja da bi ti mogao koračati tuda i strah da nebi. Ne htjeti znati, ludih li utjeha koje se nisu htjele otkrivati! Miris kina, vrućih kokica i miris kikirikija u poljupcu nekoliko je mojih jeseni blijedilo boje lišća, sve dok naslage nisu postale mekane pod nogama, a neke nove ruke ohladile peckanje tvojih prstiju na mojoj koži.Ponekad sam čula priče o tebi, neke novosti uobičajene što se izmjenjuju među ljudima koji se znaju, koji su se poznavali, a više se ne susreću osim kroz riječi drugih. Tako mjestimice ostaju niti koje nikad ne puknu, ali ni ne vežu. Prvo sam samo slušala, a onda ponekad ispričala i dalje, jednom mi netko reče da si rekao: čuo sam da je bila tu i tu. Riječi su imale svoju putanju i svoje spirale a priče postajale jedini dokaz da još postojiš. Nevažan dokaz koji je na kraju izazivao na mojim usnama samo smješak bez sjećanja. Noćno nebo prelilo se u zoru sa završetkom njene priče. Boje jutra prelijevale su se iz ružičaste u plavu. Jutro novih nada. Novih šansi za propušteno, beskonačno vrijeme za oproste i ispravljanje svih krivica. Za beskraj novih početaka. Ustao je i ispružio ruke prema njoj, da je privine, pritisne u zagrljaj. Da osjeti njezine usne na svojima, da se izgubi u njoj. - Imamo svo vrijeme svijeta za postojanje. Ti i ja, za nova iskustva, za novu ljubav, za nove vibracije. Ovdje zakoni fizike ne postoje. Ovo je vječnost. Njihov zagrljaj obojio se bijelo i rasprsnuo se u bezbroj prozirnih, nevidljivih krhotina na nepostojećoj cesti od žute cigle. Tada je shvatio da je ona koja je sjedila s njim na mekoj zelenoj mahovini samo informacija, jedna od mnogih, izgubljenih na rubovima njegovih životnih traženja. I kao mnoge druge pohranjena za njega ovdje, u oku oluje. Za svo vrijeme svijeta koje je pred njim. |
|
Recidivizam je moj stil života. U početku sam eksperimentirala, uvjerena da mogu prestati kad želim i da nema nikakve opasnosti. Ustvari, nisam ni pomišljala da mogu postati psihički i fizički ovisna – od toga. Bila je to posebna droga, droga stvorena u umu i nije bio potreban ni novac, ni neka sumnjiva poznanstva onih tipova po mračnim uglovima kafića koji ti, što te dulje znaju, prodaju sve lošiju robu, pa ti je potrebna i veća količina. Moja je droga bila sve bolja i čišća, opojnija kako se razvijao nivo tolerancije. Izvještila sam se u odabiru sve jačih opijata, mogla sam im procijeniti kvalitetu već nakon dan - dva promatranja. I pronaći najkraći, najbrži i najsigurniji način za sigurnu dobavu. Ne mogu reći da nisu postojali periodi intenzivnog osjećaja krivnje. U nizu ciklusa dešavala su se u početku ta parcijalna osvješćivanja u kojima sam se izolirala od sredine koju sam tada proglašavala nezdravom i nenormalnom, no već nakon kratkog vremena osjećala sam se poput zabetoniranog stupa koji stoji bez svrhe na brisanom prostoru dok oko njega vladaju oluje. Možda, da je u tim periodima postojala terapeutska intervencija u vidu nekog životnog «buma» - neki stvarni, opipljivi fizički ili emotivni pritisak , možda tada nebi svijest o životu i potrebi sticanja iskustva u konkretnim životnim situacijama bila zatomljena tim osjećajem nedodirljivosti i bespotrebnosti komunikacije s realnošću. Ali takva intervencija je izostala. Život mi je, naprosto bio savršen. I savršeno dosadan. Imala sam obrazovanje, dobar posao, novac, stan i auto. I ljepotu. Savršeno dosadno i savršeno mrtvo stanje. Recidivi se obično dešavaju kad se ovisnik suoči s nekim stvarnim životnim problemom, kod mene je obrnuto. Ja se svom opijatu vraćam iz dosade, ne da bih se riješila stresne situacije ili emotivne boli, nego da ih stvorim. U stanju nadrogiranosti ja sam bila živa, itekako živa. Bila sam zlostavljana žena, bila sam smrtno bolesna, bila sam nezaposlena i bez primanja, bila sam neodlučna biseksualka, samohrana majka s dvoje djece, naivka koja se uvijek i ponovno opeče i još štošta drugo, a u ovom trenutku sam suicidna Ofelija. Ah, divnih li likova! U stvarnom svijetu obično bi se oko mene sakupljala problematična gomila u očekivanju da rješavam njihove probleme, a ja se nisam željela baviti drugima. Sebično sam željela da se drugi bave mnome. Ovdje, ovdje sam to i dobivala. Nevjerojatno je kako je lako pronaći kvalitetnog kandidata na Iskrici. Dovoljno je pratiti blog nekoliko dana. Upravo sam neki dan uočila jedan nick kojem očito treba žena s lošim snovima i noćnim morama, a meni treba nova, jača droga. Ili metadon, svejedno. Inverzna panaceja. Bez žaljenja obrisala sam svoj nick Ofelije. Sigurni ste da želite prestati postojati kao član Iskrice? Da, naravno! Narednih će dana moj nježni pjesnik uzalud tražiti svoju Ofeliju na pvt. Možda i pomisli da sam stvarno skončala među bijelim lopočima, baš sada kad smo trebali ostvariti svoj prvi susret. Između dvije noćne kave, bez apstinencijske rupe između dva ciklusa, u očekivanju da se moj ciljani nick pojavi online, registrirala sam Noćnu leptiricu i u 00:54 poslala svoju prvu pvt poruku. U desetak minuta izmijenili smo nekoliko kratkih poruka, u 01:17 opisala sam mu svoju najgoru noćnu moru. Bila sam sigurna da će se baviti mojim životnim razočaranjima i analizom mojih snova dulje vrijeme. Ne mogu reći da nisam danas svjesna da je od cikličke bolesti moja ovisnost postala trajno stanje i da je u tom nizu ciklusa: uzimanje – isprazna kratkotrajna apstinencija, došlo kod mene do formiranja mehanizama poznatih kod dugotrajnih ovisnika, a koji potiču uvijek nove i nove recidive. No, ta spoznaja ostavlja me nekako ravnodušnom, jer u situaciji kad mi stvarni život ne pruža nikakve nove sadržaje, recidiv mi se čini kao logičan izbor. Zar nije? |
