|
Čim se rodila stavili su joj u uho Naušnicu sa tri mala tirkiza Rekoše – još jedno žensko U kolijevci koja je odnjihala Generacije slika i prilika predaka Očeva svojih sinova Unuka svojih djedova U kolijevci majčinom rukom Vezenih jastučnica Kad je prohodala navukli su joj Crvenilo na lice zbog svakog pogleda Zbog neke stare bezimene krivice Da traje dok je roda i svijeta Dok gasi petu svjećicu na torti Uz bakino tiho – neka joj Bog pomogne Ona još uvijek zna da može Kao mag Abaris Držeći u ruci zlatno koplje Obletjeti Zemlju Ništa ne jedući a da nije gladna Piti sa mnogih izvora Na mjestima gdje je Mjesec bliže Puno bliže od uobičajenog I bliže nego što se misli Možda još samo danas zna Sutra će zlatna škrinjica biti bačena U grotlo neke ponornice A tragovi izvora nestati pod snijegom U dubokoj šumi Gdje noga ženska nikad Kročila nije |
