|
Razgrnula sam zavjese. Vani mir zimske noći. Lagano poput paperja magličasti zrak treperi na nejasnom, mutnom svjetlu pune mjesečine. Nema zvijezda i samo onaj tko zna da postoje, mogao bi ih slutiti iza zavjese maglene noći. Savijen poput fetusa ležiš, gledaš me dok ja slutim zvijezde. Slutim ih. Samo slutim i čekam. Ali ne rađaju se. Možda kompliciram. Ne može se svaki puta oploditi svemir. Poigrajmo se radije kristalićima na našoj koži. Dovoljno je toplo. Jednostavno toplo. |
|
Spada je napisao – netko mi je ubio kreativnost. To je kao da kažeš da si sam sebe ubio, a kao praviš se da pojma nemaš da te više nema, pa se praviš da te ima, tek tolko da možeš nekog drugog optužiti za vlastito samoubojstvo. No, ne brine mene kreativnost, nego vrijeme, ali to je skoro pa ista stvar, samo još malo kompliciranija, jer nedostatak kreativnosti rješava se čekanjem, a nedostatak vremena se ne može vratiti čekanjem. U nedostatku vremena zgodno bi bilo reći – netko mi je ukrao vrijeme, ali to su samo izgovori, ne zato što si i vrijeme jedino sam možeš ukrasti, nego zato jer cijelo vrijeme tvrdiš da vremena nema ili u najmanju ruku da je nevažna kategorija. A kad ti neko ukrade neku nevažnu kategoriju, pa bio to i ti sam, onda to nije spomena vrijedno. U nedostatku nečeg što ne postoji i što mi nitko nije ukrao, pa ni ja sama, stavljam ovdje jedan stari pjesmuljak, tek toliko da vidite da vas nisam zaboravila. Čim pronađem ono što mi nije ukradeno i čega nema, napisati ću nešto friško. Ako mi u međuvremenu netko ne ubije kreativnost. Karneval Nevoljeno vrijeme U kaosu tame igra Kamuflaža kristala Demona il’ Anđela Nije li ista slika U boji Samo porubnica Granica prirubnica Rubnik za korak Svejedno je Stati bilo gdje Ostati il’ otići Karneval Samo karneval U boji /2003./ |
|
Neki dan mi je Irida ostavila u zadatak da ispišem onih „pet stvari koje o meni ne znate“, koje kao simpatična i zabavna štafeta kruže blogom. Onda mi je i majstorica s mora ostavila tu štafetu da je proslijedim dalje. Pa sam sjela da nešto napišem, onako s nogu, nabrzinu, jer, mislila sam – uvijek postoje stvari koje netko o meni ne zna. Pa sam ukucala redni broj 1. i dala svojim prstima znak za start. Ali, ruka mi je zastala u zraku, jer, pomislila sam - što je to što o meni ne znate, a da je dovoljno zanimljivo da biste uopće to čitali. Razmislila sam i zaključila da se više-manje sve zna, ustvari, da postoji bar netko tko zna nešto što bi vrijedilo znati, a sigurno postoje i stvari koje bi bolje bilo da se ne znaju, ili da bar neki ne znaju. Ako, naprimjer, napišem da volim kartati, a što mi je prvo palo napamet prije nego mi je ruka zastala u zraku, moglo bi se zaključiti da sam neki poročni stvor podložan svojim strastima, a možda bi netko mogao pomisliti i da kartam, nedaj Bože, za novac. Teško bi bilo objasniti da mogu kartati satima a da mi ne dosadi. I da kartam isključivo igre radi i užitka i da mi je svejedno pobjeđujem li ili gubim. I da mi je svejedno kartam li belu ili remi ili preferans, a da poker i ne spominjem. Mogla bih usput ispričati dogodovštinu oko onog pokera kad su ulog bile krpice koje sam imala na sebi, ali nebi možda bilo zgodno priznati tko je u toj igri ostao gol, a tko obučen. Sve to mi je u trenutku bljesnulo kroz pamet, pa sam odustala od pisanja takve stvari pod rednim brojem 1. i odlučila uz šalicu- dvije popodnevne kave bolje razmisliti i ne suviše olako shvatiti zadatak koji sam dobila. Kava me doduše razbistrila, ali i dalje su mi padale na pamet samo neke čudne stvari o kojima mi inače nije na kraj pameti da pišem, pa sam zaključila da je krivo ovo proljetno vrijeme vani, jer mene proljeće uvijek okrene skroz naopačke i ustvari ga ne volim. Naročito ne usred zime. Ali ni to o utjecaju vremena na moje raspoloženje nebi bilo dobro napisati, čak niti pod rednim brojem 2., jer biti meteopata suviše ofucano zvuči. Suviše ljudi ima koji svoje loše raspoloženje opravdavaju ciklonom, a ne stvarnim razlozima, a ja nikako nebih htjela u očima blogera ispasti ofucano. Trebalo bi se sjetiti neke krasne pozitivne stvari o sebi i o tome se raspisati nadugo i naširoko, naprimjer o posjedovanju divnog glasa, vještini štrikanja ili bar krojenja, ili nekim posebno atraktivnim i rijetkim znanjima, što ja nemam, bar ne da bi znala. U svim tim nedoumicama koje su me doslovno ovo popodne počele opsjedati, pomislila sam da bi možda bilo dobro početi s pisanjem o sebi negdje od sredine, naprimjer od rednog broja 3., znači od neke svoje osobine koja nije ni dobra ni loša, nego tako – nevažna i nebitna i da je napišem tek toliko da napišem i da bude vuk sit i koza cijela. Ali nisam se mogla sjetiti ničeg tako neutralnog, nego mi se stalno vrtila po glavi moja fobija od letenja avionom, a to bi mi bilo gore priznati nego bilo što drugo. Koja budala danas putuje vlakom s jednog kraja Evrope na drugi samo zato što ne vjeruje statistikama koje govore da je let avionom sigurniji od bilo kojeg drugog prijevoznog sredstva. I tko bi se odrekao Islanda zbog takve nelogične fobije? Da to i napišem, nitko mi nebi vjerovao, pa sam odbacila i takvu zamisao. Uopće, pisati o bilo kakvom strahu nije uputno čak ni u sredini. Malo me panika uhvatila, jer mi je lijepo rečeno da se zadatak mora izvršiti i da smislim nešto, a ja nikako da smislim, ne samo nešto, nego mi i dalje padaju na pamet same gluposti, poput ove o uzgoju koza, što mi stalno pada na pamet sve od vremena kad sam jednom provela nekoliko sati sa tri koze, negdje na nekoj livadici usred Cresa jer sam bila zalutala, pa sam se odlučila držati tih koza u nadi da će ih kad-tad netko doći napojiti. To se i desilo, a ja sam u tih nekoliko sati naučila meketati i to mi se jako dopalo, pa često poželim imati svoje koze za meketanje, a sve se to lijepo poklapa sa imanjem onog tajnog savršenog recepta za proizvodnju sira, najboljeg sira na svijetu, a koji sam uspjela iskamčiti od jednog svog...hmmm..ljubavnika koji mi ga je velikodušno izrecitirao u ljubavnom zanosu. Stvarno takvu stvar nebi mogla ovdje na blogu ispričati, čak ni pod rednim brojem 4., čak i u slučaju da su one prethodne tri točke dovoljno dojmljive pa da ovakva glupost možda nebi bila ni zamijećena. Mislim da će mi sad kava doći glave, jer već treću pijem a već je šest i još k tome ništa primjenjivo nisam smislila. Mogu se samo smijati, što je jako dobro, jer sva istraživanja pokazuju da je smijeh zdrav i koristan u najmanju ruku kao i seks, a za što momentalno nemam ni prilike ni vremena. I kad se smiješ dobro se troše kalorije, bolje nego da voziš sobni bicikl , pa nema razloga da kod mene to isto nebi djelovalo. Pa, eto – smijem se, ali zvoni mi telefon, a jednom mi je slušalica ispala iz ruke od silnog smijeha, pa sam ispala nepristojno, što moj sugovornik nije zaslužio i neću da mi se to ponovno desi. Ovo bih mogla staviti pod redni broj 5., samo kad bih uspjela smisliti ona prethodna četiri. Ne zamjerite, doista mi ništa ne pada na pamet, odgodit ću izvršenje zadatka za neko vrijeme, možda na tri-četiri dana, dok se ciklonalne aktivnosti ne smire i dok se prestanem smijati. Do tada – možda viviana, free, maslačkica, freestyler i Wall mogu nešto smisliti. Možda. |
|
Jednom, na Badnjak prije tri godine, dobila sam gusku na poklon. Domaću, uhranjenu prirodnom hranom. Mrtvu, operušanu i očišćenu, sa uredno umetnutim iznutricama u maloj plastičnoj vrećici. Guska je bila poklon. Za neku sitnu učinjenu uslugu ljudima koje sam jedva poznavala, koje se danas više ne sjećam. Ne sjećam se ni zašto sam je učinila, niti o čemu se radilo. Znam samo da je nakon tog učinjenja prvo stigao telefonski poziv zahvale. I najava da će se odužiti. Nije potrebno, rekla sam. Sitnica. Rano ujutro na taj Badnjak prije tri godine zazvonilo je zvono na ulaznim vratima. Sat je pokazivao pola šest i ja sam u mraku iskočila iz kreveta uvjerena da to ranojutarnje zvono može značiti samo jedno – nešto se desilo. S knedlom u grlu otvorila sam vrata. U mraku su stajali muškarac i žena. Donijeli su mi gusku, rekoše. U znak zahvale. Kad vam netko donese poklon, naročito božićni, ne možete ga ostaviti pred vratima. Naravno. Uvela sam ih u kuhinju. Guska je bila istovarena na kuhinjski stol i odmotana. Ogromna. Friška. Gola. Domaća. Bez ijednog perca. Došli su autobusom, rekoše, prema voznom redu vraća se za dva sata. Ponadala sam se da imaju još ponešto za obaviti. Nemaju. Pa smo popili kavu. I vrč limunade. I još jednu kavu. Ja sam pojela njihove kolačiće koje su usput donijeli uz gusku. Oni su pojeli moje kiflice od oraha. I moju pitu od sira. Nadam se da mi ne zamjeraju što sam ih primila u pidžami, rekoh. Nije ih smetalo. I u pidžami sasvim sam dobro mogla slušati sve što su mi u ta dva sata ispričali. Na taj Božić, sutradan rano ujutro zazvonio je telefon. Ljudi su mi čestitali Božić. Gospođa mi je dala i nekoliko dodatnih savjeta o pečenju guske. Na Štefanje gospođa me nazvala da pita kakva je bila guska. Odlična, rekoh, tako finu gusku nikad nisam jela. Podsjetila me da se takva guska ne može kupiti u dućanu, hranjena je na ispaši i zato je tako fina. I obećala je da je jedna moja i za slijedeći Božić. Ne treba, rekoh, to bi bilo previše. Ma sitnica, rekla je, kako mi nebi ostavila jednu kad mi je tako fina? Ne daju oni to bilo kome, samo onome tko to zaslužuje i tko to zna cijeniti. Do slijedećeg Božića zaboravila sam gusku, ali se guska pojavila na Badnjak i te godine, u isto vrijeme po voznom redu autobusa, u pola šest ujutro. I slijedećeg Božića također. Između ta dva Božića pojavila se i domaća šunka sa dvadeset domaćih jaja, na Veliku subotu, također točno po voznom redu autobusa u pola šest ujutro. I na slijedeću Veliku subotu. Mislim da im nikad nije bilo posve jasno zašto uvijek uoči najvećih blagdana nosim pidžamu, ali, kako su rekli, vidjeli su oni i gorih stvari i oprostili su mi takvu sitnicu. Uostalom, već su se navikli. Ovog Badnjaka navila sam budilicu u pet sati. Ustala sam, obukla se i pristavila kavu. Da ih konačno dočekam kako se pristoji. Po voznom redu. Ne mogu im sad reći da sam vegetarijanac. Prekasno je. Ne mogu im sad reći da su sve guske koje su ušle u moju kuću, dalje poklonjene nekom drugom. Ne mogu im sad reći da su i šunke poklonjene nekom drugom. Prekasno je. Ne mogu im sad reći da mi je dosadno slušati njihove priče. Svake godine ispočetka isto. Da mi ide na to malo živaca što mi je preostalo, ispijanje predblagdanske kave u suviše rano jutro. Da žalim što sam im ikad napravila neku uslugu, ma kakva ona bila. I da su je davno otplatili. Ovog Badnjaka donijeli su i šljivovicu. Domaću. Tko je vidio piti limunadu u rano jutro? Trgnuli smo, svatko čašicu. I još jednu. I još jednu. Rekoh im da slijedeći Božić neću biti doma, da ću otputovati na Bahame ili na Island, da sam počela štediti za to putovanje. Nema veze, rekli su. Donijeti će mi gusku kad se vratim. I trgnuli smo još jednu čašicu. Uzalud sam ih uvjeravala da ne pijem, znam da mi nisu povjerovali. Kako i bi? Jednom sam izrekla laž da mi je guska fina i red je da odmolim svoje očenaše. Ipak sam ja katolik, ma što to bilo. |
