|
Srela sam ga slučajno početkom jesenskog tromjesečja kada požutjelo lišće pada sa umornog stabla i venu posljednji cvjetovi. Njegove su ruke nosile miris ljeta u tragovima, zapešća su pritiskala malo otežalom strašću, a neočekivana i nagla erupcija vulkana prikovala nas je danima uz vječno razmeten i topli krevet. Njegov je eros bio očaravajući i dubok, skladao je nevjerojatne i tajnovite note i uljuljkavao me njima u neka varljiva vela do neprozirnosti. Kako više nisam bila sposobna koncentrirati se niti na najjednostavnije pokrete mojih moždanih ćelija, uzela sam na kraju neplanirani dopust. Zavjese su bile navučene i narednih dana ni telefon se nije oglasio, samo je neka snena muzika prolijevala svoje tonove po uglovima. Lutali smo ponekad noću pod slabašnim i hladnim svjetlom zvjezda umotani u šalove izvučene sa dna njegovih ladica, a moj se pogled podizao za njegovom rukom tražeći sjenku crvenog Marsa. Po povratku usne su mi bile bolne i ispucane od njegovih poljubaca, a koža vruća od želje da se omotam u tople pokrivače pod kojima će me njegove ruke tražiti do jutra. Govorio mi je lascivnosti strastvenim glasom dok smo ispijali crno mirisno vino i smijali se grlenim smijehom uvaljani u jastuke i ogrnuti plahtama jer je već bilo hladno, a radijatori tek mlaki. Poslije mi je tepao nježno i umirujuće dok se ne bih polako uljuljkala u san. Tada sam osjećala neku tajanstvenu sjetu, neku želju da zaklopim oči i predem ko mačka u njegovom naručju, da tako zaspim i više se nikad ne probudim. Kroz odškrinute prozore uvlačile su se neprimjetno koprene maglice, ponekad mi se činilo da vidim njihov trag uz podnožje kreveta, a muzika je bila sve tiša, tiha do nečujnosti. Jedno sam jutro razmaknula zavjese i bacila pogled kroz prozor, grane su bile gole, ulice vlažne i puste, kroz maglu moj je pogled zastao na nekom zaboravljenom odsjaju prekoputa, a čvrste su me ruke obujmile s leđa. Dah mu je još uvijek bio topao, ali u riječima nije bilo više strasti, samo mir i neka svilena nježnost. Znao je da odlazim i da se više neću vratiti, ali kao da je to i očekivao. Miris zelenog čaja posljednji je otisak u mom sjećanju, nakon toga nema više ništa. |
|
Što radiš?- upitala je stara sova. Čučala je u krošnji. Iznad glave joj šešir od osušenog lišća, malo nakrivljen na desno oko. Još malo i ostati će gologlava. Šešir će pasti na vlažnu travu, zaplakati će maglica povrh njega i biti će zaboravljen. Ali sada, dok je još bio tu, nosila ga je s nekim prikrivenim ponosom. Gledam kako lišće pada – odgovorim joj. I sunce gledam. Na zalasku je drugačije nego prije. Mislim da je nije zanimalo što doista radim, već je tajanstvenim i tihim glasom rekla da mi mora prvom prilikom ispričati nešto doista važno i lijepo. Nikad mi se nisu previše sviđale te njezine odgode priča koje je uvijek prakticirala kako bi me učinila znatiželjnom i navela me da je nagovaram da ih priča, ali učinih tako i ovaj puta. Jednolično i ispod glasa ispričala je staru priču obučenu u novo ruho. Upitah je za primjenu naučenog i to ju je naljutilo. Reče mi da sam agresivna i dosadna. U taj trenutak posljednji listić šešira pao je na vlažnu zemlju i sova ostade gologlava. Bila je malo smiješna, perje joj je bilo prorijeđeno kao i krošnja na kojoj je sjedila. I tebe gledam - nastavih odgovor na njezino prvo postavljeno pitanje. Ti nisi sova, ti si papiga na grani. Gdje si zaboravila i izgubila svoje perje? Nije me više čula. Zaklopila je slušalicu telefona. |
|
U danima kad sam prilično opijena nekim svojim ljubavnim uspjesima uživala u svom novostečenom samopouzdanju i slobodi da spavam kad hoću, kuham kad hoću, spremam ili ne spremam kad hoću ili neću, da igram šah ili master mind ili slušam Beethovena do daske, srela sam Trubača. Odmah sam ga ocijenila kao sasvim neobičnu i neuobičajenu pojavu u ovom našem svijetu uobičajenih usporedbi i saznanja što je nečem primjereno ili nije, što je civilizacijski prihvatljivo ili nije, u svijetu gdje se zna kako se treba ponašati i kako govoriti a da svima doneseš relativno zadovoljavajuću ugodu, a sebi relativno zadovoljavajući status ugodne i poželjne dame. U početku se nisam previše pitala što me tako privlači da uvijek i ponovno tražim njegovu pojavu među drugima koje sam u to vrijeme upoznavala i s njima se družila. Bio je to jedan malo drugačiji svijet gdje si ipak mogao i promatrati da sam ne budeš zapažen, a i ponekad izletjeti s nekim glupostima koje si inače ne bi dozvolio, a da se ipak možeš opet povući, pa čak i nestati ako treba. Prolaznost i površnost, tako sam mislila i nije postojao nitko tko bi me tada mogao uvjeriti u drugo. Tek dosta kasnije, kad sam sama u sebi otkrila tajanstvene i u meni duboko sakrivene i zaboravljene svjetove shvatila sam da me k Trubaču privukla iskonska i duboka čežnja za traženjem svog pravog i stvarnog bića i da je to moje biće znalo što i kuda gleda i što traži da bi bilo ponovno otkriveno i doživljeno. Ah, kako me nervirao! Zvala sam ga napuhanac, jebivjetar i pretvaralo, ma svakakve nazive sam mu prikvačila i prije nego sam ijednu riječ s njim progovorila. Bila sam se malo prije toga zaljubila preko glave u jednog pomorskog kapetana sa šlifom, zamišljala sam i bila uvjerena kako sam konačno realizirala sve svoje mladenačke snove i sanje o princu na bijelom konju. Iako je princ bio oženjen i živio daleko od mene, kratki romantični susreti i povremene strastvene noći baš su bile ono zaboravljeno iz moje mladosti, a da nije ničim ugrožavalo moje protezanje preko cijelog kreveta , mirno ispijanje nesice uz nekoliko cigareta i čitanje jutarnje štampe bez ikakovog zanovjetala. Ljubavni su snovi bili realizirani, a i visoko sam dizala nos zbog, kako sam mislila, pametnih i odlučnih poteza koje sam odigrala sa svojom sudbinom. Činilo mi se da mi baš ništa ne nedostaje. Pa ipak me neki nemir stalno tjerao da se sve više približavam Trubaču. Nemir kojeg do tada nisam poznavala, nemir kojeg sam zaboravila u godinama iza mene, nemir kojeg izaziva miris zemlje, mrmorenje gorskog potoka i splin oblaka na plavom nebu. Prvi puta kad mi se direktno obratio, to su bile riječi - ti si zakurac. To me šokiralo jer nisam tada shvatila njihov smisao, jednostavno sam pomislila da me ocijenio bezveznom i nevrijednom ikakove pažnje. Prošlo je dosta vremena dok sam shvatila da me nikad nije ocjenjivao ali tada sam mislila drugačije i trudila sam se dokazati mu da baš u ničem nije u pravu. Trkeljala sam i izazivala i na kraju ga prisilila, bar sam tako tada mislila na duge i beskonačne razgovore. Jasno, nije mi tada padalo na pamet da se Trubača na ništa ne može prisiliti. Počelo je s mojim izazivačkim monolozima, poslije su došli dijalozi, bio je to pravi maraton koji sam ja uglavnom trčala sa žuljevima na golim stopalima i promuklošću u glasu, a Trubač sjedeći duboko zavaljen u svojoj fotelji i dimeći svoju cigaru. Kad sam se dovukla nekako do vrha uzbrdice shvatila sam da je Trubač već davno tu i da mirno svira u svoju trubu, a ja sam jedva imala snage baciti pogled oko sebe, pa sam tek tada shvatila gdje sam se dovela i da su mnogi usponi još ispred mene. Ali ono što sam ugledala na vrhu novog uspona već sam tada poznavala i znala sam da je sve puno jednostavnije nego sam mislila. 2004. |
|
Spržila sam krila. Možda se i može letjeti blizu sunca i stopiti se u bjelini trenutka, ali povratka onda nema. Mahati krilima na vjetru, ispružiti stopala u bijeli oblačić i uživati samo u toplini i približavanju, previše je oprezna metoda pretvaranja u sunčevu zraku, a da bi bila učinkovita. Perje mi je na rubovima sivkasto, da su mi pri ruci neke škarice da ga malo obrežem i skratim, možda se ne bih budila s pogledom unatrag. Danas je pero jednog sivog goluba bilo ujutro na stolu. Potražila sam ga pogledom na vrhu krova, ali ga nije bilo. Možda je pero doletjelo s vjetrom. Ustvari, ne znam zašto ptice gube perje. To sivo pero bilo je sasvim neoštećeno. Usporedila sam ga sa spaljenim vrhovima mojih bijelih pera. Ako iščupam koje svoje pero i darujem ga vjetru, hoće li ga prepoznati kao što je prepoznao pero sivog goluba? Ili će ostati ovdje na kamenoj pločici do sutra ujutro kao podsjetnik? Moja su krila neodlučna. I moje ruke. Samo škarice sigurno leže na dnu ladice. |
|
Moram ti reći da se niz istaknutih sova bavilo istraživanjima kojima je dokazano da se onaj dio mozga koji je odgovoran za racionalno razmišljanje aktivira tek pošto koza, konj ili štakor nešto učine. Ta činjenica potvrđena je primjenom hipnoze, tako što je ispitaniku, u ovom slučaju psu, ponuđena iracionalna posthipnotička teza i poslije je upitan zašto je učinio to što je učinio. On (pas) je ustrajno tvrdio da mu je u tom trenutku to bilo savršeno logično. Dakle, slijedom logike - jasno je koji je odgovor na tvoje pitanje. Moram priznati da bih ovog trenutka najradije bila ptica. Ili ona čudna zvjerka kojoj genijalne ideje dolaze na pamet na nekom odmorištu. Idem sada mrav biti, iako bih radije ptica bila. Zaozbiljno ti to velim. |
|
Obilaznica broj 23 na svom početku imala je naherenu tablu. Nagnuti vrh te table na kojoj je već malo istruganim slovima (koliko je obilaznica označavala?) pisalo: Obilazak 23 – jedan smjer, pokazivao je u dva-tri metra od raskršća udaljenu veliku rupu. Vrh je pod dugim svjetlom bio svinut kao košćati prst neke starice. Kiselo se nasmijao i pomislio da je dobro što kiše više nema. Kad su napunjene vodom, tim rupama ne možeš odrediti dubinu. Mjesec se blijedo cerio na nebu i obasjavao okolna polja, ali ovdje na prašnoj obilaznici trebalo se pouzdati samo u svjetla automobila. Uključio je muziku i vozio cik-cak, psujući ispod glasa susrete i stara društva i loše lanjsko vino kojim se napunio u nekoj selendri. Morao je stati i pomokriti se. I povratiti. Ali noćni je vjetar ovdje bogu iza leđa veliki nestaško, usmjerava stvari uvijek tamo gdje ne treba. Zavitlao je prašni kovitlac po obilaznici i natjerao ga u polje, gdje je ispod nekog drva uznemirio zaspale vrane. Kad je podigao glavu, tri su spodobe zurile u njega. Vjetar im je zaplitao kose, smijeh je zahihotao, oči se caklile a gole dojke zabijelile se na mjesečini. Miris zrelih kupina zapahnuo mu je nosnice. Probudio se u nekom sjeniku kad je sunce bilo već visoko na nebu, ispred zaprepaštenog buljavog pogleda neke krave. Raščupan, musav od kupina i još uvijek otvorenog šlica. Jedan žućo štektavo mu je lajao kraj uha objavljujući prisustvo nepoželjnika vlasniku zaprepaštene krave. Auto je pronađen tek predveče nasred susjedovog polja. Kako se tamo našao, nije znao objasniti. Spomenuo je obilaznicu broj 23, nakon čega mu je rečeno da takva obilaznica ovdje ne postoji i da se nigdje u blizini ne gradi nova cesta. Oni već godinama imaju asfalt i samo je kilometar-dva do autoputa. Vlasnik krave je odmahivao glavom - ti gradski ljudi ne mogu podnijeti čašu - dvije previše. Ne znaju tada ni gdje ostavljaju aute, niti kuda ih noću noge nose. U brzini zahvalio je domaćinu na prenoćištu u njegovom sjeniku, pozdravio se i sjeo u svoj auto koji je susjedov konj izvukao iz polja.Bolje je stići do autoputa prije mraka. U priču o ludoj noći na polju pod mjesečinom, da ju je ispričao, ionako nitko nebi povjerovao. Niti on sam. Iz mračnog kuta dvorišta ispraćala ga je pogledom ispod oka neka starica, namigujući i pjevušeći obrkavljenim bezubim ustima: Coprnice,coprnice Hudičeve zaručnice Na polju sediju, putnike loviju… |
|
Voda tekućica. Nisam znala da li može odnijeti sjene, prelomljene i sakrivene u vlažnim listovima i rasute na titravu površinu. Pregazila sam potok i pogledala s druge strane – još uvijek su bile na istom mjestu. Stajala sam tako opet s ove strane i čekala dok me nije svladao umor. Naslonjena na drvo kojem nisam znala ime. Imalo je koru i poznavalo cijelu šumu. Nazvala sam ga Mudro drvo i pozvala ga imenom. Riječi nisam vidjela, možda su potonule. Riječi su teže od sjena iako ih ponekad tako lako izgovaramo. Nekako mi je teško povjerovati da bi riječi mogle biti odnešene vodom, kad sjene koje su lakše ostaju na površini. Voda prolazi ispod njih. Da, vjerujem da su riječi potonule. I sva voda tekućica koja iznad njih prolazi neće ih moći odnijeti. Zauvijek su tu. Utopljene ispod tijeka. Zato šuma šuti. ------------------- |
|
U izlogu njezin lik izgledao je okićen. Ulica nije poznala jednostavnost. Okus golih zidova na raspucanoj usni i miris praznog tanjura pripadali su mračnim unutarnjim prostorima. Neke priče ne izlaze na svjetlo dana, čak i u najsjajnija jutra. Ostaju zatvorene i zaljepljene u kuverti svakidašnjice i sakrivene na dnu ladice postaju nikad poslano pismo. Gdje pronaći adresu na koju bi ga se moglo poslati? I koje ime staviti u potpis? I gdje su pošte koje će velikodušno i besplatno otposlati nečije pismo bez adrese? Crvene i bijele sandale, jedan remenčić oko vrata. U sjajnom staklu izloga jutarnje sunce igralo se nestvarnošću. Igra je bila besplatna, nisi morao otvarati prazni novčanik ni sjećati se prerezane kartice ili minusa na računu. Okrenula se. Na sivoj haljini skupi cvjetni ukras sandala zalijepio se krvavo crveno. Osjetila ga je na svojoj koži, gotovo je mogla opipati skupu marku, onu koja pruža osjećaj da je time sve rečeno o tebi. Pomaknula je ruku i stopila se sa sjajnom kožom bijele torbice. Sivo-crveno-bijelo. Nije bila sigurna u prihvatljivost te kombinacije, ali nije bilo važno. Nitko nije gledao. Podigla je pogled. Na blijedoj puti vrata tanki bijeli remenčić bio je jedva vidljiv, ali kopča na njemu je blistala u uhvaćenom trenutku. Zaustaviti vrijeme i biti netko drugi. Odgoditi svakidašnjicu. Jutro se guralo, razgrtalo nakupine snova zaboravljenih u žurbi. Iza njezinih leđa, u žamoru prolaznika, u njihovim izmiješanim koracima, priče su se zaboravljale i stvarale. Neke bivše, neke nove. Pričale su se odrazom sjena u izlogu, mirisima koje je poznavala do dna nosnica i nekima koje je samo ponekad plitko udisala. Jeftinim mirisima koji su se živjeli, ili skupima koji se nisu zaboravljali. Ovi drugi mirisali su čežnjom i nedohvatljivošću. Na pločnicima. Noću su ti pločnici uvijek bili obojeni istom bojom, a ispod kapaka nudio se zaborav, do svanuća. Danju je drugačije. Neke stvari pod danjim svjetlom postaju jasnije. Kao remenčić oko vrata. Odgurnuo ju je ramenom u prolazu. Zato što je nije vidio, ili upravo zato što ju je vidio. Onakvu kakva je doista bila. Remenčić je puknuo. Nestao je, ali na njezinom vratu stezao je i dalje, do granica mučnine. Penjala se negdje iz dubine utrobe, progutana i smještena u posljednjem obroku, probuđena kao svakog jutra u ovo vrijeme. Pomislila je kako ponekad malo treba da bi netko drugi odlučio. Netko u prolazu ili netko stalno prisutan. Glad. Odgode više nije bilo. Ni igre u izlogu. Njezino mjesto bilo je prazno. Na tom mjestu mogao si osigurati doručak, a ponekad i obroke za cijeli dan. I bocu pelinkovca za bolji san. Mjesto u prolazu sa kojeg si mogao vidjeti na vrijeme one koji su te mogli otjerati i dočekati one kojima je trebalo ispružiti ruku prije spremanja novčanika u torbu ili džep. O, da. Može se pobijediti glad. Samo treba biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Odmjerila je udaljenost i stala malo dalje. Čekala je. Jutro je izdahnulo izgaženo. |
|
U izlogu njezin lik izgledao je okićen. Crvene i bijele sandale, jedan remenčić oko vrata. Okrenula se. Nitko nije gledao. Jutro se guralo, razgrtalo nakupine snova zaboravljenih u žurbi. Na pločnicima. Neke stvari pod danjim svjetlom postaju jasnije. Kao remenčić oko vrata. Odgurnuo ju je ramenom u prolazu. Remenčić je puknuo. Pomislila je kako ponekad malo treba da bi netko drugi odlučio. Samo treba biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Odmjerila je udaljenost i stala malo dalje. Čekala je. Jutro je izdahnulo izgaženo. |
|
Nije se povlačio, nije napadao. Samo je stajao i činio se nezainteresiranim. U potrazi za sigurnom pobjedom. Znao je kad treba, a kad ne treba djelovati. Učinio je od sebe nepobjedivog i nije napao protivnika. Nije bio na terenu gdje bi pobijedio da je napao. Znao je čekati trenutak ranjivosti onog drugog. Znao je i sebe i njega, vrebao je neprimjetno pukotine i nemarnosti. Nepobjedivost u sebi, ranjivost protivnika. Sakrio je svoj oblik i izbrisao tragove, postao nedokučiv. Uvukao se u dubinu zemlje, ispod naslaga suhog lišća nije bilo moguće otkriti tragove. Nije to bilo njegovo stanište, ali boravio je i na gorim mjestima. Privremeno. Pritajio se, jer je prepoznao svoj poraz. Ranjivost je stvar propusta. Zato je samo čekao. Drugi nije znao da će izgubiti. Jednom. Bitka čekanjem. Zbunio ga je. |
