|
Nevoljeno vrijeme U kaosu tame igra Kamuflaža kristala Demona il’ Anđela Nije li ista slika U boji Samo porubnica Granica prirubnica Rubnik za korak Svejedno je Stati bilo gdje Ostati il’ otići Karneval Samo karneval U boji 2003. |
|
Me han traido una caracola. Dentro la canta un mar de mapa. Mi corazon se llena de agua con pececillos de sombra y plata. Me han traido una caracola. Lorca Kosa ti je još mirisala na morska prostranstva, na alge i duboke nepoznate svjetove, a u rukama si nosio neko drugo sunce. Smijao si se nebeskim prostranstvima koje si prevalio da bi me uzeo u zagrljaj, tako kratko, tako slatko. Kako da se ljutim na to more i na to nebo koje te uvijek ponovno odvodi, kad mi te i vraća beskrajno darežljivo? Odmotala sam taj neočekivani poklon i proglasila te morskim carem. Bila sam sirena, stavio si mi nisku školjki oko vrata pokretom vladara, ljuštio mi krljušti i oslobodio mi stopala. Podsjetio me kako se korača morskom površinom i kako se zaranja u dubine. O,da. U školjki je bio biser. |
|
Govorio joj je kako je krasna u toj plavoj haljini i dao joj poljubac u usta, kao nekad, kao da vrijeme nije prošlo, kao da sjene ne postoje. Povratnik iz prošlih dana. Prekrio ju je rukama po mjestima za koja je bio uvjeren da ga čekaju sakrivena pod tankom kožom, na mjestima predodređenim za njegove dodire i slamanja pod njegovim priznanjima i kajanjima. Povrijedio sam te, šaptao je tiho i sipao riječi objašnjenja , pričao o nekim svojim raskrižjima i izgubljenim putokazima, o savršenstvu njenih koraka, o muzici čije notne zapise lista uvijek ispočetka uz prazni plesni podij. Vani je brujalo od glasova, negdje u međuprostoru između njegovih riječi i dodira i njezine stvarnosti bez dezorjentacije, u kojoj je pratila pokret svojih ruku kako vade cigaretu iz kutije i kako je pale, lelujanje stolnjaka na vjetru i par u prolazu. Slušala je tremolo njegovih riječi, hladno kao analitičar rascjepkala ih na sekvence i odjednom osjetila žaljenje. Neku tugu nad njegovom rukom koja je malo drhtala, nad očima izgubljenog sjaja i nad rubom njegove malo izgužvane košulje, nad jeftinim naočalama, nad demode cipelama. Na slici su nastale pukotine, razmaci su se povećavali, između je prokuljala neka siva neodređena boja i njihovi su prošli dani pretvoreni u jadnu epizodu u kojoj se ona odrekla i sebe i njega. On je pružio ruku prema njoj, dlan mu je bio malo ispucan, a ožiljak koji ju je nekad očaravao pretvorio se u ruglo. Da je mogla, izabrala bi patnju i vratila se u one prve dane kad si je postavljala pitanja zbog njegova nestanka. Ali ravnodušnost je sada bila jedini izbor, izbor bez njezine volje. Odmaknula se malo i udahnula prema vjetru da otjera iz nosnica miris ustajalosti. Nisi me povrijedio, rekla mu je. Nije joj vjerovao. |
|
Ponekad ne znam da li je ljubav doista tako mirna i nježna da je osjećam samo kao jutarnju rosu ili let leptira, ili je nestala izgubljena i stopljena s beskrajem svemira. Sad te nema, ne vidim te i ne čujem u svojoj svakidašnjici, ali u meni nemira nema, ni one vječne nesigurnosti koja me tjerala da uvijek i ponovno hvatam signale i vibracije i potvrđujem tvoju prisutnost negdje na dohvatljivim prostorima. Kao da postaješ sveprisutan u meni u stalnom bezvremenskom prožimanju, sekunde ne teku, ni sati ni dani, u meni koja sam negdje izvan prostora i ovdje istovremeno. Može li ljubav biti duboka kao more, a da ništa ne traži i da joj ništa, baš ništa ne treba? |
|
Koračala je rubom parka po nasutoj stazi. Hvatala stopalima šljunak. Osjećala ga je i brojila pod tankim potplatama cipela, zabavljala njime misli, možda da izbjegne prazninu u glavi i stvori uvertiru za neku drugu muziku. Zaboravila je biti travka i cvijet, više nije bila dovoljno savitljiva, zaboravila je biti ptica, više nije imala krila. Samo su noge i dalje gazile šljunak i taj je dodir i zvuk bio jedini stvaran. Dodir i zvuk bez mekoće. Lagane večernje sjene u njoj su stvarale samo sve mračnije zakutke u kojima je nalazila samo svoja slomljena bedra i svoje stisnute šake spremne da se bore s krvnicima nade. Još uvijek. Noge su znale put, prolazila je tom prečicom već neko vrijeme, svaki puta kad je odlazio od nje i vraćao se u onaj osvjetljen prostor što se nazirao kroz prozirne zavjese na prozoru prvog kata. Ostavljao bi je još toplu i sa otiscima svojih obećanja na njezinom vratu, nakon što ju je, kao i svaki puta hranio ne samo svojom puti nego i riječima objašnjenja uhvaćenih u zamku moralnih načela i odgovornosti. Da li je mogla reći da razumije ili ne razumije, predbaciti mu i otvoriti mu put bijega od nje zauvijek? Koprene čekanja postajale su sve tamnije a povremeni bljeskovi sumnje pretvorili su se u crvenu tinjalicu uvijek obješenu negdje na vidljivom mjestu. Ona se nije više sjećala da ga je ljubila, ljubav se izgubila među naslagama odgađanja, samo je igrala igru pitalica sa uvijek istim pitanjem: kada? A on je odgovarao: večeras. Poslije se samo pogleda uprtog u taj komad svjetla koji joj ga je otimao svaki puta ponovno, prepuštala novom čekanju s potrebnom dozom naive. Dok svjetlo gori ona je mogla zamišljati scenu, a njoj obećane riječi čula je izgovorene njegovim glasom kao da je sama prisutna. Večeras će ona postati stvarnost, otkrivena u njegovom priznanju i on će konačno biti samo njezin. Tajne više neće biti, a dugi mjeseci naplatiti će svoje izgubljeno vrijeme. A ona će biti tu, u blizini i znati će jer se svjetlo neće ugasiti kao obično. Nešto će se konačno desiti. Ali nije se desilo ništa. Svjetlo se ugasilo kao uvijek, nije bilo priznanja, ni plača ni njegovog odlaska, čula je samo tišinu svakodnevne večeri, tišinu u kojoj se njeno ime nije spomenulo. Putem natrag koraci su se rugali, dok je ona smišljala opravdanje za njega. Opravdanje koje će do sutra ugrijati njen krevet, njene zidove i njene dlanove da za njega budu opet spremni. Njezini dlanovi za njega. Njene šake. I tako svaki puta, uvijek ispočetka. Razlozi više nisu bili bitni. Samo šljunak pod nogama. |
|
Vrata su svakako jedan od najgenijalnijih izuma čovjeka.Obično ih zamišljamo kao ravnu drvenu plohu određenih dimenzija sa mehanizmom za otvaranje i zatvaranje pod nazivom – brava.Ta se brava otvara ključem (postoji bezbroj vrsta ključeva), a postoji i kvaka koja se koristi ako vrata privremeno nisu zaključana, nego samo zatvorena . Da se može ući i izaći. Iza vratiju nalaze se obično prostori vrlo različitih namjena. O toj namjeni obično ovisi i vrsta vrata, njihova debljina, veličina i izgled, a naravno, i mehanizam za otvaranje i zatvaranje. Ljudi često vrata postavljaju na neobična mjesta i s tajanstvenom namjenom. Jednom sam vidjela vrata nasred velike livade tratinčica. Stajala su naizgled ničim poduprta i zatvorena. Šetači koji su tuda prolazili zastali bi pred njima i diskutirali o tome kuda ta vrata vode i kako ih otvoriti. Naime, vrata su bila zaključana. Pred tim vratima i oko njih s vremenom se sakupila masa đogera i maratonaca koji su tu zastajkivali, a većina ih je slijedeći puta ponijela i vreće za spavanje pa su tu noćili, sve u očekivanju da će naići netko tko ima ključ ili bar netko tko zna kuda ta vrata vode. Najrevnija je bila jedna starija gospođa koja se doslovno tu preselila i smjestila uz sama vrata. Ljudi su pričali da možda u podnožju na vratima piše neka šifra i da gospođa sakriva taj natpis stvarima koje je tu dovukla. Jednom se jedna grupica udružila, dograbili su stariju gospođu i odvukli je na rub livade, a stvari joj razbacali okolo. Dugo ih je poslije tražila dok je sve pronašla, ali mjesto kraj vrata više nije mogla dobiti. Netko se drugi tu smjestio. Šifre doduše nije bilo, ali ljudi su bar znali da je nema. Ipak su dogovorili dežurstva uz sama vrata i izmjenjivali se prema dogovoru. Jednom su se dosjetili pa su angažirali jednu privatnu detektivsku agenciju da traži ključ, ali koliko znam, do danas nije pronađen. Smjestio se tu jednom i jedan lutalica koji je na svojim putovanjima vidio i upoznao mnoge daleke i čudnovate krajeve. Pričao je da ljudi često postave vrata na nepotrebnim mjestima, a onda i izgube ključ, pa ga godinama, a ponekad i cijeli život traže i nikako se ne mogu sjetiti gdje su ga i kada izgubili. Većina više niti ne pokušava otvoriti vrata, niti više znaju zašto su tu, pa na kraju na njih i zaborave, te obično kupe neka nova i bolja. On je bio uvjeren da su i vrata na livadi jedna od takvih vrata, ali ljudi mu nisu vjerovali. Tko bi bio tako lud staviti na livadu vrata koja ničem ne služe? Jednog je dana nad livadom proletio helikopter i bacio veliku količinu letaka šarenih boja u kojima se sve zainteresirane obavještavalo da su na jednoj drugoj livadi pronađena vrata koja su po svojoj monumentalnosti i izradi daleko nadmašivala ova vrata i da je pokraj njih već otvorena ustanova koja će se baviti proučavanjem njihovog porijekla i otvaranja. Ustanova je pozivala sve zainteresirane da u tome sudjeluju, sa obećanjem da će oni posebno revni imati prednost jednog dana pri ulasku. Na letku nije pisalo, ali su dobro upućeni već šuškali da su ta druga vrata vrata samog Raja, pa su brže-bolje pokupili svoje stvari i preselili se na drugu livadu. Kad su svi otišli iza njih su ostale hrpe smeća, pa je trebalo angažirati komunalne tvrke koje su nerazgradive otpatke prikupile i u kamionima odvezle na neko drugo područje. U tim akcijama čišćenja nestala su i vrata, možda ih je neki nesavjesni radnik utrpao s ostalim smećem u neki kamion ne znajući za njihovu važnost. Što se s njima dalje desilo, vjerojatno se nikad neće saznati. No, prošlo je još nekoliko godina dok su kiša, snijeg i vjetar isprali sa livade i one nevidljive čestice smeća , kako bi ponovno mogla niknuti prva mlada travka. Danas dok sam šetala livadom zastala sam na trenutak i bacila pogled oko sebe. Livada je bila puna tratinčica koje su svoje male bijele glavice otvarale suncu. Da nisam ranije sama vidjela svojim očima, nikad ne bih povjerovala nečijoj priči da su ovdje nekad stajala neka zatvorena vrata za koja nikad nitko nije pronašao ključ, niti ih uspio otvoriti. Jer jedan je vrabac u tom trenutku preletio u veselom i bezbrižnom letu upravo kroz ta vrata i nestao mi ispred očiju u bljesku sunca. |
|
Zvončići su pjevuckali cijelu noć, oni koje postaviš gdje ti se sviđa pa vjetrić može i s lijeva i s desna kako se njemu sviđa. Čudesne su bile te pjesmice, ispušila sam pol kutije sjedeći na prozoru, gola stopalca mi se malo promrzla, a uši su mi sve veće i veće bile, ko u Pinokija koji se u magarca pretvorio. Skoro mi došlo da još čekam da vidim kako je biti Pinokio magarac, ali su zvončići tako milo pjevuckali da sam iskočila kroz prozor (dobro se može i s visoka kad si bos) i malo dodatno prodrmala te zvončiće da malo i moje note zasviraju. Ma krasno je to proljeće, velim vam, možeš se kotrljati ko blesav niz svaki novi listić i nadisati se mirisa zemlje koja cvrči ko cvrčkić…cvrč…cvrč…Vidjeh s jedne grane na cesti jednog gegavog pijanicu usred noći, samo ja i pijanica. On po cesti, a ja s grane visim. Skoro ga je neki auto pogazio kad je zagegao s nogostupa, a ja sam se stuštila i napravila nekoliko koluta naprijed i nazad i aterirala ravno u krevetac gdje me dočekala jedna gola guza i sve ono što uz nju ide naprijed i nazad i gore i dolje, nekoliko puta. Barbara mi jutros zvoni na vrata i spominje neku gitaru,rekoh joj : jebeš gitare, barbarela, pusti me da spavam, a ti slušaj zvončiće. Ako nema vjetra prošetaj malo i lupni sama pa će bit' muzike. Ma krasno ovo proljeće. |
|
Baš se osjećam bolesno. Naravno da se smijem ovom što sam napisala, jer ostaje samo napisano, a ne i izrečeno. Da kažem nekom od onih koji me znaju, znam što bi mi bilo odgovoreno: ma daj, kaj se zezaš! Tako to obično biva. Ja jednostavno ne smijem biti bolesna. I nisam bolesna. Samo se osjećam bolesno, a to je velika razlika. To dođe kao da bih htjela biti malo bolesna, ali nikako mi to ne uspijeva. Pa kad mi ne uspijeva, onda i nisam. Nedavno sam rekla svojoj najboljoj prijateljici da moram kupiti cipele, a nemam love. A ona mi veli: ma daj, kaj se zezaš! Ponovila sam joj najozbiljnije, nisam imala za baš jedne konkretne cipele jedne konkretne marke. Hoću baš te. A ona mi veli da se zezam. Pa sam neke račune gurnula na dno ladice, izvukla karticu i kupila cipele. Kad ih je vidjela na mojim nogama, rekla mi je da su krasne i dodala: vidiš da si imala love. Jesam, ali sad nemam. Nema veze, imam nove cipele. Neki dan kći me odvuče u grad. Rekla sam joj da me nove cipele žuljaju, a u čizmama mi je vruće i da otpada. A ona meni: ma daj, kaj se zezaš!Jednostavno je nemoguće da ja dobijem žulj u cipelama te marke. Dobila sam ga, negdje usred Tkalče i predložila da sjednemo lijepo na kavu jer ja više ne mogu hodati. A ona meni opet : ma daj, kaj se zezaš, tek smo počele. Neću uopće razmišljati kako sam izgledala napikavajući u svojim novim cipelama (vidjeh još neke da napikavaju), no svakako je došla do izražaja moja sposobnost isključivanja bolnih perceptora. Nisam htjela da me boli, pa me valjda i nije jer žulj nije bio dozvoljen. Nije ga niti bilo, jer se raspuknuo, pa sad imam krastu. Uglavnom, kći mi je rekla: vidiš da si mogla. Jesam. Dođe mi danas čovjek iz jedne firme i kaže mi: ja hitno moram sutra imati taj elaborat jer o njemu mi ovisi puno love, povoljan kredit i sve što uz to ide. Lijepo mu velim da je to nemoguće do sutra napraviti, a on mi veli na to: ma daj, kaj se zezaš! Htjedoh mu reći da mu govorim najozbiljnije i da se uz sve to osjećam bolesno, ali mislim da bih se stvarno razbolila da sam još jednom čula: ma daj, kaj se zezaš. Ja jednostavno mogu sve. Eto, mogu i napisati post s jedne noge, iz zezancije. Drugu držim u zraku jer sam krastu premazala melemom i omotala nogu kuhinjskom krpom umočenom u hladnu vodu. I samo se osjećam bolesno a nisam. I radim elaborat koji je nemoguće do sutra napraviti, ali će biti. Jedino ne znam kad ću opet moći obući svoje nove cipele i kad ću moći platiti račune. Nemojte mi samo reći: ma daj, kaj se zezaš! |
|
Sjedila je dva stola dalje na ljetnoj terasi kafića, njemu sučelice. Sunce je bestidno obasjavalo njenu crvenu kosu. Plameno. Kad je prvi plamen zasjao, malo se pomaknuo desno, tako ju je bolje vidio. Zamišljao da i ona gleda njega kroz ogromne (malo neukusno velike?) sunčane naočale. Klimao je glavom i brbljao, ali pogled ga nije slušao, lepetao je neposlušno k'o krila mlade ptice, bez njegove volje i slijetao stalno na taj crveni plamen. U glavi je slagao scenarij: ustati će i krenuti nehajno prema tom plamenu i nešto će reći. Nešto. A ona će spustiti naočale prema vrhu nosa, pokazati će se oči plave ili crne ili zelene, nema veze, sigurno najljepše oči na svijetu. U kratkih desetak minuta dok je ona ispijala svoj sok, a on diskutirao o zadnjoj utakmici, prošao je generalnu probu nekoliko scenarija, postavio ih na scenu i samo je trebao odabrati prije nego se ona digne i ode. Njegov je pogled postajao sve neposlušniji, za tragom plamena spuštao se na dijeliće njene kože, malo osute pjegicama. Komadić glatke kože podlaktice, bljesak dlana prije nego bi dohvatila čašu. Pomaknuo se još malo desno i dodirnuo pogledom sunčanu prugu na njezinom koljenu. Sunce je igralo svoju igru, on je samo slijedio zrake. Sad se ona malo pomakla, on je bio siguran da se uključila u igru i da, da, skinula je naočale i pokazale su se (zar je sumnjao?) najljepše zelene oči na svijetu. On je gledao u te oči i oči su gledale njega. Možda i mali njezin smješak (nije li se on blesavo cerio?), samo znak njezina pristanka, nešto samo među njima prije nego je otpila zadnji gutljaj soka. Više nije bilo čekanja, ona je pokupila svoje stvari sa stola, malo nespretno jer je njezin pogled cijelo vrijeme bio prikovan uz njegove oči. Odabrao je scenarij i malo se podigao, odmaknuo stolicu. Sunčeva je zraka rasplela zadnji plameni uvojak njene kose, bljesnula životom u njenim očima i cijela je pozornica odjednom postala bijela, bijela kao štap u njezinim rukama. Rastvorila ga je naučenim pokretom i napravila nekoliko nesigurnih koraka. On je ponovno sjeo na svoje mjesto, izdajnički zanijekao svoj scenarij, odrekao se svoje uloge i vratio se među publiku. Sunce se cerekalo u njegovoj čaši i odzvanjalo iza njegovih leđa..tok, tok.. |
|
Prošlu noć ga je uzela. Ili je on uzeo nju? Nisu se dali, samo su podali svoje tijelo nekom slučajnom u prolazu i uzeli ono drugo, razmijenili se. Nisu se gledali u oči, nisu se poznavali, nisu se htjeli prepoznati. Pritisnuo joj je leđa na zid u hodniku i malo je udarila glavom, ali osjetila je samo pritisak na trbuhu. Ponudio joj je svoju požudu i ona mu je zavukla ruku među noge i povukla je prema gore da se uvjeri što nudi. Otpakirala ga i provjerila kvalitetu robe. Prekrio ju je rukama, potražio si put, zagrizao bradavice preko bluze. Nisu se trebali goli, otkriveni. Uzeo joj je samo utrobu, malo suho jer nije bilo vremena, ali unutra je čekala da je ispuni i ugasi neki plamen od jučer ili možda desetak dana prije. Nije bilo glazbe u njima, samo šuplji zidovi, samo jauk vrhunca u praznini. Trampili su svoje meso. Do boli. |
|
Volite li se smijati? Znate li se smijati? Smijete li se smijati? Hoćete li se smijati? Jeste li se kad smijali za stolom,u društvu mrzovoljnih i uštogljenih ? Ja da. Rekli su mi neki poslije da nisam bila previše pristojna. Jeste li se kad smijali u prepunom tramvaju dok vas naguravaju sa svih strana? Ja jesam, netko je poslije komentirao – ova nije pri zdravoj pameti. Jeste li se kad smijali u telefonskom razgovoru tako da vam je slušalica ispala iz ruke? Ja da, onaj s druge strane pitao me – jesi dobro? Rekoh mu da sam jako dobro. Jeste li se kad smijali sami, usred noći i kraj otvorenog prozora i probudili nekog pospanog susjeda? Ja jesam. Jednom. Ujutro me pitao da li sam nešto slavila. Pa da, sebe. Od tad, kad god me susjed vidi, smije se. Smijati se – najprirodnija je,najpristojnija i najnormalnija stvar na ovom svijetu. I da, da – onda sam dobro. Dobro sam kad se smijem, ali ti nisi dobro ako se ne smiješ, a tako je smiješno. Najsmješniji su ljudi koji prigušuju smijeh. Stavljaju ruku na usta, okreću glavu da ih se ne vidi da se smiju. Jeste li kad bolje pogledali nečiju facu u trenutku kad pokušava zaustaviti smijeh? Nema smješnije face na svijetu. Ponekad vozim sobni bicikl. Kad mi se neće, sjetim se da sam ga skupo platila. Tad se smijem do suza. A jedna minuta smijanja ima isti učinak kao i deset minuta vožnje sobnog bicikla. Ponekad se seksam. Kad mi dođe, a dragi mi kaže da je petsto kilometara dalje, jako mi je smiješno. I smijem se. Kažu da je smijeh zdrav u najmanju ruku kao i seks, ako ne i više. Zato – smijte se. Najviše samom sebi, jer, vjerujte, nitko vas drugi tako ne može nasmijati. |
|
Mjesecima već vrištalo je u njoj i lomilo je na male mutne staklene prizme bez loma svjetlosti, ali ona se ipak naslanjala oznojenim dlanovima na slike sjećanja. Ispred je bila tišina nepoznanica, iza nje raspuklo ogledalo. Prstima je nježno prelazila raspuklinama, krhala komadiće i ogledala se u njima.On je uvijek bio tu, njegova je slika bila sve jasnija iako je bio samo u prolazu, njena se pretvarala u sjenku. Udarala bi dlanom uvijek ispočetka i stvarala nove raspukline. Tražeći sebe. Nije bilo krvi na prstima, ruke su imale rukavice sljepljene za njenu kožu. Stajala je satima i satima tako ispred krhotina, danima, mjesecima. Koliko vremena je imala prije nego dotakne dno i nestane? Udarila je posljednji puta, nije više bilo ogledala, samo siva pozadina i posljednji je komadić pao pred njene noge. Gledala ga je i žaljenje za samom sobom preplavilo ju je kao mutna rijeka, pala je na koljena i nježno ga uzela u ruke kao da uzima posljednji djelić sebe. Premalo da se ogleda, premalo da vidi bilo što. Pokušala je uhvatiti zraku svjetlosti, uzalud. Stisnula je šaku u posljednjem pokušaju da uhvati bol i iscjedi iz očiju bar jednu suzu. Za sebe. Između prstiju potekla je krv. Crvena, njezina, topla. Staklene prizme rasule su se iz nje vriskom. Krvavim prstima dohvatila je jednu. Odraz je bio jasan. |
|
Prvi puta vidjela sam divlju rižu prije nekoliko godina, to je bilo onih dana kad sam nakon povratka iz bolnice provodila vrijeme uglavnom sama, u ljetno vrijeme kad normalni svijet nestane negdje prema moru, a i oni koji ostaju koriste vikende da pobjegnu od vrućine. Iako sam bila sama, začudo nisam bila osamljena niti sam osjećala tjeskobu i strah, ponekad samo nemir koji sam pripisivala sjećanju na trenutke kad je vjerojatnost da će puknuti nit koja me vezala na koračanje ovim svijetom bila vrlo velika i očekivanju nalaza koje sam uskoro trebala dobiti. To su ustvari bili mirni i sretni dani. Provodila sam vrijeme u pripremanju svakojakih delicija za sebe, odabirući iz košare koju mi je susjed redovito donosio s placa – istresala sam je na stol i divila se bojama, slagala ih u lonac zamišljajući da slikam i udisala mirise dok se moja kreacija lagano krčkala. S punim tanjurom sjela bih na terasu i ostala tako satima nakon što bih pojela svoj obrok , dišući i ništa drugo. Legla bih sa zalaskom sunca, spavala bez snova i budila se ujutro s prvim zrakama. Vrijeme odluka još nije bilo došlo. Jedno sam jutro nakon noćnog pljuska izašla bosim nogama na travnjak. Bilo je svježe i vlažno, a tlo mekano pod nogama.Tada sam prvi puta u kutu vrta primijetila travu koja nije bila kao ostala.Vlati su joj bile duže i šire, a između su bili dugački uski klasići. Sagnula sam se, otrgnula jedan i protrljala ga među prstima. Na dlanu su ostala uska tvrda zrna tamnomodre boje, više su ličila na male uske štapiće, no nije izgled bio to što me fasciniralo, nego boja. Sakupila sam šaku - dvije i stavila ih u staklenu zdjelicu da im se divim. Kroz nekoliko dana zrna su postala skoro crna, ali je pod svjetlom još uvijek izbijala iz njih ona prekrasna tamnomodra boja. Par dana kasnije prvi puta sam nakon bolnice sama otišla u nabavku. Premećući po policama odjednom sam na slici ugledala svoja crna zrnca, a na kutiji je pisalo – divlja riža. Kod kuće sam usporedila zrnca, bila su ista. Pokušala sam zamisliti odakle se divlja riža našla u mom dvorištu i na koji način je njeno plodno zrno prešlo tisuće i tisuće kilometara, možda u utrobi kakve ptice ili s nekim vjetrom i sada mi pričalo o suncu i nebu, o vjetru, vodi i održanju života. Iz razmišljanja prenuo me zvuk telefona, moj mi je doktor javljao da su moji nalazi savršeno uredni. Tog trenutka shvatila sam da sam imala svoju berbu, svoj manoomin i da u mom životu više ništa neće biti kao što je bilo. Došlo je doba odluka. Doba novog života. Zagrizla sam jedno zrnce divlje riže. Imalo je okus po orasima. |
|
Opet mu je došla. Blistava i nezasitna, u jednu od njegovih luka. Promatrao ju je ispod oka, volio je način na koji je držala leđa, malo zabačeno, ističući grudi poput obećanja i znao da će je i ovaj puta imati bez suparnika. Pomirisao joj kosu. Mirisala je na načetu breskvu i pomislio je na trenutak na one koji su je možda dodirivali dok je bila daleko ili gledali putem dok je žurila k njemu, a on je bio ovdje nemoćan da joj zabrani da osjeti i vidi. Bio je gladan već danima, i sve gladniji svaki puta kad je pomislio na nju i već mu je ponestalo snage od čekanja pa je samo raširio ruke i nemoćno se predao raspucanim mislima ljubomore. Ali bila je sada tu, gledala je u sunce i nije joj bilo ni mrve sjene na obrazima. Glas joj je bio malo umoran i suh od cigareta popušenih putem, gnječio joj je malo nadlakticu tek toliko da se uvjeri da je sad ima i da će mu njeno međunožje biti posluženo, vlažno i vruće za nekoliko trenutaka, možda najviše sat-dva koliko će joj trebati da ugodi svojim navikama. Znao je da će pustiti vodu da joj hladi vruća leđa, pažljivo će zapjeniti svaki djelić svoje kože i isprati tragove, otjerati sve ptice i doći mu glatkih dlanova i bosih nogu. Sad ju je gledao kroz prve sjenke večeri, uživao je tako gledati je i slušati jer je miris načete breskve nestao iz njene kose. Sada je mirisala na alge, kao da je blago koje mu je vraćeno iz dubine mora. Smijala se grlenim smijehom i pričala o nevažnim stvarima, nevažnim za njega jer su to bili događaji iz nekog svijeta koji on ne može okusiti ni provjeriti. Mogao je samo konzumirati njezin glas i čekati da dobije i njeno tijelo. Odjednom je zašutila, protegnula se i pogledala ga pogledom koji mu je govorio da je sada njegova bez srama i pitanja. Nagnula je malo glavu a ruke su joj krenule prema bedrima. Širila je svoja koljena kao da su tuđa ne mičući svoj pogled s njegovih očiju, pogled koji se predavao i pozivao na otkrivanje tajni. Podigla je nogu i boso stopalo stavila mu na lice. Otvorila se pred njim u mutnoj svjetlosti brodske lampe jer noć je već padala, i prstima kliznula u svoju unutrašnjost. Pokazala mu put. Mirisala je poput žene koja zna što želi, ali on je osjećao samo miris pučine i soli i miris zaborava na dane koji su bili i dane koji će biti. Sada je bila samo njegova. Poslužena. Ovdje. |
