bosim nogama

30.12.2004., četvrtak

Izgubila sam naočale

Koja panika!Izgubila sam naočale.Lijepo mi i uredno vise na uzici oko vrata,još od onda kad sam ostala bez njih prije važnog sastanka,pa nisam vidjela brojke čitati nego sam napamet govorila o izvozu,uvozu i kunama na računu.Nitko tad nije puno slušao,više su gledali pa nije bilo ni štete,ali slijedeći dan naočale su dobile uzicu .Kud ja,tud i one.Jednom sam i pod tuš stala s tim važnim alatom oko vrata, a bogami sam se i poseksala nekoliko puta ne skidajući ih. Nisu mi, doduše tada trebale, ali nisu mi ni puno smetale, štoviše,rečeno mi je nježnim glasom: baš ti tu između fino stoje. No,pojma nemam što se jučer desilo,ali navečer ih više nisam imala oko vrata. Možda mi ih je i netko popalio – Guccijev okvir – stakla baciš, okvir iskoristiš. Ne znam baš kako bi to bilo izvedivo, ali u takovim situacijama svakakove misli i ideje čovjeku padaju na pamet.Uglavnom, imala sam loš san prošlu noć i sanjala mala sitna slova koja nisam mogla pročitati. Jutro mi je bilo nezaboravno. Zube sam skoro oprala s kremom za depiliranje, šminku nisam mogla nabaciti kako spada, štampu nisam mogla pročitati. O poslu da ne govorim. Zato sam odjurila optičaru i odmah naručila nove. Naravno, 30% sve skuplje, jer : gospođo,to ide pod hitnu narudžbu. Neka. Sada su mi na nosu i dobro funkcioniraju, uzica je čvrsta i baš zadovoljno bacam pogled na ovaj ekran.Imam i malo ogledalce u koje se stalno gledam. Dobro mi stoje, pa skoro da mi je drago da sam one stare izgubila. Ustvari, nisam ih izgubila, jer sad kad sam otvorila ladicu,vidim ih unutra uredno odložene skupa s uzicom. Što ti je panika!

29.12.2004., srijeda

Ljudi nisu

Svašta sam o najnovijoj kataklizmi ovih dana pročitala i čula.Netko kaže – nismo u ravnoteži pa nas Svemir upozorava. Ili – Zemlja se na nas ljuti. Ili ono o perverzijama na Indijskom otočju i Božjoj kazni.Uglavnom,čini mi se da se se pogledi bacaju prema Svemiru oko nas i Bogu negdje tamo tko zna gdje. Ja si samo mislim kako u tome što zovemo kataklizmama nema ništa čudno ni neobično. Svemir je u kataklizmi nastao, pa i naša Majčica Zemlja. I kroz kataklizme se oblikuje.Kažu i da se Zemljina os pomaknula 2 cm, lijevo ili desno, pojma nemam. I čini mi se da nam se zbog pomicanja osi ništa nije desilo. Ali nam se desila katastrofa na Zemlji. Deseci tisuća života ugasili su se u nekoliko kratkih trenutaka. Kažu da je bilo dva sata vremena prije nego je tsunami zalio otočje. Dva sata. A oni koji su imali informaciju što se desilo i što će se desiti su šutili. Stanovništvo nije bilo upozoreno. Za dva sata većina izgubljenih života je mogla biti spašena. Samo dva sata, taj mali odsječak vremena u ovom našem Svemiru. Dva sata za tisuće ljudskih života.Ljudski je život imao šansu, Svemir je doista upozorio.Ljudi nisu.

28.12.2004., utorak

Skupina

Znaš,neku sam večer šetkala vani,te Plejade se sad već slabo vide,nisko su na horizontu,ali još uvijek je taj komadić neba malo plavičast. Po ljeti možeš vidjeti devet titravica,sad samo sedam i to ako jako dobro gledaš iz mrklog mraka. Čim je neko svjetlo sa zemlje izgube se sve. U stvarnosti ih ima oko sto dvadeset, negdje u zvježđu Škorpiona, ali samo je devet vidljivo. I moraš skroz umiriti pogled i brojiti jednu po jednu dok ih ne složiš, a opet nikad ih ne možeš smjestiti na mjesta na kojima su bile trenutak ranije,stalno malo plove. Možda im i ime potječe od grčke riječi “pleo”- plovim, a ne od “Peleiades”-golubice.I blistava je to skupina,posložena uvijek na neki novi način. Ali je ustvari pomisao da ih možeš tako posložiti kriva. Cijela skupina je rasuta po svemiru tko zna kuda,mi ih samo vidimo kao skupinu kad gledamo od kud gledamo.

26.12.2004., nedjelja

Porculan

Bila sam jednom porculanski tanjur. Držali su me za ukras u vitrini, stavili me na držač i stalno me glancali, brisali prašinu s onom pernatom metlicom. Divile su mi se oči razne,smeđe i plave, ruke me doticale, okretale, štambiljčić plavi proučavale.I tako dugo vremena, više ni ne znam koliko. Onda me otkrhnuo prvo vlasnik, pa neki usputni gost. Zabolilo me jako, od boli je caklina popucala, sitna mrežica, gotovo nevidljiva nastala je na mojoj površini, sjaj se polako izlizao. I gurali su me sve dublje među one figurice i ostale porculane i na kraju me šutnuli u neku ladicu. Tu su me potucali simo-tamo da ne smetam bešteku i salvetama. Jednog dana probudih se u kanti za smeće, koji smrad!Nemam pojma što se dalje samnom dogodilo, zdrobilo me valjda u onom kontejneru. Da, vratila sam se se odakle sam i došla, besmislica. Nikad mi više na pamet nije palo biti porculan.

25.12.2004., subota

Nedodirnuto

Uvijek se mlako nećkam kad nedodirnuto postaje opipljivije od poznatog. Nećkam se u priznanju i osjetu vruće-hladnog jer znam da ću sutra misliti kako se nemoguće nije moglo desiti. Ali sada dok tvoje ruke uranjaju u crvenu zemlju, ti oblikuješ i moje tijelo, vlažni mi val opjeva stopala i bedra i sama postajem ta crvena žila života koju si pronašao na obali. I naslanjam se leđima na topli kamen koji miriše tvojim dahom na mom vratu i otvaram se. Pokreti tvojih ruku opisuju moje grudi, a ja se samo smiješim toj stvarnosti,pa otvaram oči i susrećem se s tvojim pogledom što ništa ne pita ni ne traži. Ostaje nedodirnuto.

24.12.2004., petak

Purica

Pa što da radim?Dobila sam puricu od svog bivšeg.Sad je gledam,piše na etiketi – mladi puran.Možda je i puran,ali meni više liči na žensku,onako očerupana, meka, malo plavkasta,samo ponegdje neka dlačica(perce),ko preskočeno depiliranje. Nema glavu, a vrat joj je zavinut i smješten u vlastitu unutrašnjost.I viri iznutra komad jetrice,valjda znam kako jetra izgleda. Što da radim?Poklonjena je sa srcem,kaže mi bivši – ja sam je dobio,znaš da to ja ne znam speći,znam samo jesti već pečeno.Ti ispeci,pa me pozovi na ručak. I uvali mi odmah i bocu crnog francuskog vina.Ja sam dobra duša.Ova je purica definitivno mrtva i ja s tim veze nemam.I neću je doma kremirati, odnijet ću je u pekaru i platiti 50 kuna za postupak stvaranja reš korice na pokojnici. Idem kupiti mlince.Meni mlinci,mom bivšem purica.Da vino bolje klizi.

23.12.2004., četvrtak

Izmiješale se planete

Sjedim s prijateljicom u kafiću, sjedimo tako nas dvije i blebećemo uz kavu. Stol do našeg dođe jedan par, ne bih ih ni zamijetila da frajer nije trknuo moj stolac pa se ispričao. Taj čas pogledam ženu pored njega. Ma znam je! I osmijeh mi krene,usta mi se razvuku od uha do uha,ustanem odmah i krenem tih metar-dva prema njoj.Ona se taman spremala sjesti kad me pogledala, odustane od sjedanja,razvuče osmijeh i krene prema meni s ispruženim rukama. Zagrlile smo se i izljubile, cmok - cmok sa svake strane. Kako si? Sve onako uobičajeno kao kad se sretnu dvije osobe koje se znaju,a dugo se nisu vidjele. I htjedoh je upitati nešto konkretno,kao ono - kako su djeca,ili muž,ili mama i tata. Taj čas oblije me znoj i malo mi zastane dah, koja neugoda! Imena joj se ne mogu sjetiti,ma ne,ne samo da joj se imena ne mogu sjetiti,pojma nemam ni tko je ona. Pogledam je u oči, gleda ona mene. Možda par sekundi tajac,sjećanje jedna praznina totalna. Mogu si misliti koju sam blesavu facu imala,a bogami ni njezina nije bila drugačija. I žena mi reče - mislim da se nas dvije ne poznamo,bar ja ne poznajem vas. O,kako mi je laknulo! Rekoh joj - ne,ne poznamo se,oprostite. Stvarno se ne poznajemo,što nam je samo došlo da smo se onako prepoznale? Izmiješale nam se planete.

22.12.2004., srijeda

Ugoda

Jeste li kada u neko obično, najobičnije poslijepodne,dok vani štipa rosulja za promrzle ruke ušli kroz ona obična svakodnevna vrata, pa vam nosnice zapahne miris vanilije iz pećnice a psi vam grickaju sve prste na tim promrzlim rukama i mašu svojim repićima.Pa dobijete poljubac u promrzli obraz samo zato što ste se pojavili. I izujete čizme a kroz slobodna stopala projure trnci od ugode. (posvećeno mojoj kćeri)

21.12.2004., utorak

To nije istina

Jučer sam bila kod nekog čovjeka poslom,ma nije važno zašto.Hodali smo po njegovom dvorištu i razgovarali.U kutu dvorišta ogroman pas na lancu. Velim ja njemu:zašto ga držiš na lancu,to se ne radi. On će meni:opasan je,pravi koljač,nemoj blizu,ugrizao bi te. A ja njemu: pa i ja bih grizla da sam na lancu. Ode čovjek po neke ključeve,a ja gledam u psa,on u mene.Vidim,uznemirio se,poskočio prema meni par puta,ali lanac neda..Ja samo stojim i neka knedla mi u grlu..Odjednom pas poskoči,trgne se,lanac puče i on ravno na mene.U par skokova je bio šapama na mojim ramenima,osjetim vrući dah na svom nosu i pas me poliže preko cijelog lica.Smijali smo se i on i ja. Odjednom vika i cika iz kuće,istrčali čovjek,žena,punica i sin.Pas se odmaknuo od mene,povio leđa i nakostriješio se ko hijena,iskesio zube.Dohvatio ga čovjek za šiju i odvukao natrag na lanac,još kraći nego prije,jer onaj puknuti dio više nije služio svrsi. Čovjek mi reče: sreća da smo stigli na vrijeme,mogao te ubiti. Danas me čovjek nazvao,kaže da se ispriča za luđačko ponašanje svog psa.I doda:Danas ujutro smo ga ubili,dosta je toga bilo,ovo jučer s tobom prelilo je čašu. Mislim da sve ovo ne može biti istina.

20.12.2004., ponedjeljak

Baš krasno

Baš krasno.Netko me pilio par dana za redom,ali onako fino i pristojno. Ljubazni glas,udvorni smješak,pa počeo priču s poslom i ja sam uključila sve svoje antene.Onda skok na druge teme,pa sam se pretvorila u slušno uho,saznala sam sve što je probavljao prošli tjedan i koje lijekove uzima,kad su mu djeca imala ospice i kolko je platil električara.Sve sam to fino otklimala,usput mu sve napravila što treba i dala mu sve upute kuda koji papir nosi i kaj gdje treba reći.I na papir sam mu sve nacrtala. I tako od ponedjeljka do petka,na mobitel me čak zvao dok sam se manikirala i jednom dok sam sjeckala luk,pa nisam znala od kojeg sjeckanja suze ronim. I sad me nazove na telefon pa mi nabroji da mu odmah treba još neke stvari i to pod hitno napraviti,a on nema vremena jer radi baš nešto jako važno i značajno.I opet sve priča fino i krasno i ljubazno, a meni sine jasno i glasno da se on mojih uputa nije držao,da je sve naopako i po svom napravio,da je mislio da je pametniji od mene i da bih sad ja trebala sve ispočetka. I hoću vam reći da su ljudi od pristojnosti napravili vrhunski cirkus,pa mi je zato došlo more do grla i prelio me plimni val.Zato sam mu odbrojila sve po spisku, a dotični se našao u sto čuda,jer,kaže – nije to od mene očekivao i nije znao da mogu biti i takva.A ovo “takva” možete misliti kaj znači. A ja mu fino i pristojno kažem – sad znaš.

19.12.2004., nedjelja

Delfin

Noćas sam opet sanjala da sam delfin. Skočila sam s visoke stijene u duboko,beskrajno plavetnilo i otplivala. Sloboda.

18.12.2004., subota

Plavi irisi

Kako se naša tijela poznaju iako nam je bliskost izblijedila u sjećanjima, rasplinula se u nekim drugim pogledima i mirisima plavih irisa procvjetalih na novim izvorima.I dok tvoja ruka meko klizi niz moju podlakticu vidim tvoj pogled malog dječaka ispod plavog čuperka i bacam ti se u naručje i ljubim te opet ko nekad davno prije ovog vremena u kojem smo postali stranci. Prepoznajem nas po dodiru moje ruke u tvojoj kosi,po vibracijama neke davne muzike u mojoj utrobi,po okusu soli na tvom čelu .I ne znam da li po prvi puta otkrivaš sve moje odgovore ili su se samo sjećanja moja i tvoja poigrala s nama. Jer sad kad te gledam meka i snena i tako čulno zadovoljna vidim da te opet ne poznajem,samo su plahte tople, a plavi irisi u vazi izgubili su boju.

17.12.2004., petak

Bez datuma

Ima trenutaka koji se na prvi pogled baš ničim ne izdvajaju iz svakodnevice,ali ih ipak doživljavam na drugačiji,poseban način.To može biti i nešto važno, nešto što mi je možda promijenilo život,ali i mali bljesak koji me ispuni, potvrdi,a da mi možda promakne nezamijećeno, izgubljeno među gomilom značajnih događaja i datuma. Dodir ruke,zvuk nečijeg smijeha, miris kore drveta, dašak vjetra ili prve kapi kiše tog dana,prvi susret pogledima..neki dan prve pahulje snijega iz vječnosti sivog neba,odsjaj zrake sunca na mirnoj vodi prošlog ljeta. Pamtim i izdvajam takove trenutke po prepoznavanju mene same u njima i s njima. To su trenuci bez opipljivih sjećanja. Tu su uvijek čak i kad se oči ne zatvore.

16.12.2004., četvrtak

Stari paketići

Ljubavi,jesmo li rekli - samo ovo što je sada,samo ovo što smo mi.Nemoj sada molim te, vući iz prošlosti tu staru kramu,prašna je i nepotrebna, miriše starim očajanjem i dilemama... ne šalji mi sms - e umotane u stare paketiće nekih davnih dana..tvojih dana davno potopljenih u savršenstvu sadašnjosti.. Molim te,samo savršena stvarnost sadašnjosti bez snova o budućem..samo savršena stvarnost sadašnjosti bez noćnih mora prošlosti...

15.12.2004., srijeda

Ogledalca

Eto,da.Potrebno je poslušati što se govori .Ponekad stvaram značenje iz nekoliko riječi,umjesto da izrečeno stavim u širi prostor. Ali i to je u krajnjem stvar odabira. Sad sam se sjetila onih ogledalaca,znaš. Kad ti riječi teku,osjećaš tu bliskost u komunikaciji,u svakom trenutku jasno ti je ko sunce što onaj drugi govori,što osjeća.I ne moraš ništa razmišljati jer su to tvoje misli.Misli onog drugog postaju i jesu tvoje misli, i obrnuto,da. Onda odjednom riječ - dvije iskoče iz konteksta. A mogu to biti samo riječi koje same za sebe nemaju nikakovo značenje,koje imaju značenje samo ako ih se ne registrira posebno.Jasno,ja i ona,ili on,ili ti,svejedno, smo ih izvukli iz konteksta.I počinjemo se njima baviti, a komunikacija više nije komunikacija. Nema razumijevanja. I kažeš da su zvijezde na obali mora najglasnije svojom tišinom.Ma šipak,da vidiš samo kako ovdje glasno šute. Čak i sad kad ih ne vidiš na nebu.Malo je smjena nastala,to se zove dan.

14.12.2004., utorak

Obična sitnica

Ma tako je sitna ta flekica,malo kave na bijelu majcu... ili prištić baš na bradi...ili ti ispadnu stvari iz torbice dok vadiš ključeve..pepeo ti padne među papire..proliješ mlijeko ili ulje...bože,neću nabrajati,sve mi gore sitnice padaju na pamet...baš sitnice...ali kako to može iznervirati...:!!! Zato sam se odnervirala,bolje to nego da mi i cigla padne na glavu.

13.12.2004., ponedjeljak

Smijati se

Volite li se smijati?Znate li se smijati?Smijete li se smijati?Hoćete li se smijati? Jeste li se kad smijali za stolom,u društvu mrzovoljnih i uštogljenih ?Ja da.Rekli su mi neki poslije da nisam bila previše pristojna.Jeste li se kad smijali u prepunom tramvaju dok vas naguravaju sa svih strana?Ja jesam,netko je poslije komentirao – ova nije pri zdravoj pameti.Jeste li se kad smijali u telefonskom razgovoru tako da vam je slušalica ispala iz ruke?Ja da,onaj s druge strane pitao me – jesi dobro? Jeste li se kad smijali sami,usred noći i kraj otvorenog prozora i probudili nekog pospanog susjeda?Ja jesam jednom.Ujutro me pitao da li sam nešto slavila.Pa da,sebe.Od tad,kad god me susjed vidi,smije se. Smijati se – najpristojnija je i najnormalnija stvar na ovom svijetu.I da,da – onda sam dobro.Dobro sam kad se smijem,ali ti nisi dobro ako se ne smiješ,a tako je smiješno.Najsmješniji su ljudi koji prigušuju smijeh.Stavljaju ruku na usta, okreću glavu da ih se ne vidi da se smiju..jeste li kad bolje pogledali nečiju facu u trenutku kad pokušava zaustaviti smijeh?Nema smješnije face na svijetu. Ponekad vozim sobni bicikl..kad mi se neće,sjetim se da sam ga skupo platila.Tad se smijem do suza.A jedna minuta smijanja ima isti učinak kao i 15 minuta vožnje sobnog bicikla.

12.12.2004., nedjelja

Poželjno je pušiti

Kažu i dokazuju da je pušenje štetno za zdravlje,vlastito i tuđe.Ja sam pušač i kad sam vani u društvu pušača,pušimo obostrano.Ali zato uvijek pazim da ne pušim u društvu nepušača,kako ne bi i on pušio. Ili nastojim izvesti nepušača negdje na otvoreno..na neku livadu,u šumi ili bar u kafić s terasom.Većinom upozorim nepušača da sam pušač,pa može i odustati od izlaska.I kad me netko pozove k sebi doma,kažem mu – ma bolje da ti ne dolazim,ja sam pušač,radije me izvedi van,negdje gdje se može pušiti.Mislim da je to vrlo pažljivo i odgovorno od mene.. Ali u svojoj kući ja sam gazda i zato na ulaznim vratima imam zaljepljenu etiketu na kojoj piše – POŽELJNO JE. Gosti to različito tumače,rijetko pitaju kaj to znači…vjerojatno misle da je nešto do zla boga prosto,pa se uglavnom prave da ne vide i misle si svoje.Neki pametniji ponekad skinu blatne cipele ili uredno objese kaput..neki niti ne pozvone nego se okrenu i odu,ovaj danas se vratio i donio bombonjeru,cvjeće i piće..sve u svemu,kad već pušim da imam od toga i neku korist,a ne samo uživanciju. I nisam obraćala pažnju na prigovore.Jest da kod mene svi puše,ali u svojoj sam kući..Osim toga,on je došao k meni a ne ja k njemu…a upozoren je na vrijeme da može popušiti.Mislim da je i to vrlo pažljivo i odgovorno od mene.