bosim nogama
23.09.2006., subota
Apus melba
|
Bura udara na zatvorene škure. Naš je unutarnji svemir za sada siguran. Dogodila se eksplozija, veliki prasak, prasak veći od svih praskova. I širenje. Jedan je čovjek jednom, zureći u jednadžbe s x nepoznanica izračunao da svemir ima svoj početak, da se širi i da ima vijek trajanja. Nekih, tko zna koliko milijardi okretaja male plave točke zvane Zemlja, oko sabijene užarene mase poznate pod nazivom Sunce. Naš se svemir rodio i širi se, čini mi se velikom brzinom. Rodio se, a njegove nove zvijezde rasuti će se u nekoliko okretaja male plave točke zvane Zemlja, oko same sebe. Ali izvana, iza horizonta i dalje udara bura. Kao činjenica. I više od toga. Udara argument za čekanje. Možemo sada svemir sabiti, možda da miriše na čašu bevande, na ovčji sir i maslinu od lani. I šaku badema. Ili na lavandino ulje tete Luce na slanoj koži. Možemo ga zgusnuti u slani kanconjer. Uvući ga pod pokrivač i učiniti još jednu super novu. I još jednu. Potrebno nam je ponekad ponovno rođenje da bismo shvatili da sve ima i svoj kraj. Jer ne vjerujemo formulama i proračunima zvanim znanost. Jer ne vjerujemo iskustvu. Jer nije uvijek vrijeme za u to vjerovati. Bura sada vani pjeva u mirnijem ritmu. Pastoralno nosi slani dah kadulje i jedna sunčana mrlja razlije se iz vanjskog svemira kroz otvorene škure, ali more je još uvijek nemirno. Možemo i dalje nijemo promatrati spuštena jedra naše lađe bez imena, ili zamisliti novu putanju naših zvijezda zanemarujući činjenice. Konačnost je, uostalom danas. Sasvim jednako modra iznad i ispod bijelih krijesta. I ispod pokrivača. Galaktičko jato bijelih čiopa izvelo je svoj veliki prasak iz neke udubine i poletjelo prema stjenovitoj kruni. Sutra će, ili za koji dan odletjeti na jug. Iza horizonta. |
16.09.2006., subota
Saplela mi kiša misli
|
Nebeski slap rominja, romori, mrmori, igra se. Brojalica kišnih kapi, do-re-mi, pa neki kamenčić odskoči, poskoči, zakotrlja se. Potok poteče, zaroni, izroni, nasmije se grlom vodenim dok po njemu kapa kap po kap nebeska muzika. Savršeni spoj kišnih misli i ritma na staklu cijedi se niz moje rame ogoljelo tvojom rukom. Toplo i vlažno šapuće kiša tvojim glasom, rasprsne se pa žubori. Pada kiša tvojim smijehom, smijehom zaplete se oblak među tvoje prste, zakoluta po koljenu kolopletno, do kolijevke nabasa, rosuljavo se roti s valom nebeskim. Saplela mi kiša misli, domislicom sastavila nebo i zemlju, potopila me, otopila, rastopila me tvojim dodirom. Vrhuni kiša ,u vrutak ukliže, prekipi, preklopi. I stane. Na prozoru vlažni ispis. Rukopisom kiše. (2005.) |
14.09.2006., četvrtak
Zaokruženje
|
Niti ne znaš. Gledam ti ruke. Moćne. Prastara slika iz nekog davnog, izgubljenog svijeta. Oblikuju me položene tako mirno, zaustavljene na mjestu gdje su životu zabilježile udah. Izdah. Gledam ih dok miruju i mislim – moje su. Dok miruju, moje su. Smještena u njima, hranim se tvojim pulsom, šumim svim osjetilima. Postajem tvoja kreacija. Rađam se. Postajem svoja. Pomakneš li ih, mogla bi se izgubiti zauvijek. Izvan tvojih dlanova nemam pulsa. Krv mi ne kola. Ne postojim. Kad miruju, imaju me. Ti ne znaš. Tvoje ruke znaju. |
11.09.2006., ponedjeljak
Točka sraza
|
Ulice su bile puste, samo je vrela izmaglica stvarala na asfaltu varljivu igru boja. Na taj vreli asfalt gradskog nedjeljnog poslijepodneva zakoračila je jedna žena. Jedna gola žena. Bosonoga. Pod jarkim suncem koža je bila bijela i prozirna, a zrake su dijagnosticirale sitnu mrežu plavih žilica na butinama. Između punih i malo teških dojki kliznule su kapi znoja. ...da me ugledaš u tami kao sunčevu svjetlost da me prepoznaš u nijansama ljubičastog i plavog da me vidiš sretnu opet u svom pravom domu kako dišem i u magli i pod pijeskom ljudskih privida puna životnog nemira sa čežnjom u srcu kao putokazom kroz sve pustinje ovog svijeta da ne misliš da sam izgubila sluh i vid i riječ i glas u prolaznosti.... Čovjek na nogostupu je zaprepašteno zinuo i stao kao ukopan. Postoje sekunde u kojima znaš što će se dogoditi, prije nego ti činjenice to dokažu. Crveni kabriolet dojurio je s desna velikom brzinom, žena je zakoračila kroz kontejner s ambalažnim otpadom ravno ispred automobila. Škripa kočnica, prekasno. Crvena masa lima i prozračno žensko tijelo susreli su se i stopili pod vrelim suncem. Tko je kroz koga prošao, teško je reći. Čovjek je samo vidio i čuo da je automobil udario u kontejner, a žena je nastavila svojim putem. Netko je dotrčao iz susjedne zgrade, sustigao je i ogrnuo plahtom. Nije se opirala. ...u kojoj se ogleda trenutak vječnosti trenutak bez prošlosti i budućnosti spiralni ciklusi se ponavljaju ulaze u sebe sve dublje i dublje dišu i šire se kroz naše vrijeme zato činim male korake po naizgled istim stazama a opet svaki korak je drugačiji novi izbor i novi zapis iz bezbroj mogućih u unutrašnjem izvoru... Policija je stigla za deset minuta.Vozač automobila svjedočio je da je žena srušila kontejner i iznenada i niotkuda skočila na haubu njegovog automobila. Čovjek s nogostupa, nakon nekoliko nesuvislih rečenica o tome što je vidio, potvrdio je iskaz vozača. Drugačije nije moglo biti. Hitna pomoć stigla je za pola sata. Na ženinom tijelu nije bilo nikakvih povreda, a na svako pitanje odgovarala je: ...granice ne postoje osim ako ih sami ne stvorimo... Odvezli su je u bolnicu Sveti Ivan u Jankomiru. Njezin identitet, kao i razlog njenog eshibicijskog ispada pod vrelim suncem do danas su ostali nepoznati, a ne zna se što se dalje s njom dogodilo, jer je ubrzo nakon dolaska nestala iz bolnice na za sada neutvrđeni način. ...a proces nestajanja istovremeno je i proces kreiranja u praznini punoj potencijala gledaj kako nastaje nova staza nova udolina nova pučina nova ideja do tada skrivena u nesvjesnom biću... |
08.09.2006., petak
Na oltaru
|
Žeđam te popiti Pod ovim nebom što kiši Upiti u sebe tvoju vlagu Da razmoči Rastoči Krute oltare Na koje se stavih Da budem prazan kalež Ponosa |
03.09.2006., nedjelja
Nepristojan i posve bez stila/erocka/
|
Ne mogu reći da mi se previše sviđao. Ustvari, to je čak prelijepo rečeno. Nije mi se sviđao uopće. Zamišljala sam ga drugačije. U početku kao nekog umjetnika, kasnije kao pustolova. Kao gorštaka. Kao morskog vuka. Kako – kada u posljednjih dva – tri tjedna. Iako je napisao da ima preko sto i nešto kila, ja sam ih u svojim mislima sasvim drugačije rasporedila. Malo više u ramena, malo manje u druge dijelove. Kad sam ga vidjela s leđa, pri ulasku u kafić (mrzim kad moram hodati iza nekog), malo je reći da sam se osupnula. Imao je golemu guzičetinu i prevelike hlače nagužvane na toj stražnjoj strani. K tome, hlače su bile prekratke, a na nogama je imao jeftine pohabane tenisice. To me malo naljutilo, jer ja sam bila napirlitana, u štiklama i sa dvostrukim perlama oko vrata i činilo mi se da taj njegov casual ne priliči susretu sa ženskom koju susrećeš prvi puta. Možda je htio ispasti ležeran, a ustvari ispao je nepristojan i posve bez stila. Na trenutak sam dobila poriv da se okrenem i odem, ali bila sam na suhom podulje vrijeme, pa sam te prve dojmove potisnula i ponadala se da će tijekom večeri isplivati na površinu neke druge njegove kvalitete koje sam s puno nade naslućivala. Naime, očekivala sam da takav mrhan od čovjeka raspolaže adekvatnim ili bar živahnim mehanizmom i zadovoljavajućim znanjem za dobar seks, jer mi je nekoliko puta u mailovima natuknuo da je okrenuo bezbroj žena na svojim putovanjima po širokom svijetu. Prvi puta kad me nazvao, ovlažio me za par minuta, pa dok je on gugutao svojim nazalnim i od vjetra prepuknutim glasom (padam na specifične muške glasove) o sunčevim zalascima i morskoj pučini, moji prsti su bezobzirno slikali među mojim nogama zamišljene prizore njegovog ulaska u moj rajski vrt. U svakom slučaju, postojali su dobri razlozi da potrpim njegov casual look s nagužvanim hlačama u ime očekivanog zanimljivijeg nastavka večeri, pa sam otrpila i bljutavu kavu i njegove vlažne i glasne poljupce i ljubavne izjave, sve ljupko se smiješeći, iako mi je odmah bilo jasno da je moja virtualna zaljubljenost, ako je i postojala, trajala kratko. Kraće od ruba njegovih hlača. Najveća opasnost da do nastavka večeri ne dođe, bila je mogućnost da mi tijekom večeri izleti nestrpljivo – hajdemo obaviti još taj seks! Svatko, pa i netko traljavog izgleda i bez stila, mogao bi se na to uvrijediti. Kad smo se konačno našli goli na krevetu, mojem krevetu, pojavio se mali problem jer sam ja mala i sitna, a on je bio ogroman, pa je postojala mogućnost da me prignječi. Zato me odmah dohvatio svojim ručetinama i podigao na sebe, no i to se pokazalo nezgodnim, jer sam se našla u položaju u kojem se nisam mogla ni pomaknuti. Kao da sam sjedila na balvanu koji plovi posred rijeke, pa postoji mogućnost da se prevrnem. Izgleda da ga je to malo zbunilo, pa me uz mali uzdah nestrpljenja zbog uzajamnog prtljanja prevalio bočno uz sebe i promrmljao nešto kao – pusti mene! Pustila sam ga i moram priznati da se dao na posao sa puno elana. Obradio mi je bradavice svim tehnikama grickanja i sisanja, uguravao mi jedan po jedan, pa po dva prsta, trljajući mi palcem mjesta za koja nikad ne bih rekla da su za trljanje. Prevrtao me lijevo-desno, oblizao mi svaki centimetar kože, širio mi koljena sve više i na kraju se začuđujuće spretno spustio među moje noge i ugurao mi jezik. Nikad mi ničiji jezik nije bio tako duboko! Mrmljao je i uzdisao gurajući ga uporno, činilo mi se sve dublje i dublje, kao da je to moguće – takvi jezici naprosto ne postoje! I sigurno bi se počela hihotati jer mi je pogled pao na njegovu bijelu stražnjicu oslikanu u ogledalu na drugom kraju sobe, da nisam u tom trenutku, posve neočekivano, otplovila na onu pučinu o kojoj mi je bajao telefonom, a tsunami stvoren niotkuda prelio me i potopio u onu najdublju brazdu oceana. Ne znam koliko dugo sam izranjala, no kad sam izronila i došla k sebi, on je već navlačio svoje komotne hlače, a ogromna kopča remena u obliku glave morskog psa (sreća da je prije nisam zapazila) škljocnula mi je opasno blizu nosa. Na trenutak sam pomislila da će se ralje otvoriti , ali nisu. Njihov vlasnik samo se nagnuo, zvonko me cmoknuo usnama koje su mirisale na mene i rekao – idem ja sad. Kako ja znam što je red, promrmljala sam pod nos – a ti? Zar nećeš..? Malo se nasmiješio i svojim nazalnim glasom nemarno rekao – ma ne treba! Prošlo je desetak minuta nakon što je otišao, a za koje vrijeme me prala grižnja savjesti, kad mi je odjednom bljesnulo kroz glavu da mu se nisam sviđala i da me jednostavno odbio. Ma eto, ispao je stvarno nepristojan i posve bez stila!  |
02.09.2006., subota
Insert između ponoći i jutra
|
Sanjala sam noćas snove. Slušala. Dok sam ležala na hladnoj koži starog trosjeda pohodila me muzika nekih davnih dana. Opojni zvuci violine slijepog majstora svirača. U e – molu. Snovi su bili mokri. Mokri kao kiša. Plakala sam. Violina je ostavljena navečer u rukama maestra i on je svirao pod titravim svjetlom malih lampiona. Nježni su zvuci hranili noćne leptire, a na bijelom se svodu bilježio notni zapis. Maestro se sklopljenih očiju smješio stavak po stavak zalutalim šetačima sve dok crvene haljine nisu izblijedile. Leptirica je započela svoj ples. Njena je koža imala mekoću i sjaj satena, ruke savitljive kao breze na vjetru, a kosa joj je mirisala tajnom s rijeke. U širokim bokovima nosila je biljeg divljih šuma, na hladnom kamenu njezine bose noge zapisale su vječni poziv. Violina je zaplakala visokim tonom, ispuštena i ostavljena u praznom paviljonu. Maestro je nestao. (2005.) |
