|
Niti ne znaš. Gledam ti ruke. Moćne. Prastara slika iz nekog davnog, izgubljenog svijeta. Oblikuju me položene tako mirno, zaustavljene na mjestu gdje su životu zabilježile udah. Izdah. Gledam ih dok miruju i mislim – moje su. Dok miruju, moje su. Smještena u njima, hranim se tvojim pulsom, šumim svim osjetilima. Postajem tvoja kreacija. Rađam se. Postajem svoja. Pomakneš li ih, mogla bi se izgubiti zauvijek. Izvan tvojih dlanova nemam pulsa. Krv mi ne kola. Ne postojim. Kad miruju, imaju me. Ti ne znaš. Tvoje ruke znaju. |
