Sanjala sam noćas snove. Slušala. Dok sam ležala na hladnoj koži starog trosjeda pohodila me muzika nekih davnih dana. Opojni zvuci violine slijepog majstora svirača. U e – molu. Snovi su bili mokri. Mokri kao kiša. Plakala sam.
Violina je ostavljena navečer u rukama maestra i on je svirao pod titravim svjetlom malih lampiona. Nježni su zvuci hranili noćne leptire, a na bijelom se svodu bilježio notni zapis. Maestro se sklopljenih očiju smješio stavak po stavak zalutalim šetačima sve dok crvene haljine nisu izblijedile.
Leptirica je započela svoj ples. Njena je koža imala mekoću i sjaj satena, ruke savitljive kao breze na vjetru, a kosa joj je mirisala tajnom s rijeke. U širokim bokovima nosila je biljeg divljih šuma, na hladnom kamenu njezine bose noge zapisale su vječni poziv.
Violina je zaplakala visokim tonom, ispuštena i ostavljena u praznom paviljonu.
Maestro je nestao.
(2005.)
Post je objavljen 02.09.2006. u 21:00 sati.