|
Koračala je rubom parka po nasutoj stazi. Hvatala stopalima šljunak. Osjećala ga je i brojila pod tankim potplatama cipela, zabavljala njime misli, možda da izbjegne prazninu u glavi i stvori uvertiru za neku drugu muziku. Zaboravila je biti travka i cvijet, više nije bila dovoljno savitljiva, zaboravila je biti ptica, više nije imala krila. Samo su noge i dalje gazile šljunak i taj je dodir i zvuk bio jedini stvaran. Dodir i zvuk bez mekoće. Lagane večernje sjene u njoj su stvarale samo sve mračnije zakutke u kojima je nalazila samo svoja slomljena bedra i svoje stisnute šake spremne da se bore s krvnicima nade. Još uvijek. Noge su znale put, prolazila je tom prečicom već neko vrijeme, svaki puta kad je odlazio od nje i vraćao se u onaj osvjetljen prostor što se nazirao kroz prozirne zavjese na prozoru prvog kata. Ostavljao bi je još toplu i sa otiscima svojih obećanja na njezinom vratu, nakon što ju je, kao i svaki puta hranio ne samo svojom puti nego i riječima objašnjenja uhvaćenih u zamku moralnih načela i odgovornosti. Da li je mogla reći da razumije ili ne razumije, predbaciti mu i otvoriti mu put bijega od nje zauvijek? Koprene čekanja postajale su sve tamnije a povremeni bljeskovi sumnje pretvorili su se u crvenu tinjalicu uvijek obješenu negdje na vidljivom mjestu. Ona se nije više sjećala da ga je ljubila, ljubav se izgubila među naslagama odgađanja, samo je igrala igru pitalica sa uvijek istim pitanjem: kada? A on je odgovarao: večeras. Poslije se samo pogleda uprtog u taj komad svjetla koji joj ga je otimao svaki puta ponovno, prepuštala novom čekanju s potrebnom dozom naive. Dok svjetlo gori ona je mogla zamišljati scenu, a njoj obećane riječi čula je izgovorene njegovim glasom kao da je sama prisutna. Večeras će ona postati stvarnost, otkrivena u njegovom priznanju i on će konačno biti samo njezin. Tajne više neće biti, a dugi mjeseci naplatiti će svoje izgubljeno vrijeme. A ona će biti tu, u blizini i znati će jer se svjetlo neće ugasiti kao obično. Nešto će se konačno desiti. Ali nije se desilo ništa. Svjetlo se ugasilo kao uvijek, nije bilo priznanja, ni plača ni njegovog odlaska, čula je samo tišinu svakodnevne večeri, tišinu u kojoj se njeno ime nije spomenulo. Putem natrag koraci su se rugali, dok je ona smišljala opravdanje za njega. Opravdanje koje će do sutra ugrijati njen krevet, njene zidove i njene dlanove da za njega budu opet spremni. Njezini dlanovi za njega. Njene šake. I tako svaki puta, uvijek ispočetka. Razlozi više nisu bili bitni. Samo šljunak pod nogama. |
