Prvi puta vidjela sam divlju rižu prije nekoliko godina, to je bilo onih dana kad sam nakon povratka iz bolnice provodila vrijeme uglavnom sama, u ljetno vrijeme kad normalni svijet nestane negdje prema moru, a i oni koji ostaju koriste vikende da pobjegnu od vrućine. Iako sam bila sama, začudo nisam bila osamljena niti sam osjećala tjeskobu i strah, ponekad samo nemir koji sam pripisivala sjećanju na trenutke kad je vjerojatnost da će puknuti nit koja me vezala na koračanje ovim svijetom bila vrlo velika i očekivanju nalaza koje sam uskoro trebala dobiti.
To su ustvari bili mirni i sretni dani. Provodila sam vrijeme u pripremanju svakojakih delicija za sebe, odabirući iz košare koju mi je susjed redovito donosio s placa – istresala sam je na stol i divila se bojama, slagala ih u lonac zamišljajući da slikam i udisala mirise dok se moja kreacija lagano krčkala. S punim tanjurom sjela bih na terasu i ostala tako satima nakon što bih pojela svoj obrok , dišući i ništa drugo. Legla bih sa zalaskom sunca, spavala bez snova i budila se ujutro s prvim zrakama. Vrijeme odluka još nije bilo došlo.
Jedno sam jutro nakon noćnog pljuska izašla bosim nogama na travnjak. Bilo je svježe i vlažno, a tlo mekano pod nogama.Tada sam prvi puta u kutu vrta primijetila travu koja nije bila kao ostala.Vlati su joj bile duže i šire, a između su bili dugački uski klasići. Sagnula sam se, otrgnula jedan i protrljala ga među prstima. Na dlanu su ostala uska tvrda zrna tamnomodre boje, više su ličila na male uske štapiće, no nije izgled bio to što me fasciniralo, nego boja. Sakupila sam šaku - dvije i stavila ih u staklenu zdjelicu da im se divim. Kroz nekoliko dana zrna su postala skoro crna, ali je pod svjetlom još uvijek izbijala iz njih ona prekrasna tamnomodra boja.
Par dana kasnije prvi puta sam nakon bolnice sama otišla u nabavku. Premećući po policama odjednom sam na slici ugledala svoja crna zrnca, a na kutiji je pisalo – divlja riža. Kod kuće sam usporedila zrnca, bila su ista. Pokušala sam zamisliti odakle se divlja riža našla u mom dvorištu i na koji način je njeno plodno zrno prešlo tisuće i tisuće kilometara, možda u utrobi kakve ptice ili s nekim vjetrom i sada mi pričalo o suncu i nebu, o vjetru, vodi i održanju života. Iz razmišljanja prenuo me zvuk telefona, moj mi je doktor javljao da su moji nalazi savršeno uredni. Tog trenutka shvatila sam da sam imala svoju berbu, svoj manoomin i da u mom životu više ništa neće biti kao što je bilo. Došlo je doba odluka. Doba novog života.
Zagrizla sam jedno zrnce divlje riže. Imalo je okus po orasima.
Post je objavljen 05.04.2005. u 21:15 sati.