|
Govorio joj je kako je krasna u toj plavoj haljini i dao joj poljubac u usta, kao nekad, kao da vrijeme nije prošlo, kao da sjene ne postoje. Povratnik iz prošlih dana. Prekrio ju je rukama po mjestima za koja je bio uvjeren da ga čekaju sakrivena pod tankom kožom, na mjestima predodređenim za njegove dodire i slamanja pod njegovim priznanjima i kajanjima. Povrijedio sam te, šaptao je tiho i sipao riječi objašnjenja , pričao o nekim svojim raskrižjima i izgubljenim putokazima, o savršenstvu njenih koraka, o muzici čije notne zapise lista uvijek ispočetka uz prazni plesni podij. Vani je brujalo od glasova, negdje u međuprostoru između njegovih riječi i dodira i njezine stvarnosti bez dezorjentacije, u kojoj je pratila pokret svojih ruku kako vade cigaretu iz kutije i kako je pale, lelujanje stolnjaka na vjetru i par u prolazu. Slušala je tremolo njegovih riječi, hladno kao analitičar rascjepkala ih na sekvence i odjednom osjetila žaljenje. Neku tugu nad njegovom rukom koja je malo drhtala, nad očima izgubljenog sjaja i nad rubom njegove malo izgužvane košulje, nad jeftinim naočalama, nad demode cipelama. Na slici su nastale pukotine, razmaci su se povećavali, između je prokuljala neka siva neodređena boja i njihovi su prošli dani pretvoreni u jadnu epizodu u kojoj se ona odrekla i sebe i njega. On je pružio ruku prema njoj, dlan mu je bio malo ispucan, a ožiljak koji ju je nekad očaravao pretvorio se u ruglo. Da je mogla, izabrala bi patnju i vratila se u one prve dane kad si je postavljala pitanja zbog njegova nestanka. Ali ravnodušnost je sada bila jedini izbor, izbor bez njezine volje. Odmaknula se malo i udahnula prema vjetru da otjera iz nosnica miris ustajalosti. Nisi me povrijedio, rekla mu je. Nije joj vjerovao. |
