Ponekad ne znam da li je ljubav doista tako mirna i nježna da je osjećam samo kao jutarnju rosu ili let leptira, ili je nestala izgubljena i stopljena s beskrajem svemira.
Sad te nema, ne vidim te i ne čujem u svojoj svakidašnjici, ali u meni nemira nema, ni one vječne nesigurnosti koja me tjerala da uvijek i ponovno hvatam signale i vibracije i potvrđujem tvoju prisutnost negdje na dohvatljivim prostorima. Kao da postaješ sveprisutan u meni u stalnom bezvremenskom prožimanju, sekunde ne teku, ni sati ni dani, u meni koja sam negdje izvan prostora i ovdje istovremeno.
Može li ljubav biti duboka kao more, a da ništa ne traži i da joj ništa, baš ništa ne treba?
Post je objavljen 22.04.2005. u 08:18 sati.