Čim se rodila stavili su joj u uho
Naušnicu sa tri mala tirkiza
Rekoše – još jedno žensko
U kolijevci koja je odnjihala
Generacije slika i prilika predaka
Očeva svojih sinova
Unuka svojih djedova
U kolijevci majčinom rukom
Vezenih jastučnica
Kad je prohodala navukli su joj
Crvenilo na lice zbog svakog pogleda
Zbog neke stare bezimene krivice
Da traje dok je roda i svijeta
Dok gasi petu svjećicu na torti
Uz bakino tiho – neka joj Bog pomogne
Ona još uvijek zna da može
Kao mag Abaris
Držeći u ruci zlatno koplje
Obletjeti Zemlju
Ništa ne jedući a da nije gladna
Piti sa mnogih izvora
Na mjestima gdje je Mjesec bliže
Puno bliže od uobičajenog
I bliže nego što se misli
Možda još samo danas zna
Sutra će zlatna škrinjica biti bačena
U grotlo neke ponornice
A tragovi izvora nestati pod snijegom
U dubokoj šumi
Gdje noga ženska nikad
Kročila nije
Post je objavljen 29.08.2006. u 09:05 sati.