Usidrio je brodicu i sigurnim korakom zakoračio prema morskoj površini. Hodao je po vodi, ne čudeći se, ne brinući. Nije propitivao, nije sumnjao. Kao epski junak u filmovima, za njega zakoni fizike nisu postojali, a more se razdvajalo pred njegovim stopama. Na kopnu ispred njega, čekala ga je cesta od žute cigle. Ili možda od zlata? Nije potrčao. Naprotiv, krenuo je polagano, radoznao, ali bez sumnji. Nekako je znao, da je pred njim svo vrijeme svijeta.
wall
U nekom vremenu koje je bilo ili će biti, boja se prelila u nijansu slapa pod mjesečinom. Sjedila je na obali omotanoj u magličastu koprenu sjećanja i upitala ga:
- Ne osjećaš li bar malo žaljenja sad kad znaš da je pred tobom svo vrijeme svijeta?
Zakoračio je nekoliko koraka i zastao. Cesta od žute cigle pružala se izvan dosega njegovog pogleda, u zlatnu beskonačnost, otvorena i bez prepreka za svaku njegovu misao, za svako pitanje, za svaki susret. To je znao i malo je odmahnuo glavom jer je osjetio poriv da krene dalje, ali je u istom trenutku shvatio da više nema traženja, niti straha, niti sumnji da neće naći sve odgovore, na bilo koje pitanje koje postavi. Samo titraj nekih navika zaostalih iz vremena izvan oka oluje, sa rubova nepostojećeg, iz vremena i prostora svih privida.
Spustio se do nje na meku zelenu mahovinu. Kroz treperavo jesenje lišće lice joj je bilo boje breskve, a usne sočne kao zrela trešnja. Jedan nestašni uvojak zaigrao je na vjetru, a miris prženih kokica uvukao mu se u nosnice.
- Žaljenje je za one koji nemaju vrijeme na svojoj strani. Pričaj mi, pričaj o vremenu koje si proživjela bez mene, želim ponovno čuti tvoj glas. Onda ću ti reći što sa svim tim vremenom koje je predamnom.
Oči su joj bile malo tužne, baš onako kako ih je upamtio jednog utorka, pa je dodao:
- I pred tobom. S vremenom koje je pred nama.
Malo se nasmiješila, samo na trenutak spuštajući trepavice kao u nelagodi, a onda ipak podigla pogled svojih okruglih crnih očiju prema njemu. Upitao se kako je mogao zaboraviti njihovu dubinu i boju noćnog jezera. U tom jezeru, sada dok je pričala, ogledale su se zvijezde, bezbroj zvijezda uronjenih u meku, tajanstvenu dubinu.
- One neke prve godine slike su bile bolno vruće, štipalo me u očima i bacalo iskričave žeravice na poznatim mjestima, pogled usmjeravalo u neke prazne prostore tražeći u njima krivnju i pogrešne poteze tvoje i moje. Nevjerica je tada koračala usporedno sa zvucima i gušila se od jeke, udišući neke nove pretvorbe. Traženje tebe u nepoznatim licima u tramvaju, u izlozima, na mjestima koja nas i nisu poznavala, obilaznice gdje nije trebalo, zbog očekivanja da bi ti mogao koračati tuda i strah da nebi. Ne htjeti znati, ludih li utjeha koje se nisu htjele otkrivati! Miris kina, vrućih kokica i miris kikirikija u poljupcu nekoliko je mojih jeseni blijedilo boje lišća, sve dok naslage nisu postale mekane pod nogama, a neke nove ruke ohladile peckanje tvojih prstiju na mojoj koži.Ponekad sam čula priče o tebi, neke novosti uobičajene što se izmjenjuju među ljudima koji se znaju, koji su se poznavali, a više se ne susreću osim kroz riječi drugih. Tako mjestimice ostaju niti koje nikad ne puknu, ali ni ne vežu. Prvo sam samo slušala, a onda ponekad ispričala i dalje, jednom mi netko reče da si rekao: čuo sam da je bila tu i tu. Riječi su imale svoju putanju i svoje spirale a priče postajale jedini dokaz da još postojiš. Nevažan dokaz koji je na kraju izazivao na mojim usnama samo smješak bez sjećanja.
Noćno nebo prelilo se u zoru sa završetkom njene priče. Boje jutra prelijevale su se iz ružičaste u plavu. Jutro novih nada. Novih šansi za propušteno, beskonačno vrijeme za oproste i ispravljanje svih krivica. Za beskraj novih početaka. Ustao je i ispružio ruke prema njoj, da je privine, pritisne u zagrljaj. Da osjeti njezine usne na svojima, da se izgubi u njoj.
- Imamo svo vrijeme svijeta za postojanje. Ti i ja, za nova iskustva, za novu ljubav, za nove vibracije. Ovdje zakoni fizike ne postoje. Ovo je vječnost.
Njihov zagrljaj obojio se bijelo i rasprsnuo se u bezbroj prozirnih, nevidljivih krhotina na nepostojećoj cesti od žute cigle. Tada je shvatio da je ona koja je sjedila s njim na mekoj zelenoj mahovini samo informacija, jedna od mnogih, izgubljenih na rubovima njegovih životnih traženja. I kao mnoge druge pohranjena za njega ovdje, u oku oluje.
Za svo vrijeme svijeta koje je pred njim.
Post je objavljen 10.08.2006. u 00:02 sati.