Recidivizam je moj stil života. U početku sam eksperimentirala, uvjerena da mogu prestati kad želim i da nema nikakve opasnosti. Ustvari, nisam ni pomišljala da mogu postati psihički i fizički ovisna – od toga. Bila je to posebna droga, droga stvorena u umu i nije bio potreban ni novac, ni neka sumnjiva poznanstva onih tipova po mračnim uglovima kafića koji ti, što te dulje znaju, prodaju sve lošiju robu, pa ti je potrebna i veća količina. Moja je droga bila sve bolja i čišća, opojnija kako se razvijao nivo tolerancije. Izvještila sam se u odabiru sve jačih opijata, mogla sam im procijeniti kvalitetu već nakon dan - dva promatranja. I pronaći najkraći, najbrži i najsigurniji način za sigurnu dobavu.
Ne mogu reći da nisu postojali periodi intenzivnog osjećaja krivnje. U nizu ciklusa dešavala su se u početku ta parcijalna osvješćivanja u kojima sam se izolirala od sredine koju sam tada proglašavala nezdravom i nenormalnom, no već nakon kratkog vremena osjećala sam se poput zabetoniranog stupa koji stoji bez svrhe na brisanom prostoru dok oko njega vladaju oluje.
Možda, da je u tim periodima postojala terapeutska intervencija u vidu nekog životnog «buma» - neki stvarni, opipljivi fizički ili emotivni pritisak , možda tada nebi svijest o životu i potrebi sticanja iskustva u konkretnim životnim situacijama bila zatomljena tim osjećajem nedodirljivosti i bespotrebnosti komunikacije s realnošću. Ali takva intervencija je izostala. Život mi je, naprosto bio savršen. I savršeno dosadan. Imala sam obrazovanje, dobar posao, novac, stan i auto. I ljepotu. Savršeno dosadno i savršeno mrtvo stanje.
Recidivi se obično dešavaju kad se ovisnik suoči s nekim stvarnim životnim problemom, kod mene je obrnuto. Ja se svom opijatu vraćam iz dosade, ne da bih se riješila stresne situacije ili emotivne boli, nego da ih stvorim. U stanju nadrogiranosti ja sam bila živa, itekako živa. Bila sam zlostavljana žena, bila sam smrtno bolesna, bila sam nezaposlena i bez primanja, bila sam neodlučna biseksualka, samohrana majka s dvoje djece, naivka koja se uvijek i ponovno opeče i još štošta drugo, a u ovom trenutku sam suicidna Ofelija. Ah, divnih li likova! U stvarnom svijetu obično bi se oko mene sakupljala problematična gomila u očekivanju da rješavam njihove probleme, a ja se nisam željela baviti drugima. Sebično sam željela da se drugi bave mnome. Ovdje, ovdje sam to i dobivala.
Nevjerojatno je kako je lako pronaći kvalitetnog kandidata na Iskrici. Dovoljno je pratiti blog nekoliko dana. Upravo sam neki dan uočila jedan nick kojem očito treba žena s lošim snovima i noćnim morama, a meni treba nova, jača droga. Ili metadon, svejedno. Inverzna panaceja. Bez žaljenja obrisala sam svoj nick Ofelije. Sigurni ste da želite prestati postojati kao član Iskrice? Da, naravno! Narednih će dana moj nježni pjesnik uzalud tražiti svoju Ofeliju na pvt. Možda i pomisli da sam stvarno skončala među bijelim lopočima, baš sada kad smo trebali ostvariti svoj prvi susret.
Između dvije noćne kave, bez apstinencijske rupe između dva ciklusa, u očekivanju da se moj ciljani nick pojavi online, registrirala sam Noćnu leptiricu i u 00:54 poslala svoju prvu pvt poruku. U desetak minuta izmijenili smo nekoliko kratkih poruka, u 01:17 opisala sam mu svoju najgoru noćnu moru. Bila sam sigurna da će se baviti mojim životnim razočaranjima i analizom mojih snova dulje vrijeme.
Ne mogu reći da nisam danas svjesna da je od cikličke bolesti moja ovisnost postala trajno stanje i da je u tom nizu ciklusa: uzimanje – isprazna kratkotrajna apstinencija, došlo kod mene do formiranja mehanizama poznatih kod dugotrajnih ovisnika, a koji potiču uvijek nove i nove recidive. No, ta spoznaja ostavlja me nekako ravnodušnom, jer u situaciji kad mi stvarni život ne pruža nikakve nove sadržaje, recidiv mi se čini kao logičan izbor. Zar nije?
Post je objavljen 01.08.2006. u 21:52 sati.