U noći kad je mjesec, sjajan i bijeli bio visoko na nebu, sanjala sam te prvi puta. Na širokim poljanama ugrijao si mi ruke toplim dahom i tim rukama izgradila sam kuću u zraku, u bezimenom gradu bez orjentira, jer u snovima ne trebaju karte ni putokazi, slijedi se vjetar ili se jednostavno razgrne oblak i ugleda se zvijezda vodilja.
Ne znam da li si ti imao orjentir, a nisam te nikad ni pitala. Ne mogu reći da sama sebi ponekad, na danjoj svjetlosti snova nisam postavljala neka pitanja, ali odgovore koji mi nisu bili skloni umatala sam u šarene papiriće i prepustila ih oblacima da ih pretvore u male ptice, ptice radilice koje su savijale gnijezda u nevidljivim pukotinama kuće.
Bilo je rano proljeće, jedno od onih kad kiše ponekad padaju danima a trava postaje sve zelenija. Otvarali smo prozore, svatko po svojoj želji, bezbrojne prozore prema nekim svojim stranama svijeta i crtali žuto sunce budućeg ljeta u centru svemira. Na sjevernom prozoru umorni vjetar zaplitao je naše priče u zavjese i rastresao mi misli do privremene dobrovoljne amnezije u kojoj nisam htjela znati što dalje sa svim svojim prošlim znanjima.
Jednog jutra gledao si me kako se vraćam iz neke prostorije otraga, nasmijana i mokra od kiše i s mirisom dalekih mora i pružio mi nacrte nekog grada, grada koji je imao samo par kuća i u kojem je moja kuća bila samo goli zidovi.
Tada sam nešto rekla, nešto posve bez smisla, o slomljenim krilima i nečemu što ću znati jednog dana, ali kad sam bacila pogled preko ramena vidjela sam puno malih šarenih ptica radilica kako napuštaju svoja gnijezda u pukotinama moje kuće.
Post je objavljen 11.06.2006. u 10:23 sati.