bosim nogama
02.02.2005., srijeda
Savršena koordinacija
"To što se dižeš,ne bi trebalo Čuditi te više nego potočića tok Što teče u dolinu s brda visokog; Čuditi bi te trebalo,ako si oslobođen Prepreka dolje ostao, Poput vatre što se drži tla…"* Na malom otočiću usred velikog Oceana žive čudni i nadasve nevjerojatni liliputni stanovnici. Nitko ih nikad nije vidio i ništa se o njima ne zna sigurno. Jednom je jedan kapetan duge plovidbe svojim brodom pristao uz njihovu obalu i u nekoj maloj bilježnici zabilježio što je ondje vidio.Poslije se bilježnica izgubila, kapetan je ostario, pa su svi mislili da senilno trabunja kad je znao spominjati što je sve tamo vidio. Njegov brodski mali, koji je i sam danas kapetan jednom je skrenuo sa svog uobičajenog kursa u namjeri da provjeri priče svog starog kapetana, ali otoka na koordinatama koje je stari spominjao nije bilo. Ispričao je mladi kapetan to svojoj kćeri, ona mojoj kćeri, a ona meni. Ovo su sada prvi zapisi sačinjeni na osnovu njenog pričanja i ovdje se sigurno neće izgubiti. Možda i ona prva kapetanova bilježnica bude u međuvremenu negdje pronađena (obično se izgubljene stvari nađu kad ih već sasvim zaboraviš),pa će se moći ovaj moj zapis usporediti s originalom. Dakle, priča o tim malim i čudnim ljudima ide otprilike ovako: Nitko ne zna kada su i kako ti malci naselili taj otok. Zna se samo da je taj njihov otok jednom davno zahvatila jedna velika oluja, vjetar je bio tako jak da je podizao predmete do palminih vrhova. Nakon što je oluja prošla, jedan predmet nije pao na tlo već je kao jedinstveni primjerak svoje vrste ostao lebdjeti u zraku oko metar iznad tla.. Nitko nije mogao razjasniti ovu pojavu pa su oko tog predmeta izgradili hram. Ubrzo nakon tog događaja uočeno je da sedmogodišnja djeca povremeno, obično nakon pijenja popodnevne limunade neko vrijeme provode u zraku, najčešće sasvim pod stropom od kuda su imala najbolji pregled na društvo koje ih je zadivljeno promatralo odozdola. Dječica su se osjećala čudesno poletno iako malo omamljeno, a kad su se opet prizemljila pričala su da je s te visine prostor dobivao novi sjaj, a stakla na prozorima su blistala uzbudljivim titrajima i tonovima. Lokalna vidarica i svećenik složili su se u svojim zaključcima da djeca zbog svoje male težine koriste neku zaostalu energiju one oluje koja ih je poharala, a kad su jednom iskusili tu mogućnost i zbog poznate sposobnosti djece da brzo usvajaju gradivo,nije im bio problem to ponoviti kad god im se prohtjelo. Titraje i tonove na staklima pripisivali su dječjoj mašti... Kasnije je ta potpuno stvarna sposobnost uočena i kod drugih odraslih stanovnika otoka. Počelo je jednog dana kada je jedna seljanka dok je sadila peršin u vrtu vidjela svog muža koji je stajao među svojim kozama i hranio ih kako se iznad njih udaljuje. Nakon toga spustio se lagano pored nje i rekao joj kako mu je bilo odjednom toliko vruće da više nije mogao biti tamo.. I nitko možda ne bi ništa saznao o tom čudu, niti bi se takova čuda ponavljala da se seljanka nije izbrbljala svojoj susjedi. Ta susjeda nije ništa prepustila slučaju, niti svom mužu, nego se sama odmah podigla i otišla po kozje mlijeko drugoj susjedi leteći preko malog zaljeva u kojem su dečki ronili u potrazi za školjkama. Jedan od njih kad je izronio dobio je skoro nogom u glavu..seljanka je, naime uživala u letu močeći bolne noge u toploj morskoj vodi. Kako su dečki bili vrlo bistri, odmah su shvatili da se radi o pojavi koju treba i službeno objaviti, pa su se čoporativno izdigli iz mora i poletili put sela. Tu ih je glavar sela strpljivo saslušao, a prvotna njegova nevjerica bila je otklonjena njegovim podizanjem pola metra iznad tla. Kako je bio jako debeo i težak, tih pola metra bio je sasvim dovoljan dokaz da pojava nije nikakova izmišljotina. Lokalna povijest otoka ispunjena je nizom takovih običnih i svakodnevnih pričica, ali postoje i neke – te su zapisane u njihovim svetim knjigama koje stoje uz onaj lebdeći predmet na oltaru – koje izlaze iz okvira svakodnevnosti. Jedan njihov pjesnik mogao je jureći nebom postići bezbrojne pretvorbe, a njegov duh i tijelo su se odvajali i spajali u nerazdvojnom unutarnjem sjedinjenju… Stari svećenik koji i danas propovijeda s onog oltara kad god priča o tom pjesniku lice mu obasja blijeda svjetlost, izdigne se metar iznad oltara i obično nakon propovijedi odleti na grane stare masline koja raste pred hramom. Tu se pridružuje mnogobrojnoj dječici koja čekaju da im ispriča neku pričicu samo za njihove uši. Jedan mali pomoćnik svako jutro penjući se ljestvama – jer nikad nije naučio visoko letjeti – skida zaboravljene dječje sandale koje vise s grana masline… Uskoro će se na otoku slaviti 500 - ta godišnjica velikog vjetra. Svi najljepši glasovi otoka sakupljaju se u zalazak sunca na pješćanoj plaži i okrenuti licima prema Oceanu uvježbavaju do savršenstva njihovu himnu, stihovi su to onog čudnovatog pjesnika. Ne zna se tko je napisao note, zna se samo da su oduvijek bile poznate glasnicama svih stanovnika otoka… Kad se himna razliježe žalom, valovi prvo prestaju, a onda počinju svoje razlijevanje u ritmu koji palminom granom udara po pijesku jedna mala djevojčica .. Šteta što nije sigurno da otok postoji na naznačenim koordinatama, isplatilo bi se otići na taj koncert i usput osobno iskušati savršenu koordinaciju. Jer,kapetan je rekao (iako bi ovo doista mogla biti njegova izmišljotina) da je i on sam za vrijeme boravka na tom otoku nekoliko puta skoknuo na brod leteći iznad zaljeva. Tko zna, možda je istina. Malo me u sumnju dovodi što kapetan nikad nije znao ispričati (tako kaže njegov brodski mali koji je danas sam kapetan duge plovidbe i otac prijateljice moje kćeri) koji je to predmet koji i danas lebdi u hramu malih ljudi.. Stihovi na početku ove moje priče su iz Božanske komedije Dantea Alighierija, iako prijateljica moje kćeri kaže da ih je čula od svog oca ( a ovaj od starog kapetana) kao himnu malih ljudi s otoka..a ona zna da njen otac nikad nije čitao Danteovu Božansku komediju. |
