Moja erika već cvjeta u kutu kamenjara. Gledam kroz mutna stakla, masni talog ko spomen na one minuse, nije se vidio dok je ledilo, sad su tu ostaci, ti biljezi odlazećeg. Obrisala bih to da bolje vidim, da vidim onako bistro čak i kad je prozor zatvoren, ali neka čeka neke bolje dane kad će ruke biti spremnije na svakodnevicu..Sad samo otvaram prozor i stvarno mi se erika smješka, preko lica joj još jedna snježna mrlja,čak i ne više bijela, već i ona umaštena , siva..na odlasku.
Navlačim nešto na noge,mami me da dirnem te nježne cvjetiće, gazim malo mokro i blatno,ne cvrči još pod koracima,možda samo malo dublje još je led i tvrdo. Eh, ne može to tako samo, ispod snijega i preko noći izviriš i smiješ se cvjetno slatkom porugom,trepneš samo pa se topi..volim te prve potpise dolazeće mjene, zagazim malo dublje, iskrenem malo nogu na kamenu a psi skaču i zablate me i jurnu natrag unutra kroz otvorenu terasu ..
Moja erika cvjeta u kutu kamenjara, miriše mirisom privida dok brišem blatne pseće tragove, ali tu je,čak i kad pogledam kroz zamašteno staklo vidim je sad dobro.. ipak danas stalno otvaram prozor da ponovno pamtim, jer uvijek postoje i one sitne male bilješke koje mogu u slijedećem trenutku nestati, a ja želim njihov otisak u svakoj svojoj pori..
Post je objavljen 19.02.2005. u 12:04 sati.