Volim taj meki mlaki umor,opuštanje misli i težinu tijela..neki titraj blijede lampe u tišini svojih zakutaka, padanje u ambis ugode prije doticanja sna..ali tamo kroz odškrinuta vrata tiho neka muzika svira…Ravel, samo kao sjenka, kao odjek iz daljine..i misli su već druge i glasnije,nestaju ona polja i blage udoline i mreškaju se valovi na površini moje kože.
Ravel i dalje svira, pretače se bezglasni plač u ritmički crescendo do boli i sad su mi već na pameti samo klanci i žezlo nebesko i zupčaste munje…a ruka mi neka utisne pečat na leđa i zavodnički glas mi dahnu na vratu. ..ne spavaj..
Kako da odolim Ravelu u glavi, u utrobi, među bedrima… ni svetica ne bi odbila taj zov puti. Otvaram oči i od samog pogleda na tu božansku mušku golotinju, na tu kožu zategnutu po vretenima i na….ah, da, to carsko žezlo, to božansko žezlo što neosporno potvrđuje da će biti što bude, preobrazim se u savršeni ritam Ravelove završnice i cijela se soba obavije u tamu.
Post je objavljen 22.02.2005. u 07:17 sati.