Ovo nije virtualno, bilo je stvarno – podijeliti ću to s tobom. Meki bijeli proplanci,šuma i opet bijela šuma,pa polje,nebo koje ne postoji. Bjelina svuda, tišina usred jutra.Opet šuma,cesta koju ne vidiš, ne znaš kuda ideš, očekuješ nešto,a opet samo bjelina,tišina i nebo koje ne postoji.
Udišeš. Hladno je,otvoriš dlan i očekuješ pahuljicu. Nema je,samo vidiš na dlanu mokro, nestalo je.Vladavina bjeline bez kraja i konca. Nije tvoje more ali je jednako veličanstveno, dobro, nježno…osjetiš strahopoštovanje pred tom krasotom koja te miluje. Nisam bila na planini,ovdje je to blizu mene,samo nekoliko kilometara.Pitom je to kraj,polja ,livade i šume -snijeg je sve promijenio i nisam znala gdje sam dok odjednom iz te bjeline nisu izronili poznati krovovi .Još malo dalje i opet ne znaš gdje si, nema tu tvojih svjetionika, nema obale, samo bjelina,mekoća i opet bjelina,izgubljen si, ali ne u okrutnosti nego u dobroti.
Već dugo nisam vidjela nešto tako lijepo,čisto i dobro.
Post je objavljen 01.02.2005. u 12:35 sati.