bosim nogama
27.02.2005., nedjelja
Trubač
Čuj, neki neobuzdani trubač, neki čudni glazbenik,Lebdi neviđen u zraku, hirovite napjeve večeras trilira. Čujem te, trubaču,slušajući pomno tvoje zvukove hvatam, Čas obilne, vrtlože se oko mene poput oluje, Čas tihe, prigušene, čas u daljini izgubljene.* *W.Whitman:iz Tajanstvenog trubača U danima kad sam prilično opijena nekim svojim ljubavnim uspjesima uživala u svom novostečenom samopouzdanju i slobodi da spavam kad hoću, kuham kad hoću, spremam ili ne spremam kad hoću ili neću, da igram šah ili master mind ili slušam Beethovena do daske, srela sam Trubača. Odmah sam ga ocijenila kao sasvim neobičnu i neuobičajenu pojavu u ovom našem svijetu uobičajenih usporedbi i saznanja što je nečem primjereno ili nije, što je civilizacijski prihvatljivo ili nije, u svijetu gdje se zna kako se treba ponašati i kako govoriti a da svima doneseš relativno zadovoljavajuću ugodu, a sebi relativno zadovoljavajući status ugodne i poželjne dame. I baš se nisam previše pitala što me tako privlači da uvijek i ponovno tražim njegovu pojavu među drugima koje sam u to vrijeme upoznavala i s njima se družila, bio je to jedan malo drugačiji svijet gdje si ipak mogao i promatrati da sam ne budeš zapažen, a i ponekad izletjeti s nekim glupostima koje si inače ne bi dozvolio, a da se ipak možeš opet povući, pa čak i nestati ako treba. Prolaznost i površnost, tako sam mislila i nije postojao nitko tko bi me tada mogao uvjeriti u drugo. Tek dosta kasnije, kad sam sama u sebi otkrila tajanstvene i u meni duboko sakrivene i zaboravljene svjetove shvatila sam da me k Trubaču privukla iskonska i duboka čežnja za traženjem svog pravog i stvarnog bića i da je to moje biće znalo što i kuda gleda i što traži da bi bilo ponovno otkriveno i doživljeno. Ah, kako me nervirao! Zvala sam ga napuhanac, jebivjetar i pretvaralo, ma svakakve nazive sam mu prikvačila i prije nego sam ijednu riječ s njim progovorila. Bila sam se malo prije toga zaljubila preko glave u jednog pomorskog kapetana sa šlifom, zamišljala sam i bila uvjerena kako sam konačno realizirala sve svoje mladenačke snove i sanje o princu na bijelom konju. Iako je princ bio oženjen i živio daleko od mene, kratki romantični susreti i povremene strastvene noći baš su bile ono zaboravljeno iz moje mladosti, a da nije ničim ugrožavalo moje protezanje preko cijelog kreveta , mirno ispijanje nesice uz nekoliko cigareta i čitanje jutarnje štampe bez ikakovog zanovjetala. Ljubavni su snovi bili realizirani, a i visoko sam dizala nos zbog, kako sam mislila, pametnih i odlučnih poteza koje sam odigrala sa svojom sudbinom. Činilo mi se da mi baš ništa ne nedostaje. Pa ipak me neki nemir stalno tjerao da se sve više približavam Trubaču. Nemir kojeg do tada nisam poznavala, nemir kojeg sam zaboravila u godinama iza mene, nemir kojeg izaziva miris zemlje, mrmorenje gorskog potoka i splin oblaka na plavom nebu. Prvi puta kad mi se direktno obratio, to su bile riječi - ti si zakurac. To me šokiralo jer nisam tada shvatila njihov smisao, jednostavno sam pomislila da me ocijenio bezveznom i nevrijednom ikakove pažnje. Prošlo je dosta vremena dok sam shvatila da me nikad nije ocjenjivao ali tada sam mislila drugačije i trudila sam se dokazati mu da baš u ničem nije u pravu. Trkeljala sam i izazivala i na kraju ga prisilila, bar sam tako tada mislila na duge i beskonačne razgovore. Jasno, nije mi tada padalo na pamet da se Trubača na ništa ne može prisiliti. Počelo je s mojim izazivačkim monolozima, poslije su došli dijalozi, bio je to pravi maraton koji sam ja uglavnom trčala sa žuljevima na golim stopalima i promuklošću u glasu, a Trubač sjedeći duboko zavaljen u svojoj fotelji i dimeći svoju cigaru. Kad sam se dovukla nekako do vrha uzbrdice shvatila sam da je Trubač već davno tu i da mirno svira u svoju trubu, a ja sam jedva imala snage baciti pogled oko sebe, pa sam tek tada shvatila gdje sam se dovela i da su mnogi usponi još ispred mene. Ali ono što sam ugledala na vrhu novog uspona već sam tada poznavala i znala sam da je sve puno jednostavnije nego sam mislila. |
