7/18

Budući da riječi ne žele iz mene cijelo ovo ljeto, mozak je ipak odredio da je tome kraj. Ili sam to ipak bila ja. No, mene uvijek male stvari inpiriraju pa nije iznimka ni ovaj put.

Prošli tjedan sam počela vježbati. Odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke, pripaziti na prehranu i naći program za vježbanje na orbitreku. Moram vam priznati da sam krenula i da mi dobro ide, ali to neće biti poanta ove priče. Krenut ću ispočetka, a na to ispočetka mislim na moje osnovnoškolske pa tinejdžerske dane. Pričat ću o povijesti svojih kompleksa.

Kao mala sam bila mala slatka debeljuca. Bilo je to lijepo dok ste dijete, ali već kad krenete u vrtić to postaje mali problem (iako ja nisam bila ekstremno debela već jednostavno malo „jača“ kako bi se to kod nas u Dalmaciji reklo). No tu se ne sjećam više je li mi to predstavljalo toliki problem. Možda i nije koliko je to bio slučaj kada sam krenula u osnovnu školu.

Već u školi vidite razliku između sebe i cura koje su od vas ljepše, mršavije. U tom trenutku u vas uđe bolest koja se naziva kompleks. Već tada razvijate sliku o sebi kako niste „dovoljno dobri“ jer niste isti kao ostali. Naročito što se djeca u tim godinama diskriminiraju na temelju visine, težine, intovertiranosti, ekstavertiranosti i tome slično. No, da ne bi samo pričala o debljini, bilo je tu i ostalih stvari. Negdje s 10 godina opsesija mi je postala moj nos. Nisam se mogla pogledati u ogledalo iz profila, nisam se htjela fotografirati, mrzila sam svoje lice jer sam bila uvjerena kako ja imam „ogroman nos“. Vjerujte mi trajalo je to skoro do 16.godine.

Kada sam došla u 5. razred osnovne škole,u novu školu, bila sam viša, teža, razvijenija od svih ostalih cura. To i dan danas pamtim kao jednu vrstu traume. Pitate se zašto, pa svi žele tako brzo odrasti. Nije bila stvar u tome. Bila je stvar u tome da sam bila nova i da sam se samo željela uklopiti. I tu sam dobila kompleks zvan „nisam kao druge djevojke“. No, da stvar bude gora to u tim godinama nije jednostavna stvar. U svima nama se krenu razvijati hormoni, lagano se budi pubertet i zanimanja za osobe drugog spola, a nije jednostavno kada ste jedini u razredu kod kojega se mogu uočiti određene promjene koje izazivaju zanimanja kod suprotnog spola.
E sad, bili bi to anali kada bih ja sad išla razvijati svaki kompleks pojedinačno, ali mi je sada ipak važno dati snagu na moje srednjoškolske dane.

U srednjoj školi se javljaju nove brige zvane dobar izgled, šminka, težina, dobra kosa i ostalo. Uz to vanjsko, koje nam je najčešće fokus, dolazi u pitanje i ono unutar nas. Pa se pitate čemu određene reakcije, razmišljanja, interesi i ostalo. Takozvano burno razdoblje je tada bilo burno i za mene. Počela sam razvijati vlastiti identitet.
Tu se opet vratio stari kompleks zvani debljina. U drugoj godini srednje škole kile su išle dolje, a moje samopouzdanje dolje. Došlo je to do dobrog perioda treće godine, a tada sam uzela stvar u svoje ruke. I u tom trenutku bih rekla da se dogodila prekretnica. Taj kompleks nije bio radi ostalih, tj. nisam na njemu htjela raditi radi ostalih već isključivo radi sebe. Tada sam polagano počela odrastati. Dovela sam ja svoju težinu u red, no i dalje sam se zamarala što imam velik nos (no sada sve manje i manje), brinula me boja kose, dužina kose, stil odjevanja i ostalo.
Ipak, najviše od svega me je počeo brinuti moj karakter. Pitala sam se je li u redu da intenzivno razišljam što želim biti, što želim postati, imati snove, raditi na sebi i sl, kada sam oko sebe gledala ljude kojima je vrhunac bio izlazak, kave, markiranje sa nastave i tome slično.

Kako ja volim biti poetična, puno pričati i polemizirati tako tek sada dolazimo do najvažnijeg dijela ove priče.
Tada sam iz gusjenice počela prerastati u leptira (da citiram našu predivnu Ingrid Divković). Prestala sam biti rob kompleksima. Počela sam prihvaćati sebe onakvu kakva sam stvorena. Od mame i tate. Od Boga. Od ove zemlje i neba. Od čega god.
Ovim ne želim reći da ih danas nemam, ali me uvelike manje opterećuju.
Tada kada sam se krenula mijenjati shvatila sam koliko je važno ono što je unutar mene, jer ono izvan mene je prvi dojam i prvi korak da dođete do osobe. Osobu zadržava ono što nosite iznutra, ono koliko ste „vježbali“ srce.
Usudila bih se reći da sam tada napokon postala ponosna na sebe jer sam shvatila da sve radim radi sebe, a ne radi drugih. Počela sam raditi na svojim manama, istovremeno ih prihvaćajući, ali s druge strane i nastojeći ih kontrolirati.
Vrline sam shvatila kao oružje za život i počela ih oblikovati.
A tjelesna težina? Pazim na prehranu i vježbam, ali isključivo da bih se ja osjećala bolje i što je jako važno, zdravije.

Htjela bih istaknuti koliko je važno slušati svijet, ali istovremeno koliko je to štetno. Svijet nam nameće sve i svašta, ali je isključivo na nama hoćemo li to prihvatiti ili ne. Treba raditi na sebi, ali radi sebe. Ne treba ničemu robovati. Koliko bi svijet bio ljepše mjesto kada bi malo više radili na svojim manama i vrlinama nego na izgledu. Izgled je prolazan ljudi moji. Ne želim reći da vanjski izgled nije važan. Je, jer i dalje živimo u svijetu gdje je to karta mnogočemu, ali izgled je važan radi vas. Pretjerana tjelesna težina nije dobra radi zdravlja, a ne radi nekakvih društvenih standarda.

Svatko u sebi nosi dobro, a i loše. Zapitajte se o sebi. Razmislite da zapravo imate lijepe oči, trepavice, da imate malenu nogu pa možete lako naći cipele (za razliku od mene), da ste odlični u matematici, odbojci, da ste empatični, da ste čvrsti, odgovorni, želite mijenjati svijet nabolje i tome slično.
Izvucite ono najbolje od sebe i podsjećajte se svaki dan o tome.
Ali ostanite skromni. Nebo voli strpljive i ponizne.
Ne dajte da vas kompleksi prevladaju.