Svatko nosi svoj DNA najbolje što zna/SANJAJ!

„Na kraju, ljudi koji su znatiželjni mijenjaju svijet.“
Famozna rečenica koja mi je danas dala vjetar u leđa. Baš danas kada sam raspravljala o tome koliko sam puta u životu bila diskriminirana radi toga što sam jednostavno bila-znatiželjna. Za sada to nazovimo upravo tako, no ja bi sebe ipak nazvala svestranom što u ovom mom slučaju možda i nema prevelike razlike. Je li možda kriv odgoj mojih roditelja ili sam takva rođena? Odgovor na to pitanje mi dan danas nije najjasniji, no možda je omjer 50-50.

Krenimo od vrtića. Od crteža na panou vrtića, do svih predstava koje su se odvijale šefica P.je bila glavna. Zašto? Jednostavno me je radovala činjenica koliko bilo kakva kreativnost utječe na mene.
U prva četiri razreda nije bilo ništa drugačije. Pjevanje. Ples. Crtanje. Gluma. Kad prevrtim film razmislim koliko sam tada misli imala u glavi. Što sam sve govorila da želim postati. Imala sam snove. Ambicije. Imala sam maštu. Sa 8 godina sam otkrila strast prema sviranju i pjevanju. Roditelji su mi vrlo brzo kupili sintisajzer s kojeg se, ponekada, nisam skidala satima. Bila sam uporna, bio je to inat, bila je to LJUBAV. U četvrtom razredu sam, zahvaljujući pjevačkim sposobnostima primljena u školski zbor. Dan danas priznajem kako mi je to jedna od najdražih uspomena na djetinjstvo. Postignuće koje je bilo dozvoljeno od petog razreda, a ja sam ga postigla u četvrtom.

Sada bih se osvrnula na onu drugu stranu priče. Bila sam dijete koje je toga trena bilo najsretnije na svijetu, no ,uvijek postoje osobe koje će reći „Pa zar su takve stvari nužne?“, „Toliko aktivnosti?“, “Zašto moraš uvijek biti upletena u sve?“...
Takva pitanja i komentari su me jako boljeli dok sam bila mlađa. Uvijek sam razmišljala zašto ljudi ne mogu biti sretni radi nečijeg uspjeha, radi toga što netko ima interese i daje sve od sebe? No, odrastajući mi je sve više bilo jasno da će ljudi uvijek pričati. I to najčešće iz ZAVISTI.

U životu sam prošla 3 prekretnice. Moram i sama priznati da sam poradi njih odrasla malo brže nego ostali. Situacije su me primorale da se brže naviknem na novonastale situacije.

Kada dođete u novu, lošiju sredinu sa svojim ranije stečenim ambicijama ispadate crna ovca. Jer s 10, 11 godina već otprilike znate što ćete postati, znate izreći što volite,što vas zanima, u čemu ste dobri. Još k tome odlično učite. Ma daj, molim te ,ne pretjeruj! Nitko ne voli takve „picajzle“. Jer ostali mrze sve u vezi škole, u slobodno vrijeme troše mozak na kojekakve priče i isprazne stvari i onda se pojaviš ti koja se kao razumiješ u sve to. Želiš nešto novo, želiš promijenu. NE BOJIŠ SE SUDJELOVATI JER SE NE BOJIŠ ŠTO ĆE TKO REĆI.

Moja sadašnja najbolja prijateljica mi je rekla kako su me svi mrzili kada sam došla. To mi je rekla tek prije nekoliko godina i naravno da mi je jasno zašto. Opet se vratimo na početnu znatiželju.

Tada sam se samo slatko nasmijala i zapravo shvatila koliko mizerije postoji u ljudskom biću. Ljudi će vas mrziti upravo poradi toga što ste znatiželjni.

No, kao što možete vidjeti i danas, takve priče i tuđe frustracije me nisu naročito pokolebale. Pa gdje bi bila kada bi se „ukalupila“ u razmišljanja većine? Naročito mišljenja male sredine odkuda dolazim. „Pa zašto to moraš baš ti?“ „Ma proći će,pusti!“ „Postoje ljudi zaduženi za takve stvari!“.

Mene ništa od takvih stvari naročito ne interesira. Nikada mi nije bio cilj pretjerano se uklopiti i živjeti kao tupo biće u ovome svijetu. Ja sam takva da ću uvijek pitati ono što me zanima, zauzet ću se za ono što smatram da je pravedno, živjet ću svoje snove i interese, bez obzira imali oni smisla ili ne. To u prvom redu ja trebam shvatiti, no da bih shvatila moram pokušati nešto, zar ne?

Danas su se moji snovi u neku ruku promijenili, no naravno da sam mnogo toga ostvarila do sada o čemu sam maštala ranije. Moram samo dodati koliko bi mi život bio isprazan da nisam ispisivala stranice svoje povijesti otkrivajući blagodati koje daje ovaj svijet.
Bit svega ovoga je u tome da mi je žao kada netko vrijeme prosipa uzalud. Kada zapravo ne zna tko je, što je, što želi, što ga veseli, o čemu sanja. Jer mislim da su upravo nadanja koja nam daje budućnost odskočna daska prema dalje. Misao da ovaj život koji nam je dan nije samo pusta prašina.

Zanima vas kraj ove priče?

Po pitanju toga da sam zainteresirana nisam se pomaknula od one razine koju sam imala dok sam bila u vrtiću i nije mi namjera ikada prestati biti znatiželjna. Jer kada sam znatiželjna ja sam zapravo sretna. Znam što želim, znam koji su mi ciljevi,spoznajem ljepote ovoga života na zemlji. I dok god je tako uvijek ću se imati čemu nadati i znati da ništa nije uzalud. Nikada neću moći biti ta kraj koje će život jednostavno prolaziti,a da ja tu ništa neću poduzimati.

Do kraja života želim biti-JEDNA OD ZNATIŽELJNIH.

My greatest gift from my parents

Onaj tko me prati znat će da je ovo do sada neobrađena tema. Zašto je to tako? Ljudi ponekada svoje najveće darove stavljaju po strani uzimajući ih zdravo za gotovo. Dovoljna je činjenica ta da nam se vječito vrte svi naši nedostatci, boli, slabosti i sl. Ovo je pozitivan post u kojem ću vam ispričati više o najboljem daru kojega su mi roditelji dali.

Čovjek bi vjerojatno pomislio da je to nešto bijesno, neka dobra igračka, instrument, tenisice i sl. Toga je također bilo podosta u mome životu, ali to je sve prolazno. Ovdje se radi o jednom biću, koje je danas već veliko, nema one slatke obraze kao nekada, koje je skoro već odrasla osoba, ali u mojem srcu će uvijek biti malena. My greatest gift from my parents je moj brat.

Nijednoj starijoj sestri, koja uživa svu pažnju svijeta svojih roditelja, bake i djeda i ostale mnogobrojne rodbine, nije drago kada to mora podijeliti s još jednom osobom. Kada se rodio moj brat bila sam još premala da bih se sjećala početaka, ali zato postoje roditelji i bake i djedovi da vam sve to ispričaju. Rekli su mi da sam jedne prilike, od ljubomore, dobila temperaturu! I to samo zato što je baka toga dana previše vremena posvetila mojem mlađem bratu. Danas mi je to urnebesno smješno, ali imala sam samo 5 godina.

Kako je vrijeme odmicalo, tako smo odrastali, a moj mali brat je vječito bio meni iza leđa. Želio je da se uvijek igram s njim, da ide ispred zgrade igrati se sa mojim društvom, svaki moj rođendan bio je i njegov...Tada su mi te stvari išle strahovito na živce, jer doslovno ništa nisam mogla napraviti a da se on ne nađe u blizini. "Dohvati mi ovo,daj mi ovo" (jer je još uvijek bio premalen da bi dosegnuo neke stvari) su me izluđivale. Također, što nije naročito pohvalno od mene, uživala sam ga živcirati, ali bih zauzvrat dobila modricu na ruci od njegova ugriza i završila u suzama. Konstantno je pravio nered sa svojim igračkama. Vikendom mi nije dao dovoljno spavati jer je ujutro u 8 bio njegov omiljeni crtić koji sam morala gledati s njim a bih mu čitala prijevod. No ,danas kad se na sve to osvrnem samo se nasmiješim i zahvalim što sam imala takvo što.

Moj brat je i kao mali bio jako umiljat i dobar. Kada god bi dobio bombon od nekoga postavio bi pitanje "A još 1 za moju sestru?" Svi su uvijek govorili kako je tako dobar kada uvijek misli i na sestru.

Ljubav prema sestri se očitovala najviše kada je sestra krenula u školu, a on ostao sam u vrtiću. Prvih mjesec dana suze su bile na svakodnevnom repertoaru kada bih mama ili tata odlazili iz vrtića.

Ovo su samo neke od slatkih uspomena koje su trebale predstavljati uvod. Ono što želim posebno naglasiti je koliko je poseban.
Danas je on mladić izuzetnih sposobnosti koji je upisao željenu srednju školu, koji je izrazito vrijedan, pametan, pristojan.

Oduvijek sam mu se zapravo pomalo divila. Imao je bolju motoriku i koordinaciju od mene. Bolje je pjevao i crtao. Bolje je logički razmišljao. Bio je uporniji.
On je osoba koja se od svojih malih nogu bavi sportom. Ne zapušta kondiciju, ne propušta treninge i utakmice (bez obzira što je bilo utakmica na kojima i nije zaigrao). Nikada nije odustao od svoje prve ljubavi iako je u mnogo puta mogao, ali je svejedno bio strpljiv i žrtvovao ostale stvari. Dok ja jesam i to davno. I to bez nekog jakog razloga.
To je ta ustrajnost koju ja nemam i kojoj se zaista divim.
Izrazito je emotivna osoba. Uvijek će saslušati i dodati bolji savjet od većine odraslih osoba. U mojim najvećim jadima i suzama znao je reći ono što spada.
Jako je sposoban. Sve vještine usvaja s lakoćom.
Stoji čvrsto na zemlji za razliku od mnogih svojih vršnjaka.
Vrijedan je i inteligentan.
Osoba od povjerenja.
Topla osoba.
Zabavna.
...
Ima on još milijun i 3 dobre karakteristike. No, važnost svega dolazi na kraju. Zašto ga smatram najvećim darom?

Dragi moj brate,smatram te darom radi svega što smo prošli zajedno. Bilo je tu mnogo zajedničkih igara (monopoly po nekoliko sati, učenje briškule i trešete, čovječe ne ljuti se u kojem si uvijek morao pobjediti...), zajedničkih gledanja crtića koje smo već oboje znali na pamet, zajedničkih vožnji bicikle, zajedničkih suza i smijeha, odlaska u vrtić,tučnjava u kojima bi oboje završili u suzama i na kraju u kazni, rođendana, podjeljenih slatkiša, pospremanja sobe,odlaska i dolaska u školu, zajedničkog učenja, zajedničkih odlazaka na more (koje mi je tada kidalo živce), čitanja moga dnevnika (što ti vjerojatno nikada neću zaboraviti, ali dobro), zajedničkih razgovora, gledanja filmova, prejedanja sladoledom, prvih zajedničkih izlazaka, pokrivanja od roditelja, popijenih kava, izleta i svega lijepoga što ne stane u ove redke.
Sve ono što me je iritiralo dok smo bili mlađi danas ima smisla. Iako mlađi zapravo si ponekada više ti pazio mene nego ja tebe.
Hvala ti što si mi uvijek čuvao leđa! Što si milijun puta stao u moju obranu!
Kada sve ovo nabrajam shvaćam koliko bi mi život bio prazan da te nisam imala. I da te nemam danas. Kada smo već narasli i kada znam da uvijek možemo računati jedno na drugo.
Uvijek ću biti tu. Uvijek ću ti reći ono što mislim da je najbolje za tebe, ali isto tako ću te uvijek braniti pred svima, a naročito pred roditeljima.
Znam koliko možeš, koliko znaš i nimalo ne sumnjam da ćeš ostvariti sve ono što si zamišljao jer to i zaslužuješ! Hvala ti što si uvijek bio dobar prema meni (možda i bolji nego što sam ja bila prema tebi, ali ja sam starija pa uvijek moram biti objektivno strogo zaštitnički nastrojena).
Ništa ne bih mijenjala.

Jer da te nema bila bih sama.

Hvala ti.

Ljubi te seka.

Oznake: dar