Marketing
Svatko nosi svoj DNA najbolje što zna/SANJAJ!
„Na kraju, ljudi koji su znatiželjni mijenjaju svijet.“
Famozna rečenica koja mi je danas dala vjetar u leđa. Baš danas kada sam raspravljala o tome koliko sam puta u životu bila diskriminirana radi toga što sam jednostavno bila-znatiželjna. Za sada to nazovimo upravo tako, no ja bi sebe ipak nazvala svestranom što u ovom mom slučaju možda i nema prevelike razlike. Je li možda kriv odgoj mojih roditelja ili sam takva rođena? Odgovor na to pitanje mi dan danas nije najjasniji, no možda je omjer 50-50.
Krenimo od vrtića. Od crteža na panou vrtića, do svih predstava koje su se odvijale šefica P.je bila glavna. Zašto? Jednostavno me je radovala činjenica koliko bilo kakva kreativnost utječe na mene.
U prva četiri razreda nije bilo ništa drugačije. Pjevanje. Ples. Crtanje. Gluma. Kad prevrtim film razmislim koliko sam tada misli imala u glavi. Što sam sve govorila da želim postati. Imala sam snove. Ambicije. Imala sam maštu. Sa 8 godina sam otkrila strast prema sviranju i pjevanju. Roditelji su mi vrlo brzo kupili sintisajzer s kojeg se, ponekada, nisam skidala satima. Bila sam uporna, bio je to inat, bila je to LJUBAV. U četvrtom razredu sam, zahvaljujući pjevačkim sposobnostima primljena u školski zbor. Dan danas priznajem kako mi je to jedna od najdražih uspomena na djetinjstvo. Postignuće koje je bilo dozvoljeno od petog razreda, a ja sam ga postigla u četvrtom.
Sada bih se osvrnula na onu drugu stranu priče. Bila sam dijete koje je toga trena bilo najsretnije na svijetu, no ,uvijek postoje osobe koje će reći „Pa zar su takve stvari nužne?“, „Toliko aktivnosti?“, “Zašto moraš uvijek biti upletena u sve?“...
Takva pitanja i komentari su me jako boljeli dok sam bila mlađa. Uvijek sam razmišljala zašto ljudi ne mogu biti sretni radi nečijeg uspjeha, radi toga što netko ima interese i daje sve od sebe? No, odrastajući mi je sve više bilo jasno da će ljudi uvijek pričati. I to najčešće iz ZAVISTI.
U životu sam prošla 3 prekretnice. Moram i sama priznati da sam poradi njih odrasla malo brže nego ostali. Situacije su me primorale da se brže naviknem na novonastale situacije.
Kada dođete u novu, lošiju sredinu sa svojim ranije stečenim ambicijama ispadate crna ovca. Jer s 10, 11 godina već otprilike znate što ćete postati, znate izreći što volite,što vas zanima, u čemu ste dobri. Još k tome odlično učite. Ma daj, molim te ,ne pretjeruj! Nitko ne voli takve „picajzle“. Jer ostali mrze sve u vezi škole, u slobodno vrijeme troše mozak na kojekakve priče i isprazne stvari i onda se pojaviš ti koja se kao razumiješ u sve to. Želiš nešto novo, želiš promijenu. NE BOJIŠ SE SUDJELOVATI JER SE NE BOJIŠ ŠTO ĆE TKO REĆI.
Moja sadašnja najbolja prijateljica mi je rekla kako su me svi mrzili kada sam došla. To mi je rekla tek prije nekoliko godina i naravno da mi je jasno zašto. Opet se vratimo na početnu znatiželju.
Tada sam se samo slatko nasmijala i zapravo shvatila koliko mizerije postoji u ljudskom biću. Ljudi će vas mrziti upravo poradi toga što ste znatiželjni.
No, kao što možete vidjeti i danas, takve priče i tuđe frustracije me nisu naročito pokolebale. Pa gdje bi bila kada bi se „ukalupila“ u razmišljanja većine? Naročito mišljenja male sredine odkuda dolazim. „Pa zašto to moraš baš ti?“ „Ma proći će,pusti!“ „Postoje ljudi zaduženi za takve stvari!“.
Mene ništa od takvih stvari naročito ne interesira. Nikada mi nije bio cilj pretjerano se uklopiti i živjeti kao tupo biće u ovome svijetu. Ja sam takva da ću uvijek pitati ono što me zanima, zauzet ću se za ono što smatram da je pravedno, živjet ću svoje snove i interese, bez obzira imali oni smisla ili ne. To u prvom redu ja trebam shvatiti, no da bih shvatila moram pokušati nešto, zar ne?
Danas su se moji snovi u neku ruku promijenili, no naravno da sam mnogo toga ostvarila do sada o čemu sam maštala ranije. Moram samo dodati koliko bi mi život bio isprazan da nisam ispisivala stranice svoje povijesti otkrivajući blagodati koje daje ovaj svijet.
Bit svega ovoga je u tome da mi je žao kada netko vrijeme prosipa uzalud. Kada zapravo ne zna tko je, što je, što želi, što ga veseli, o čemu sanja. Jer mislim da su upravo nadanja koja nam daje budućnost odskočna daska prema dalje. Misao da ovaj život koji nam je dan nije samo pusta prašina.
Zanima vas kraj ove priče?
Po pitanju toga da sam zainteresirana nisam se pomaknula od one razine koju sam imala dok sam bila u vrtiću i nije mi namjera ikada prestati biti znatiželjna. Jer kada sam znatiželjna ja sam zapravo sretna. Znam što želim, znam koji su mi ciljevi,spoznajem ljepote ovoga života na zemlji. I dok god je tako uvijek ću se imati čemu nadati i znati da ništa nije uzalud. Nikada neću moći biti ta kraj koje će život jednostavno prolaziti,a da ja tu ništa neću poduzimati.
Do kraja života želim biti-JEDNA OD ZNATIŽELJNIH.
Post je objavljen 25.02.2018. u 22:11 sati.