srijeda, 09.04.2008.

Građanin Kane. Ili možda građanin Hearst?

Vam predstavlja:

Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), 11.04.2008. u 21.00 h

Građanin Kane (Citizen Kane)(1941.)

Režija: Orson Welles
Scenarij: Orson Welles, Herman J. Mankiewicz
Uloge: Orson Welles, Joseph Cotten, Dorothy Comingore, Ruth Warrick, Ewerett Sloane, George Coulouris, Ray Collins, Agnes Moorehead

Orson Welles (rođen 6. svibnja 1915. u Kenoshi) na zao glas u američkoj javnosti došao je izvedbom radio-drame prema romanu H. G. Wellsa Rat svjetova 30. listopada 1938. kojom je izazvao masovnu paniku. Welles i njegovi biografi kasnije su tvrdili kako istraživao lakovjernost američke publike u strahu od 2. svjetskog rata. Sredinom tridesetih godina popularne su bile adaptacije vudu Macbetha (s postavom crnoputih glumaca i izvođene u Harlemu) i alegorijskog Julija Cezara u newyorškom kazalištu u Wellesovoj režiji. Također je bio i priznati iluzionist, nastupajući u mnoštvu spektakala tijekom ratnih godina. Tijekom tih godina je kroz novinarstvo, radio i javne nastupe postao ozbiljni politički aktivist i komentator, blisko povezan s Franklinom D. Rooseveltom. 1941. je napisao, režirao, producirao i nastupio u Građaninu Kaneu, koji se u raznim anketama nalazi na prvom mjestu najboljih filmova svih vremena. Građanin Kane je jedini Wellesov film za kojeg je našao sredstva i nad kojim je imao potpunu kontrolu do konačne verzije, dok će ostatak njegove karijere obilježiti manjak sredstava, nekompetentno upletanje studija i loša sreća, i tijekom egzila u Europu i kratkih povrataka u Hollywood. Unatoč ovim poteškoćama Othello je 1952. osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu, a Dodir zla glavnu nagradu na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu, dok je sam Welles svojim najboljim djelima smatrao Proces i Ponoćna zvona.

Iako je Welles kao redatelj/scenarist ostao na marginama velikih studija, njegova karizmatična osobnost učinila ga je profitabilnim glumcem. U svojim kasnijim godinama se borio protiv hollywoodskog sustava koji je odbijao financirati njegove neovisne projekte, zarađujući najviše preko glume, reklama i pripovijedanja. 1975. je osvojio nagradu za životno djelo Američkog filmskog instituta, kao treća osoba kojoj je to pošlo za rukom nakon Johna Forda i Jamesa Cagneyja.

Umro je u Los Angelesu 10. listopada 1985. godine. Kritičko priznanje Wellesa povećalo se nakon njegove smrti. Danas se smatra jednim od najvažnijih dramskih umjetnika dvadesetog stoljeća, a 2002. godine u izboru Britanskog filmskog instituta proglašen je najvećim filmskim umjetnikom svih vremena

Što se tiče samoga filma on se bavi osobom novinskog magnata Kanea koji je prema mnogima utjelovljenje stvarnoga američkog novinskog magnata Williama Randolpha Hearsta. Naime, novinski magnat Kane, jadan od najmoćnijih ljudi SAD-a koji je skoro postao i predsjednik, umirući izgovara riječ "pupoljak". Redakcija filmskih novosti, nezadovoljna stereotipnom reportažom koja se sastoji od općepoznatih činjenica o Kaneu, odlučuje otkriti značenje te riječi. Novinar Thompson intervjuira one koji su najbolje poznavali Kanea (njegovog skrbnika, najboljeg prijatelja, drugu suprugu, direktora novina, butlera) i saznaje brojne događaje iz Kaneova privatnog i političkog života...

Prvi dugometražni film Orsona Wellesa (koji je i suscenarist i utjelovitelj glavnog lika u filmu) od 1962. do 2002. u anketama britanskog časopisa "Sight & Sound" svakih deset godina biran je za najbolji film svih vremena.

Povjesničari filma izdvajaju mnoge novitete: složenu narativnu strukturu (zbivanja vezana za glavni lik prikazuju se iz više perspektiva); uporaba zvuka artistički motivirana te je često i zasnovana na neuobičajenim elipsama kojima se izvode vremenski i montažni prijelazi; korištenje širokokutnih objektiva kojima se postiže dubinska oštrina u funkciji dramatiziranja prizora, posebice odnosa među likovima.

Kritika ističe i iznimnu glumačku ekspresivnost, osebujne i smione rakurse, ekspresionističku fotografiju (Gregg Toland), partituru skladatelja Bernarda Herrmanna, te stilsko bogatstvo zbog kojega je francuska kritika takav stil nazvala baroknim.

Film je i tematski originalan - raščlanio je ulogu medija u javnom životu, prožimanje privatnog života i politike, mentalitet vrhova društvene moći.

Komercijalno slabo uspješan, film je aklamacijom prihvaćen od američke kritike. Nominiran je za devet "Oscara", od kojih je osvojio samo onaj za scenarij. Svoje puno značenje i vrijednost film zadobiva tek potkraj 1950-ih, u vrijeme pojave tzv. autorske kritike. Film je svoj kultni status, uz povremena osporavanja, zadržao do danas. (izvor: A. Peterlić, HFL, 2003.)