četvrtak, 24.04.2008.
Rashomon
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 25.04.2008 u 21.00 h
Rašomon (Rashomon)(1950.)
Režija: Akira Kurosawa
Scenarij: Shinobu Hashimoto, Akira Kurosawa
Uloge: Toshiro Mifune, Masayuki Mori, Machiko Kyo, Takashi Shimura, Minoru Chiako, Kichijiro Umeda, Daisuke Kato, Fumiko Homma
Radnja filma smjestena je u srednjovjekovni Japan, razdoblje gladi i stalnih nemira. U blizini glavnog grada Kyota, tri čovjeka - siromašni drvosječa, priprosti pučanin i budistički svećenik, sklone se pred kišom i pričaju o zločinu koji se upravo zbio, a zbog koga se sudi razbojniku Tajomaruu. Činjenica je da je Takehiro mrtav, a njegova supruga Masagi, pretpostavlja se silovana, ali sva četiri svjedočenja nude drugačiju verziju. Tajomaru, Masaga i Takehiro (pomoću medija) pred sudom prikazuju događaj u svjetlu koje je zanjih najpovoljnije u moralnom smislu. Takva je i priča drvosječe: njegovi sugovornici brzo otkriju da je događaj ispričao iz svog "kuta". Istina ostaje nepoznatom, ali događaj se zaboravi kada otkriju napušteno dijete.
Dobitnik Zlatnog lava u Veneciji 1951., film je zainteresirao Zapad za japansku kinematografiju i time okončao fazu njezine "insularne" izoliranosti i nepoznatosti, a istodobno je, ibnavljanjem žanra jidai-geki, približio i jednu drevnu kulturu.
Za prikazivanje u Veneciji izabrao ga je predstavnik Unitalia Filma na osnovi pretpostavke da bi svojim obilježjima mogao, više od nekih djela cjenjenijih u japanske kritike (bio je tek peti na listi najboljih filmova godine u anketi japanskog časopisa Kinema Jumpo), odgovarati mentalitetu i ukusu zapadnih ocjenjivača. Film je fascinirao originalnošću konstrukcije i osnovne zamisli: većim dijelom u vrlo funkcionalnim retrospekcijama, podsjeća na Građanina Kanea, samo što su prisjećana događanja uvjetne istinitosti, odnosno zbog različitih svjedočenja o istom događaju očevidno su subjektivne projekcije likova (osobito ona začudna, Tekehirova) realizirane nešto drugačijim stilom pa se u tome otkriva modernistički aspekt filma.
Posebnu pozornost zaslužuje i vrlo ekspresivna, povremeno gotovo ritualna gluma, te vizualna komponenta. Već u početku brojne vožnje anticipiraju bliženje tajnovitom i neobičnom, često vrlo dinamična kamera podcrtava dramatičnost zbivanja, te strasti i uznemirenost likova. Zavjese (česta Kurosawina "interpunkcija") ubrzavaju tempo u pregledu događaja, a dramatiziranju pridonose i mnogi kraći kadrovi, te, u zapadnim kinematografijama tada rjeđe rabljeni, montažni prijelazi od 180 stupnjeva; impresivne snimke kiše, kroz granje, i općenito vizualiziranje mjesta događanja (šuma) simboliziraju osnovnu crtu mukotrpnosti traganja za istinom u kojemu nema pouzdanog orijentira,
Posebnost filma je i "japanski aranžman" partiture koja je dijelom zasnovana na Ravelovu Boleru.
Kao djelo koje prikazuje jednak autorov smisao za agresivnu i prigušenu retoričnost, naturalizam i liričnost, film je istaknuo Kurosawu kao jedno od najvećih otkrića svjetskog filma nakon 2. svjetskog rata, iako se oduševljenje filmom katkad ograničavalo na njegovu egzotičnost, a interpretacije njegove ideje kretale su se od razmatranja "načela nesigurnosti", pitanja "stvarnosti i iluzije", te problematike procjenjivosti istinitosti na temelju pojavnoga do krajnjih pojednostavljenja (npr. kako film pokazuje da "istina ne postoji").
U Hrvatskoj je izraz "rašomon" ušao u raširenu idiomatiku kao oznaka neutvrdivosti stvarnog činjeničnog stanja.
Film je dobio počasnog Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Američki remake, pod naslovom Bijes, u vestern ambijentu režirao je M. Ritt 1964. godine. (izvor: A. Peterlić, HFL, 2003)
- 10:41 -
četvrtak, 17.04.2008.
Andrej Rubljov
Vam predstavlja:
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), 18.04.2008. u 21.00 h
Andrej Rubljov (Andrei Rublev)(1966.)
Režija: Andrei Arsnyevich Tarkovsky
Scenarij: Andrei Tarkovski, Andrei Mihalkov Konchalovski
Uloge: Anatoli Solonjicin, Ivan Lapikov, Nikolai Grinko, Nikolai Sergejev, Irina Tarkovska, Nikolai Burlaev
Rusija, 15. stoljeće. Slikar Andrej Rubljov u izravnom suočavanju s okrutnošću života te vlastitim umjetničkim i vjerskim dvojbamapronalazi razloge da stvori svoje remek-djelo, ikonu Sv. Trojstva.
Film o najznačajnijem ruskom srednjovjekovnom slikaru ikona Andreju Rubljovu sastoji se od prologa, osam naslovljenih i datiranih epizoda, te epiloga u boji. Kružna fabula, u kojoj Rubljov napušta samostan da bi upoznao patnje svoga naroda, izgubio i ponovno stekao vjeru, te po povratku u isti samostan stvorio svoje veličanstveno djelo, kao središnji interes uspostavlja proces kreativnog razvoja umjetnika, prikazanog kroz izravne usporedbe s drugim umjetnicima - netalentiranim Kirilom, ljubomornim na tuđi uspjeh, konformistom Danilom, nesposobnim da stilskim razvojem reagira na promijenjene okolnosti, te Teofanom Grkom, čija je umjetnost u sprezi s vlašću, jer zastrašuje, a ne uzdiže narod.
Taj proces je uspoređen i sa srodnim nastojanjima poganskog slavljenja prirode, seljaka koji želi iskusiti uzbuđenje leta balonom ili Boriskina pokušaja da, vođen samo stvaralačkim instinktom, izlije zvono.
Rubljov kroz suočenja s iskušenjima zla, slave i ega, prihvaćanjem vlastite ljudskosti, koja obuhvaća i fizičku ljubav i spremnost da ubije, ali i obvezu prema Bogu i narodu, iznalazi stil kojim će, bez ustupaka svjetovnim pritiscima, ali srazumijevanjem potreba svijeta, izraziti novu stvarnost i ostvariti završni trijumf ikone Sv. Trojstva, prvog izvornog ruskog remek-djela.
Eliptična struktura, u kojoj se miješaju sadašnjost i prošlost, određena je variranjem teme odgovornosti umjetnika prema zajednici, dok je složeno kretanje kamere u dugim kadrovima, često s protagonistom kao pasivnim promatračem kompozicijski smještenim u središte, usredotočeno na realistički prikaz nasilja i prirode, uz naglašenu simboliku zemlje i vode.
Protagonistov život podređen je stvaranju ikone, djela koje doista sadrži prirodu prikazanog sadržaja i koje nije nastalo iz umjetnikove težnje da se izrazi, nego kao odgovor na potrebe njegovog naroda. Epilog može konačnu epifaniju prikazati samo fragmentarno, krupnim planovima detalja, a film završava prikazom zbilje: četiri konja na kiši.
Iako dovršen 1966. godine, te usprkos potpori utjecajnih umjetnika, poput G. Kozinceva i Dmitria Šoštakoviča, film je, zbog problema s cenzurom, prikazan na festivalu u Cannesu tek 1969. godine, gdje osvaja nagradu međunarodne kritike. (izvor: T. Brlek, HFL, 2003.)
- 22:54 -
srijeda, 09.04.2008.
Građanin Kane. Ili možda građanin Hearst?
Vam predstavlja:
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), 11.04.2008. u 21.00 h
Građanin Kane (Citizen Kane)(1941.)
Režija: Orson Welles
Scenarij: Orson Welles, Herman J. Mankiewicz
Uloge: Orson Welles, Joseph Cotten, Dorothy Comingore, Ruth Warrick, Ewerett Sloane, George Coulouris, Ray Collins, Agnes Moorehead
Orson Welles (rođen 6. svibnja 1915. u Kenoshi) na zao glas u američkoj javnosti došao je izvedbom radio-drame prema romanu H. G. Wellsa Rat svjetova 30. listopada 1938. kojom je izazvao masovnu paniku. Welles i njegovi biografi kasnije su tvrdili kako istraživao lakovjernost američke publike u strahu od 2. svjetskog rata. Sredinom tridesetih godina popularne su bile adaptacije vudu Macbetha (s postavom crnoputih glumaca i izvođene u Harlemu) i alegorijskog Julija Cezara u newyorškom kazalištu u Wellesovoj režiji. Također je bio i priznati iluzionist, nastupajući u mnoštvu spektakala tijekom ratnih godina. Tijekom tih godina je kroz novinarstvo, radio i javne nastupe postao ozbiljni politički aktivist i komentator, blisko povezan s Franklinom D. Rooseveltom. 1941. je napisao, režirao, producirao i nastupio u Građaninu Kaneu, koji se u raznim anketama nalazi na prvom mjestu najboljih filmova svih vremena. Građanin Kane je jedini Wellesov film za kojeg je našao sredstva i nad kojim je imao potpunu kontrolu do konačne verzije, dok će ostatak njegove karijere obilježiti manjak sredstava, nekompetentno upletanje studija i loša sreća, i tijekom egzila u Europu i kratkih povrataka u Hollywood. Unatoč ovim poteškoćama Othello je 1952. osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu, a Dodir zla glavnu nagradu na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu, dok je sam Welles svojim najboljim djelima smatrao Proces i Ponoćna zvona.
Iako je Welles kao redatelj/scenarist ostao na marginama velikih studija, njegova karizmatična osobnost učinila ga je profitabilnim glumcem. U svojim kasnijim godinama se borio protiv hollywoodskog sustava koji je odbijao financirati njegove neovisne projekte, zarađujući najviše preko glume, reklama i pripovijedanja. 1975. je osvojio nagradu za životno djelo Američkog filmskog instituta, kao treća osoba kojoj je to pošlo za rukom nakon Johna Forda i Jamesa Cagneyja.
Umro je u Los Angelesu 10. listopada 1985. godine. Kritičko priznanje Wellesa povećalo se nakon njegove smrti. Danas se smatra jednim od najvažnijih dramskih umjetnika dvadesetog stoljeća, a 2002. godine u izboru Britanskog filmskog instituta proglašen je najvećim filmskim umjetnikom svih vremena
Što se tiče samoga filma on se bavi osobom novinskog magnata Kanea koji je prema mnogima utjelovljenje stvarnoga američkog novinskog magnata Williama Randolpha Hearsta. Naime, novinski magnat Kane, jadan od najmoćnijih ljudi SAD-a koji je skoro postao i predsjednik, umirući izgovara riječ "pupoljak". Redakcija filmskih novosti, nezadovoljna stereotipnom reportažom koja se sastoji od općepoznatih činjenica o Kaneu, odlučuje otkriti značenje te riječi. Novinar Thompson intervjuira one koji su najbolje poznavali Kanea (njegovog skrbnika, najboljeg prijatelja, drugu suprugu, direktora novina, butlera) i saznaje brojne događaje iz Kaneova privatnog i političkog života...
Prvi dugometražni film Orsona Wellesa (koji je i suscenarist i utjelovitelj glavnog lika u filmu) od 1962. do 2002. u anketama britanskog časopisa "Sight & Sound" svakih deset godina biran je za najbolji film svih vremena.
Povjesničari filma izdvajaju mnoge novitete: složenu narativnu strukturu (zbivanja vezana za glavni lik prikazuju se iz više perspektiva); uporaba zvuka artistički motivirana te je često i zasnovana na neuobičajenim elipsama kojima se izvode vremenski i montažni prijelazi; korištenje širokokutnih objektiva kojima se postiže dubinska oštrina u funkciji dramatiziranja prizora, posebice odnosa među likovima.
Kritika ističe i iznimnu glumačku ekspresivnost, osebujne i smione rakurse, ekspresionističku fotografiju (Gregg Toland), partituru skladatelja Bernarda Herrmanna, te stilsko bogatstvo zbog kojega je francuska kritika takav stil nazvala baroknim.
Film je i tematski originalan - raščlanio je ulogu medija u javnom životu, prožimanje privatnog života i politike, mentalitet vrhova društvene moći.
Komercijalno slabo uspješan, film je aklamacijom prihvaćen od američke kritike. Nominiran je za devet "Oscara", od kojih je osvojio samo onaj za scenarij. Svoje puno značenje i vrijednost film zadobiva tek potkraj 1950-ih, u vrijeme pojave tzv. autorske kritike. Film je svoj kultni status, uz povremena osporavanja, zadržao do danas. (izvor: A. Peterlić, HFL, 2003.)
- 21:39 -
srijeda, 02.04.2008.
KRADLJIVCI BICIKLA
Vam predstavlja:
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 04.04.2008. u 21.00 h
Kradljivci bicikla (Ladri di biciclette)(1948.)
Režija: Vittorio De Sica
Scenarij: Vittorio De Sica, Cesare Zavattini
Uloge: Lamberto Maggiorani, Enzo Staiola, Lianella Carell, Vittorio Antonucci
Vittorio De Sica je rođen 1901. u Sori (Italija). Odrastao je u Napulju u obitelji niže srednje klase. Djetinjstvo je proveo u Napulju. Školovao se za knjigovođu, a već i prije punoljetnosti pomagao je obitelj radeći kao činovnik. Dvadesetih godina pridružuje se putujućoj kazališnoj skupini Almirante Manzini, poznate dive talijanskog nijemog filma. Veće kazališne uspjehe postiže nakon 1923. godine kada je postao članom kazališta Tatjane Pavlove. Potkraj dvadesetih popularnost mu raste, a 1933. godine osniva i vlastitu kazališnu skupinu u kojoj je glavna zvijezda. Okušava se i kao filmski glumac (prvu ulogu ostvario je kada mu je bilo 16 godina) te od 1931. godine kontinuirano nastupa na filmu. Najčešće u salonskim komedijama, uglađenim melodramama i u tzv. filmovima bijelih telefona glumeći zavodnika. Filmskoj režiji okreće se tokom Drugog svjetskog rata. U početku režira komično sentimentalne filmove te jedan kostimirani - Garibaldinac u samostanu (Un Garibaldino al convento, 1942). Ključan događaj redateljske karijere suradnja je sa scenaristom Cesareom Zavattinijem - u njegovom petom filmu Djeca nas gledaju (I Bambini ci Guardano, 1943). Već u toj prvoj fazi jasne su njegove tematske okupacije: simpatija za tzv. malog čovjeka, ljubav prema djeci, balansiranje između tragičnog i humornog te smisao za sitne životne detalje. Osim toga, u radu poseže za neprofesionalnim glumcima i snimanju u prirodnom ambijentu (na stvarnim lokacijama). Sve to savršeno se uklapa u neorealističke tendencije koje nakon Drugog svjetskog rata počinju dominirati talijanskim filmom. De Sica sa četiri remek djela - Čistači cipela (Sciuscia, 1946), Kradljivci bicikla (Ladri di Biciclette, 1948), Čudo u Milanu (Miracolo a Milano, 1951), Umberto D (1952) - postaje najreprezentativniji predstavnik neorealizma. Cesare Zavattini bio je, u svim navedenim filmovima, suradnik na scenariju. Važno je napomenuti da se film Umberto D često naziva i prijelaznim filmom između klasičnog neorealizma i tzv. neorealizma duše. Neorealizam polako jenjava (razdoblje početka pedesetih) te u De Sicinoj redateljskoj karijeri dolazi do krize, ponovno se okreće glumi te ostvaruje nekoliko zapaženih uloga među kojima se posebno izdvajaju nastupi u filmovima Madame de... (1953) i General Della Rovere (1959). Također, popularnost kod publike stječe serijom filmova Kruh, ljubav i... - Kruh, ljubav i fantazija (Pane, amore e fantasia (1953), Kruh, ljubav i ljubomora (Pane, amore e gelosia, 1954). Godine 1954. snima komercijalno uspješni film Zlato Napulja (L'Oro di Napoli, 1954) a godinu dana kasnije Krov (Il tetto), koji je ujedno i njegov posljednji neorealistički film. U kasnijem razdoblju njegovi najznačajniji filmovi su: La Ciociara (1960), Posljednji sud (Il giudizio univerzale, 1961), Brak na talijanski način (Matrimonio all'italiana, 1964), Vrt Finzi-Continijevih (Il Giardino dei Finzi-Contini, 1970), Kratki praznici (Una breve vacanza, 1973). Godine 1974. snima zadnji film Putovanje (Il viaggio). U redateljskoj karijeri De Sica je dobio četiri Oscara. Umro je u Parizu 1974.
Sam film nam priča priču o siromašnom čovjeku Antoniu Ricciu koji pretražuje ulice poslijeratnog Rima u potrazi za svojim ukradenim biciklom koji mu je neophodan za preživljavanje, jer bez njega ne može obavljati tek dobiveni posao, a samim time ni prehraniti obitelj. Naime, u Rimu nakon drugog svjetskog rata je vladala akutna nezaposlenost, a da bi dobio posao ljepitelja plakata Antoniu je potreban bicikl. Zbog toga njegova obitelj prodaje dio svoje "sirotinje". Međutim već prvog radnog dana, Antoniu na očigled, kradljivac ukrade bicikl. U pratnji desetogodišnjeg sina Bruna, Antonio kreće u gotovo beznadnu potragu za kradljivcem...
Remekdjelo talijanskog neorealizma, najznačajnije djelo stvaralačkog tandema De Sica - Zavattini, film je nenadmašan model ondašnjeg tretmana suvremene socijalne tematike, prikazujući uz pomoć prividno nezanimljivog svakidašnjeg incidenta kako se socijalna bijeda odražava na psihu i rezultira kriminalnim činom.
De Sica je i u ovom filmu razvio svoju omiljenu temu, utjecaj negativnih životnih događanja na djecu (kao i u prethodnim filmovima "Djeca nas gledaju" i "Čistači cipela"). U filmu su primjetne i druge komponente koje sublimiraju politiku neorealizma: uz aktualnu glavnu temu i svakidašnje događaje, prisutni su i realni ambijenti bez scenografskih intervencija, a glumci su neprofesionalci, tzv. naturščici; protagonista sugestivno tumači radnik sličnog životnog iskustva, Lamberto Maggiorani.
Film je gotovo jednodušno prihvaćen s oduševljenjem, s rijetkim negativnim komentarima; u kapitalističkim zemljama prigovor je bio da daje odviše crnu sliku društvene zbilje, dok se u socijalističkom bloku prigovaralo da i junaku i filmu nedostaje izravniji politički angažman.
Dobio je posebnog Oscara za najbolji strani film (1949.), a u anketi časopisa "Sight & Sound" 1952. godine proglašen je najboljim filmom svih vremena. (izvor: A. Peterlić, HFL, 2003.; imdb)
- 13:33 -