paluba7

https://blog.dnevnik.hr/paluba7

četvrtak, 30.04.2009.

Oni su među nama. Ne šalimo se. Svuda su okolo.

Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 01.05.2009. u 21.00 h

Oni žive (They Live)(1988.)



Režija: John Carpenter
Scenarij: Frank Armitage (John Carpenter)
Uloge: Roddy Piper, Keith David, Meg Foster, George Flower

Usamljeni lutalica John Nada dolazi u nepoznati grad u potrazi za poslom. Nakon prvotnih neuspjeha uspijeva pronaći posao na gradilištu, gdje upozna Franka, koji mu ponudi smještaj u prihvatilištu za siromašne.Nada prihvati ponudu i useli se u prihvatilište dok ne pronađe neki stan, no odmah po dolasku počinje primjećivati neke sumnjive stvari...



"They Live" je definitivno jedan od Carpenterovih najzabavnijih (ako izuzmemo kung fu horror zafrkanciju "Big Trouble in Little China") i najboljih filmova uz "Escape from New York" i "The Thing". Ta crnohumorna SF satira o vanzemaljcima koji nesmetano žive među nama zahvaljujući stroju kojim su nas sve hipnotizirali, te utječu na naše odluke, umrtvljuju naša osjetila i kontroliraju naše živote, još i danas djeluje jednako zabavno i zanimljivo, pa čak do neke mjere i originalno. Inače, koncept priče, da je svijet koji nas okružuje samo prividna iluzija za zavaravanje ljudi iza koje se nalazi malo mračnija stvarnost, vuče dosta paralela sa radnjom velikog hit filma iz 1999. godine, "The Matrix". Zapravo ne bi me uopće začudilo da su Wachowski, redatelji i scenaristi spomenutog filma, veći dio inspiracije za svoj film crpili upravo iz ovog malog Carpenterovog remek-djela. No, za razliku od Carpentera, koji je tu priču obradio u maniri zabavnog SF akcića i satire na tadašnje društvo, prikazujući vanzemaljce kao bogate ljude na visokim pozicijama koji vladaju masama, te ih kontroliraju uz pomoć medija (TV, reklama, časopisa itd.), Wachowski su se u svom filmu uz onaj akcijski aspekt priče usredotočili i na onaj filozofski, u koji Carpenter nije toliko ulazio.



Ovaj film je osim po zabavnoj i zanimljivoj priči ostao svakako zapamćen i po nekoliko sada već kultnih dijaloga, od kojih je najpoznatiji svakako onaj "I have come here to chew bubble gum and kick ass...and I'm all out of bubble gum". Nju je kasnije u nešto izmijenjenoj verziji frajerski izgovarao Duke Nukem u popularnoj FPS video igri "Duke Nukem 3D", kao i jedan od junaka novijeg filma "Spartan" Davida Mameta. Rečenicu su i neki izvođači poput Monastic Squida ili Ice Cubea iskoristili u nekim svojim pjesmama. Zanimljivo je kako je Roddy Piper, inače nekadašnji wrestler, koji igra glavnog bezimenog junaka sam osmislio i dodao tu rečenicu u scenarij. Točnije, to mu je bila jedna od mnogobrojnih ideja, krilatica za uvod u njegove borbe. Kad smo već kod Roddy Pipera, iznenađuje to što je Carpenter izabrao baš njega za glavnu ulogu, odnosno kako nije ponovno uposlio svog starog znanca Kurta Russella (s kojim je inače surađivao pet puta u karijeri), jer je ova rola kao stvorena za njega. No Piper se odlično snašao u ulozi, rola mu je dobro "legla", a čak i pomalo liči na Russella u filmu (fudbalerka i to). Uz Pipera u filmu jednu od glavnih uloga ima i Keith David, s kojim je Carpenter također već prije surađivao na filmu "The Thing", a ovaj ga je toliko impresionirao svojom izvedbom u tom filmu, da je Carpenter posebno za njega napisao ulogu u ovom filmu. Valja naglasiti da su obojica ostvarili zabavne role.



A uz zabavne dijaloge i glumačke izvedbe, "They Live" se može pohvaliti i sa jednom od najzabavnijih i najžešćih uličnih tučnjava snimljenih na filmu, onom između Pipera i Davida. Originalno je Carpenter zamislio da ta tučnjava traje nekih dvadesetak-tridesetak sekundi, no Piper i David su odlučili izvesti tučnjavu za stvarno, te su u biti svi udarci u filmu stvarni, osim onih u lice i međunožje. Tri tjedna su se pripremali za tu tučnjavu, što je itekako vidljivo na ekranu. Tučnjava traje nekih 5 minuta i zbilja djeluje brutalno, prljavo, divlje i realno, ali i zabavno bez fancy kung fu poteza.



Iako je budžet filma iznosio tek 3 milijuna $, i s obzirom na godine u kojima je snimljen, vizualno film izgleda dosta solidno. Efekti su, iako ih nema mnogo, dobro odrađeni, a akcija je vizualno atraktivna još i danas. Doduše izgled, tj. maske vanzemaljaca danas, a pretpostavljam da su i onda, izgledaju prilično smiješno i jeftino. Jasno se vidi da se radi o gumenim maskama koje glumci nose na licu. Čak možete primijetiti kako glumcima miču usta ispod maske dok pričaju. No to nimalo ne smeta, dapače, to daje filmu jedan određeni simpatični trash štih. Kao i za svaki svoj film koji je režirao, tako je i za ovaj Carpenter skladao glazbu, uz malu pomoć Alana Howartha. Ona je jako dobra, zvukovi usne harmonike, gitare i elektronski zvukovi sintisajzera pridonose atmosferi i napetosti filma. Nema tu nekih prepoznatljivih tonova i ritmova kao u dobro nam poznatim glazbenim temama za "Halloween" ili "Escape from New York", ali je glazba ipak upečatljiva tijekom filma, no ne ostaje u uhu nakon njega.



Inače zanimljivo je da je scenarij napisao sam John Carpenter, ali pod pseudonimom Frank Armitage. Naime, Carpenter je veliki obožavatelj pisca H.P. Lovecrafta, a Frank Armitage je zapravo lik jednog od njegovih romana "The Dunwich Horror", prema kojem je snimljen i istoimeni film 1970. godine. Na taj korak se je odlučio jer je ideju za film dobio iz nekoliko različitih izvora, kratke priče "Eight O'Clock in the Morning" Raya Nelsona i stripa "Nada", pa je smatrao da ne bi bilo fer da sam pobere zasluge za pisanje scenarija. Također valja naglasiti kako se u filmu na kratko u cameo ulozi pojavljuje i sam Carpenter, zajedno sa svojim kolegom George A. Romerom, i to ni više, ni manje nego u ulogama kritičara koji kritiziraju nasilje na filmu, a upravo su njihovi filmovi prepoznatljivi po nasilju zbog čega su često bili na meti kritičara, koji su ih smatrali običnim trash redateljima i "eksploatatorima jeftinog filmskog smeća".



Bez obzira na kritičare i njihova trabunjanja, "They Live" je jedno malo Carpenterovo remek-djelo koje svakako treba pogledati i koje skriva daleko više ispod zabavne površine, te još i danas plijeni jednakom pažnjom kao i nekada. Tim više što danas raznorazni mediji igraju veliku ulogu u našim životima. TV, Internet i novine gotovo da upravljaju našim životnim odabirima, baš kao i u ovom filmu, samo što iza svega toga ne stoje vanzemaljci već političari. Sve u svemu - izvrstan film.
(izvor:popcorn.hr)

- 12:13 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.04.2009.

Život izvan ravnoteže

Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 24.04.2009. u 21.00 h

Koyaanisqatsi (Koyaanisqatsi)(1983.)



Režija: Godfrey Reggio
Fotografija: Ron Fricke
Glazba: Phillip Glass



Redateljski debi Godfreya Reggia, 'Koyaanisqatsi', prvi je, ujedno i najbolji film Qatsi trilogije. Naziv filma je riječ Hopi indijanaca, a označava 'život izvan ravnoteže'. Snimljen između 1975. i 1982. godine, film je apokaliptična vizija sudaranja dva različita svijeta - urbanog života i tehnologije nasuprot okoliša.



Naime, bivši svećenik Reggio, 1975. počinje razvijati ideju o neverbalnom filmu koji bi bio sastavljen od ritmičkih izmjena fotografija i kolaža iz stvarnog života. Za premijeru prvog filma trebalo mu je punih sedam godina (cijela odiseja!), no kad se 'Koyaanisqatsi' (dolazi od riječi Hopi Indijanaca i znači 'Život izvan ravnoteže') 1982. pojavio, donio mu je slavu i priznanje publike širom svijeta. Već u tom prvom dijelu Qatsi trilogije udružuje se s dva bitna suradnika – Ronom Frickeom, stručnjakom za fotografiju te Philipom Glassom, kompozitorom čija je hipnotička glazba popratila predivne Frickeove fotografije.



Za 'Powaqqatsi' (1987) je proputovao 12 zemalja svijeta , pokušavajući prikazati splet tehnologije i prirodnih ljepota, kao i konstantno nastajanje i nestajanje kultura. Prije zadnjeg dijela trilogije, 'Naqoyqatsi' (2002), snimio je kratki film 'Anima Mundi' (1992) koji u 28 minuta predstavlja sedamdesetak životinjskih vrsta, a trenutno se bavi istraživanjem za novi film koji se dotiče utjecaja fundamentalizma, nasilja i konzumerizma.



Kada su ga u brojnim intervjuioma pitali o Qatsi trilogiji Reggio je uvijek govorio: 'Ne zanima me korištenje nego življenje tehnologije koja je postala istovjetna zraku kojeg dišemo. Radim ovakve filmove jer želim istrgnuti onaj tradicionalni dio – radnju, karakterizaciju, priču i u prvi plan staviti našu okolinu koja u ostalim naslovima najčešće služi kao kulisa.'



U jednom je razgovoru objasnio da ga je na ovakav stil i drugačiji pristup filmu motivirao odličan film Luisa Bunuela, 'Los Olvidados', kojeg je do sada pogledao više od 150 puta.

- 12:42 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.04.2009.

Uvećanje

Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 17.04.2009. u 21.00 h

Uvećanje (Blow-Up)(1966.)



Režija: Michelangelo Antonioni
Scenarij: Tonino Guerra i Michelangelo Antonioni
Uloge: David Hemmings, Vaness Redgrave, Peter Bowles, Sarah Miles, Veruschka von Lehndorff, Jane Birkin, John Castle

Uspješni londonski fotograf slučajno u parku snimi niz fotografija nejasnih aktivnosti mlade žene i starijeg muškarca, iz kojih u svom studiju, povećavajući i povezujući ih u logičan slijed, nastoji konstruirati pripovijest, koja, čini se, otkriva umorstvo. Potraga za činjeničnom ovjerom narativnog tumačenjaviđenog pokazuje se, međutim, ovisnom o sklopu interpretativnih konvencija...



Opetovanim dovođenjem u pitanje prostornih i uzročnih odnosa, te stalnim mijenjanjem značenja prikazanog izmjenom kontekstualnog okvira, središnji interes filma oblikuje se kao dijalektika mimetičkog i dijegetičkog. Naglašena dubinska perspektiva upućuje na ključnu problematiku odnosa likova i njihove okoline, pokazujući nastojanje fotografa da dvodimenzionalnosti svoga medija prida "dublje" značenje. Ostvarenje takve težnje nužno uključuje niz oblikovnih postupaka, poput raskadrivanja i povećavanja snimki, no približavanje značenju pojedinosti iz zbilje tehnološkim sredstvima neizbježno dovodi do rasta interferencije medija i prikazane stvarnosti, koja se pretvara u sklop apstraktnih formalnih odnosa.



Nejasno zbivanje u trodimenzionalnom i višebojnom prostoru parka uklapanjem u raskadriranu i montiranu pripovijest povećanih dvodimenzionalnih i crno-bijelih snimaka, koje mijenjanjem prostornih odnosa uspostavljaju nove uzročne veze, dobiva značenje izravno ovisno o interpretativnom okviru koji može uspostaviti jedino promatrač. Poput nevidljive teniske loptice na kraju filma, čije kretanje određuju prostorni odnosi uspostavljeni pokretima igrača, zbilja se može pojaviti samo slijedom semiotičke analize, kao provizorno tumačenje koje je uvijek opet podložno daljnjem tumačenju.



Potraga za konačnim značenjem, kao što tvrdi Antonioni, može se samo prekinuti, ne i dovršiti: "Zbilja nam izmiče, neprestano se mijenja. Kad mislimo da smo je dohvatili, situacija je već drukčija. Uvijek sumnjam u ono što vidim, što mi slika pokazuje, jer zamišljam ono što je iza nje; a ono što je iza slike nepoznato je. Fotograf u Uvećanju, koji nije filozof, želi jasnije vidjeti. No, kad previše poveća sliku, predmet se razlaže i nestaje. U jednom trenutku, dakle, on dohvaća zbilju, no odmah zatim ona nestaje."

Film je u Canessu 1967. nagrađen Grand Prixom.
(izvor: T. Brlek, HFL, 2003.)

- 13:25 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.04.2009.

Ciklus kontroverznog filma na Palubi7

Ovaj puta vam prikazujemo šest filmova, od kojih je svaki, na neki način, bilo temom koju obrađuje, načinom na koji ju prikazuje, šokantnim scenama ili bilo čime drugim, izazvao određene kontroverze i time stekao status kontroverznog filma. Naravno, tu se moglo naći i još filmova ili neki drugi naslovi, ali ovo je naš izbor i nadam se da ćete uživati. Vidimo se!

Projekcije su i dalje petkom u 21.00 h u Radničkom domu (Radnički trg 2)

17.4. UVEĆANJE (Blow-Up, 1966)
r: Michelangelo Antonioni

24.4. KOYAANISQATSI (Koyaanisqatsi, 1983)
r: Godfrey Reggio

1.5. ONI ŽIVE (They live, 1988)
r: John Carpenter

8.5. PAKLENA NARANČA (Clockwork orange, 1971)
r: Stanley Kubrick

15.5. LENNY (Lenny, 1974)
r: Bob Fosse

22.5. FITZCARRALDO (Fitzcarraldo, 1982)
r: Werner Herzog

- 13:48 -

Komentari (1) - Isprintaj - #