Marketing
Rashomon
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 25.04.2008 u 21.00 h
Rašomon (Rashomon)(1950.)
Režija: Akira Kurosawa
Scenarij: Shinobu Hashimoto, Akira Kurosawa
Uloge: Toshiro Mifune, Masayuki Mori, Machiko Kyo, Takashi Shimura, Minoru Chiako, Kichijiro Umeda, Daisuke Kato, Fumiko Homma
Radnja filma smjestena je u srednjovjekovni Japan, razdoblje gladi i stalnih nemira. U blizini glavnog grada Kyota, tri čovjeka - siromašni drvosječa, priprosti pučanin i budistički svećenik, sklone se pred kišom i pričaju o zločinu koji se upravo zbio, a zbog koga se sudi razbojniku Tajomaruu. Činjenica je da je Takehiro mrtav, a njegova supruga Masagi, pretpostavlja se silovana, ali sva četiri svjedočenja nude drugačiju verziju. Tajomaru, Masaga i Takehiro (pomoću medija) pred sudom prikazuju događaj u svjetlu koje je zanjih najpovoljnije u moralnom smislu. Takva je i priča drvosječe: njegovi sugovornici brzo otkriju da je događaj ispričao iz svog "kuta". Istina ostaje nepoznatom, ali događaj se zaboravi kada otkriju napušteno dijete.
Dobitnik Zlatnog lava u Veneciji 1951., film je zainteresirao Zapad za japansku kinematografiju i time okončao fazu njezine "insularne" izoliranosti i nepoznatosti, a istodobno je, ibnavljanjem žanra jidai-geki, približio i jednu drevnu kulturu.
Za prikazivanje u Veneciji izabrao ga je predstavnik Unitalia Filma na osnovi pretpostavke da bi svojim obilježjima mogao, više od nekih djela cjenjenijih u japanske kritike (bio je tek peti na listi najboljih filmova godine u anketi japanskog časopisa Kinema Jumpo), odgovarati mentalitetu i ukusu zapadnih ocjenjivača. Film je fascinirao originalnošću konstrukcije i osnovne zamisli: većim dijelom u vrlo funkcionalnim retrospekcijama, podsjeća na Građanina Kanea, samo što su prisjećana događanja uvjetne istinitosti, odnosno zbog različitih svjedočenja o istom događaju očevidno su subjektivne projekcije likova (osobito ona začudna, Tekehirova) realizirane nešto drugačijim stilom pa se u tome otkriva modernistički aspekt filma.
Posebnu pozornost zaslužuje i vrlo ekspresivna, povremeno gotovo ritualna gluma, te vizualna komponenta. Već u početku brojne vožnje anticipiraju bliženje tajnovitom i neobičnom, često vrlo dinamična kamera podcrtava dramatičnost zbivanja, te strasti i uznemirenost likova. Zavjese (česta Kurosawina "interpunkcija") ubrzavaju tempo u pregledu događaja, a dramatiziranju pridonose i mnogi kraći kadrovi, te, u zapadnim kinematografijama tada rjeđe rabljeni, montažni prijelazi od 180 stupnjeva; impresivne snimke kiše, kroz granje, i općenito vizualiziranje mjesta događanja (šuma) simboliziraju osnovnu crtu mukotrpnosti traganja za istinom u kojemu nema pouzdanog orijentira,
Posebnost filma je i "japanski aranžman" partiture koja je dijelom zasnovana na Ravelovu Boleru.
Kao djelo koje prikazuje jednak autorov smisao za agresivnu i prigušenu retoričnost, naturalizam i liričnost, film je istaknuo Kurosawu kao jedno od najvećih otkrića svjetskog filma nakon 2. svjetskog rata, iako se oduševljenje filmom katkad ograničavalo na njegovu egzotičnost, a interpretacije njegove ideje kretale su se od razmatranja "načela nesigurnosti", pitanja "stvarnosti i iluzije", te problematike procjenjivosti istinitosti na temelju pojavnoga do krajnjih pojednostavljenja (npr. kako film pokazuje da "istina ne postoji").
U Hrvatskoj je izraz "rašomon" ušao u raširenu idiomatiku kao oznaka neutvrdivosti stvarnog činjeničnog stanja.
Film je dobio počasnog Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Američki remake, pod naslovom Bijes, u vestern ambijentu režirao je M. Ritt 1964. godine. (izvor: A. Peterlić, HFL, 2003)
Post je objavljen 24.04.2008. u 10:41 sati.