četvrtak, 17.04.2008.

Andrej Rubljov

Vam predstavlja:

Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), 18.04.2008. u 21.00 h

Andrej Rubljov (Andrei Rublev)(1966.)

Režija: Andrei Arsnyevich Tarkovsky
Scenarij: Andrei Tarkovski, Andrei Mihalkov Konchalovski
Uloge: Anatoli Solonjicin, Ivan Lapikov, Nikolai Grinko, Nikolai Sergejev, Irina Tarkovska, Nikolai Burlaev

Rusija, 15. stoljeće. Slikar Andrej Rubljov u izravnom suočavanju s okrutnošću života te vlastitim umjetničkim i vjerskim dvojbamapronalazi razloge da stvori svoje remek-djelo, ikonu Sv. Trojstva.

Film o najznačajnijem ruskom srednjovjekovnom slikaru ikona Andreju Rubljovu sastoji se od prologa, osam naslovljenih i datiranih epizoda, te epiloga u boji. Kružna fabula, u kojoj Rubljov napušta samostan da bi upoznao patnje svoga naroda, izgubio i ponovno stekao vjeru, te po povratku u isti samostan stvorio svoje veličanstveno djelo, kao središnji interes uspostavlja proces kreativnog razvoja umjetnika, prikazanog kroz izravne usporedbe s drugim umjetnicima - netalentiranim Kirilom, ljubomornim na tuđi uspjeh, konformistom Danilom, nesposobnim da stilskim razvojem reagira na promijenjene okolnosti, te Teofanom Grkom, čija je umjetnost u sprezi s vlašću, jer zastrašuje, a ne uzdiže narod.

Taj proces je uspoređen i sa srodnim nastojanjima poganskog slavljenja prirode, seljaka koji želi iskusiti uzbuđenje leta balonom ili Boriskina pokušaja da, vođen samo stvaralačkim instinktom, izlije zvono.

Rubljov kroz suočenja s iskušenjima zla, slave i ega, prihvaćanjem vlastite ljudskosti, koja obuhvaća i fizičku ljubav i spremnost da ubije, ali i obvezu prema Bogu i narodu, iznalazi stil kojim će, bez ustupaka svjetovnim pritiscima, ali srazumijevanjem potreba svijeta, izraziti novu stvarnost i ostvariti završni trijumf ikone Sv. Trojstva, prvog izvornog ruskog remek-djela.

Eliptična struktura, u kojoj se miješaju sadašnjost i prošlost, određena je variranjem teme odgovornosti umjetnika prema zajednici, dok je složeno kretanje kamere u dugim kadrovima, često s protagonistom kao pasivnim promatračem kompozicijski smještenim u središte, usredotočeno na realistički prikaz nasilja i prirode, uz naglašenu simboliku zemlje i vode.

Protagonistov život podređen je stvaranju ikone, djela koje doista sadrži prirodu prikazanog sadržaja i koje nije nastalo iz umjetnikove težnje da se izrazi, nego kao odgovor na potrebe njegovog naroda. Epilog može konačnu epifaniju prikazati samo fragmentarno, krupnim planovima detalja, a film završava prikazom zbilje: četiri konja na kiši.

Iako dovršen 1966. godine, te usprkos potpori utjecajnih umjetnika, poput G. Kozinceva i Dmitria Šoštakoviča, film je, zbog problema s cenzurom, prikazan na festivalu u Cannesu tek 1969. godine, gdje osvaja nagradu međunarodne kritike. (izvor: T. Brlek, HFL, 2003.)