paluba7

https://blog.dnevnik.hr/paluba7

četvrtak, 14.04.2011.

Trči Forreste, ovaj Lola, trči

Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 15.04.2010. u 21.00 h

Trči lola trči (Lola Rennt) (1998.)



Režija: Tom Tykwer
Scenarij: Tom Tykwer
Uloge: Franka Potente, Moritz Bleibtreu, Herbert Knaup, Nina Petri, Armin Rohde, Joachim Krol



Radnja filma je prilicno jednostavna i dogadja se u Berlinu. Manni (Bleibtreu) je sitni gangster koji godinu dana zivi sa svojom djevojkom Lolom (Potente) i obavlja rutinsku kupoprodaju droge za svog bosa. Jednog dana Lola ga zakasni pokupiti i Manni, prisiljen da se vozi metroom, izgubi 100.000 DM koje je nosio. Znajuci da se treba naci sa svojim bosom za dvadesetak minuta, i da ce ga ovaj ubiti ako ne bude novaca, Manni u ocaju telefonira Loli i moli je za pomoc. Lola ima tocno dvadeset minuta da nekako pokupi 100.000 DM, inace ce Manni pokusati opljackati lokalnu trgovinu. Lola bez razmisljanja odlazi iz stana i pocinje trcati berlinskim ulicama, nastojeci uz put smisliti kako pomoci svom decku.



Nije tesko zamisliti zasto je kritika tako zdusno prigrlila Tykwerov film. Naime, ako je suditi po dosadasnjim proizvodima njemacke kinematografije - sterilnim dramama i neduhovitim komedijama - odnosno jos sterilnijim i neproduhovljenjiim kopijama americkih zanrovskih proizvoda, Tykwer doista izgleda kao nesto posebno. Iako je budzet filma prilicno jadan (za americke standarde, naravno), film izgleda zbilja spektakularno zahvaljujuci vjestom koristenju mastovitih rakursa kamere, montaznih trikova te kombinacijom animacije i fotografije. Svemu tome treba dodati i zestoki techno-soundtrack koji filmu daje isto tako zestoki ritam, a koji uistinu savrseno korespondira s radnjom filma.



Dojmljive zvukove prate i dojmljive slike, pri cemu prednjaci glavna glumica Franka Potente, s kosom obojanom u kricavo crvenu, a ciji ce trkacki image postati vjerojatno jedna od ikona njemacke kinematografije. Ipak, najdojmljivije od svega jest Tykwerovo koristenje paralelnih univerzuma, odnosno grananje originalnog zapleta na tri razlicite radnje i razlicita zapleta, pri cemu najbanalniji dogadjaji mogu imati drasticne posljedice. Tykwer to potcrtava s kratkim foto- esejima koji pokazuje zivotne sudbine slucajnih prolaznika koji ce sasvim razlicito proci u zivotu samo zato sto su se Loli na putu nasli sekundu prije ili sekundu kasnije.

- 10:41 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 08.04.2011.

Brak M. B.

Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 08.04.2010. u 21.00 h

Brak Marije Braun (Die Ehe der Maria Braun)(1978.)



Režija: Reiner Werner Fassbinder
Scenarij.: Peter Märthesheimer, Pea Fröhlich, prema ideji R. W. Fassbindera
Uloge: Hanna Schygulla, Klaus Löwitsch, Ivan Desny, Gottfried John, Elisabeth Trissenaar, Gisela Uhlen, George Byrd



Nekoliko mjeseci nakon svršetka II. svj. rata, Maria Braun dobije vijest da joj je voljeni muž Hermann poginuo te se upušta u vezu s amer. crnačkim vojnikom Billom. Hermann se iznenada vraća i završi u zatvoru, priznavši Billovo ubojstvo koje je iz nehata počinila Maria. Ona započne karijeru poslovne žene, želeći steći imutak koji će im omogućiti ugodan život po njegovu izlasku iz zatvora...



Sižejno se oslanjajući na tradiciju holivudske melodrame, napose D. Sirka, Fassbinder je kreirao film koji istu tradiciju ugl. iznevjerava, zauzevši distanciranu autorsku poziciju spram likova i zbivanja.

Opora, mjestimično i turobna intonacija, kao i dominantna emocionalna suzdržanost protagonistice dodatno razgrađuju preuzet žanrovski model. Tematizirajući individualnu sudbinu snažne junakinje posvećene cilju, F. povlači usporedbu između nje i poslijeratne SR Njemačke: Maria Braun tako simbolizira Njemačku koja je, oslanjajući se na amer. pomoć, doživjela gosp. preporod, ali »izgubila dušu«.



Kobni završetak filma doima se kao autorova poruka o konačnim posljedicama takva stanja, no može se čitati i u kontekstu rodne teorije. Naime, činom žrtvovanja Marijin muž približava se tradic. ženskoj ulozi, dok Marijino posvećenje karijeri tradicionalno odgovara muškoj ulozi. Po izlasku iz zatvora muž se ne vraća ženi prije nego što sam zaradi novac i tako povrati izgubljen rodni status, no kako žena ne odustaje od karijere posljedica je bračna zajednica koja se sastoji od dvaju »rodnih muškaraca«.



Stoga se završna eksplozija, koja okončava takav brak, može shvatiti i kao autorov komentar o rodnoj prirodi bračnih odnosa. Kritika je (npr. F. Truffaut) kao posebnu vrijednost filma naglašavala upravo autorov ravnopravan tretman ženskih i muških likova.

(izvor: D. Radić, HFL)

- 19:03 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Gnjev Božji

Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 01.04.2010. u 21.00 h

Aguirre, gnjev Božji (Aguirre, der Zorn Gottes)(1972.)



Režija:Werner Herzog
Scenarij.: Werner Herzog (nadahnut fragmentima dnevnika Gaspara de Carvajala)
Uloge: Klaus Kinski, Peter Berling, Del Negro, Ruy Guerra, Cecilia Rivera, Helena Rojo

Gonzalo Pizarro poveo je 1560. ekspediciju kroz peruansku prašumu tražeći legendarni Eldorado. Ostavši bez hrane, poslao je skupinu – predvođenu Pedrom de Ursuom – da se otisne niz Amazonu, dobavi hranu i izvidi je li zlatni grad na vidiku. Ursuin zamjenik Aguirre silom preuzme vodstvo...



Povezujući dva odvojena pov. događaja, ekspediciju G. Pizarra i F. de Orellana iz 1541/42 (iz koje potječe u filmu korišteni dnevnik dominikanca G. de Carvajala) te ekspediciju P. de Ursue iz 1560/61., čije je vodstvo preuzeo pobunjeni Baskijac L. de Aguirre, Herzog je kreirao vlastitu viziju prodora zap. civilizacije u Novi svijet pri čemu je konkretna pov. radnja živopisna podloga autorovim univerzalnijim značenjskim stremljenjima.



Naslovni lik utjelovljenje je čežnje za dosezanjem nedosezivog, a amazonska prašuma – bujnošću, nepreglednošću i neuhvatljivošću, ali istodobno i monotonošću te svojevrsnom ispražnjenošću – sugerira egzistencijalno stanje (zapadnoga) čovjeka, njegovu oduševljenost beskrajnim sadržajima i mogućnostima svijeta egzistencije koji se naposljetku otkriva kao dosadno redundantno mjesto, što postojanje čini poražavajuće skučenim. Lik Aguirrea, međutim, ne priznaje poraz te opsesivno ustraje u iluziji, poduprijet i ničeanskom voljom za moći, kreirajući za sebe fiktivan svijet kojim pokušava realizirati vlastitu žudnju.



Krajnju mentalnu i fizičku točku Aguirreove bezizlazne opsesivnosti Herzog dočarava antologijskom završnom scenom rapidno kružeće kamere oko opustošene splavi preplavljene majmunima, na kojoj je i nadalje uspravni Aguirre, sugerirajući da u egzistencijalnom beznađu dostojanstveni mogu ostati samo (polu)ludi zanesenjaci; u skladu s autorovim svjetonazorom, suverena ravnodušnost moćne prirode (svijeta, svemira) opet svodi junakov (suludi) heroizam na puko egzistencijalno koprcanje.



Struktura filma ne temelji se na narativnom načelu; narativno-dramaturški sastojci svedeni su na nužne orijentacijske točke, a karakterizacija je posve fragmentarizirana, tako da je film, čemu pridonose i poetičan vizualni stil, melankolična izvanprizorna naracija te osebujna, gotovo neprekidna glazba, zapravo oblikovan kao pjesma.



Pored univerzalne slike svijeta i čovjeka, Herzog se dotiče i partikularnih sastojaka poput zapadnjačkog imperijalizma (uključujući kritiku Crkve) te totalitarizma, naposljetku i nemogućnosti multikulturalizma, umnogome se nastavljajući na Srce tame J. Conrada.

(izvor: D. Radić, HFL)

- 18:37 -

Komentari (0) - Isprintaj - #