Marketing
Gnjev Božji
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 01.04.2010. u 21.00 h
Aguirre, gnjev Božji (Aguirre, der Zorn Gottes)(1972.)
Režija:Werner Herzog
Scenarij.: Werner Herzog (nadahnut fragmentima dnevnika Gaspara de Carvajala)
Uloge: Klaus Kinski, Peter Berling, Del Negro, Ruy Guerra, Cecilia Rivera, Helena Rojo
Gonzalo Pizarro poveo je 1560. ekspediciju kroz peruansku prašumu tražeći legendarni Eldorado. Ostavši bez hrane, poslao je skupinu – predvođenu Pedrom de Ursuom – da se otisne niz Amazonu, dobavi hranu i izvidi je li zlatni grad na vidiku. Ursuin zamjenik Aguirre silom preuzme vodstvo...
Povezujući dva odvojena pov. događaja, ekspediciju G. Pizarra i F. de Orellana iz 1541/42 (iz koje potječe u filmu korišteni dnevnik dominikanca G. de Carvajala) te ekspediciju P. de Ursue iz 1560/61., čije je vodstvo preuzeo pobunjeni Baskijac L. de Aguirre, Herzog je kreirao vlastitu viziju prodora zap. civilizacije u Novi svijet pri čemu je konkretna pov. radnja živopisna podloga autorovim univerzalnijim značenjskim stremljenjima.
Naslovni lik utjelovljenje je čežnje za dosezanjem nedosezivog, a amazonska prašuma – bujnošću, nepreglednošću i neuhvatljivošću, ali istodobno i monotonošću te svojevrsnom ispražnjenošću – sugerira egzistencijalno stanje (zapadnoga) čovjeka, njegovu oduševljenost beskrajnim sadržajima i mogućnostima svijeta egzistencije koji se naposljetku otkriva kao dosadno redundantno mjesto, što postojanje čini poražavajuće skučenim. Lik Aguirrea, međutim, ne priznaje poraz te opsesivno ustraje u iluziji, poduprijet i ničeanskom voljom za moći, kreirajući za sebe fiktivan svijet kojim pokušava realizirati vlastitu žudnju.
Krajnju mentalnu i fizičku točku Aguirreove bezizlazne opsesivnosti Herzog dočarava antologijskom završnom scenom rapidno kružeće kamere oko opustošene splavi preplavljene majmunima, na kojoj je i nadalje uspravni Aguirre, sugerirajući da u egzistencijalnom beznađu dostojanstveni mogu ostati samo (polu)ludi zanesenjaci; u skladu s autorovim svjetonazorom, suverena ravnodušnost moćne prirode (svijeta, svemira) opet svodi junakov (suludi) heroizam na puko egzistencijalno koprcanje.
Struktura filma ne temelji se na narativnom načelu; narativno-dramaturški sastojci svedeni su na nužne orijentacijske točke, a karakterizacija je posve fragmentarizirana, tako da je film, čemu pridonose i poetičan vizualni stil, melankolična izvanprizorna naracija te osebujna, gotovo neprekidna glazba, zapravo oblikovan kao pjesma.
Pored univerzalne slike svijeta i čovjeka, Herzog se dotiče i partikularnih sastojaka poput zapadnjačkog imperijalizma (uključujući kritiku Crkve) te totalitarizma, naposljetku i nemogućnosti multikulturalizma, umnogome se nastavljajući na Srce tame J. Conrada.
(izvor: D. Radić, HFL)
Post je objavljen 08.04.2011. u 18:37 sati.