petak, 25.03.2011.

100. projekcija Palube7

Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 25.03.2010. u 21.00 h

Velika hajka (The Big Heat)(1953.)

Režija: Fritz Lang
Scenarij: Sydney Boehm
Uloge: Glenn Ford, Gloria Grahame, Lee Marvin

- 19:30 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 22.03.2011.

Ciklus njemačkih redatelja

U novom ciklusu Palube 7 red je došao na njemačke režisere, čija ćemo 4 filma pogledati u drugom ovogodišnjem ciklusu, i to po sljedećem rasporedu:

25.3. VELIKA HAJKA (The Big Heat, 1953)
r: Fritz Lang
(100. projekcija Palube 7!)

1.4. AGUIRRE, GNJEV BOŽJI (Aguirre, der Zorn Gottes, 1972)
r: Werner Herzog

8.4. BRAK MARIJE BRAUN (Die Ehe der Maria Braun, 1979)
r: Rainer Werner Fassbinder

15.4. TRČI, LOLA, TRČI (Lola rennt, 1998)
r: Tom Tykwer

Projekcije su petkom u 21 sat, u Radničkom domu (Radnički trg 5, kod pijace), ulaz je slobodan.

Obilježimo zajedno stotu projekciju... i nastavimo dalje, pa dokle stignemo :)

Na Palubi 7 po stoti puta najbolje filmove gledam(o)!

Vidimo se!

- 16:18 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 11.03.2011.

Grad žena

Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 11.03.2010. u 21.00 h

Grad žena (La citta delle donne)(1980.)

Režija: Federico Fellini
Scenarij: Federico Fellini i Bernardo Zapponi
Uloge: Marcello Mastoriani, Anna Prucnal, Bernice Stegers, Donatella Damiani

Film je napravljen kao san jednog profesora erotomana (Mastroianni) koji sanja da se našao u hotelu u kojem se održava feministički skup. Okružen samo ženama, bježi. Od straha se budi i ugleda kako u kupe njegovog vlaka ulaze sanjane žene...

Zadivljujuća je sposobnost ovog velikana spajanje i balansiranje potpunih suprotnosti u savršenoj harmoniji - dokumentaristički odnos prema stvarnosti prožet problematiziranjem te stvarnosti na strukturnoj razini (stilizacija, vizualizacija mašte, onirizam); kritički stav i tezičnost ublažavaju se melankolijom lika i situacije; isječci pragmatične društvene prakse asociraju na cirkus i nijemu komediju; nostalgija se razlaže ironijom, a sentimentalnost groteskom.

Globalna metafora koja pojašnjava autorov odnos prema materijalu koji izbjegava uspostavljanje uzročno-posljedičnih relacija među svojim prizorima, glazbeni leitmotiv za gotovo svaki lik i prepoznatljiva cirkuska disonantnost / Nino Rota kao stalni glazbeni suradnik sve do smrti, motivi mističnog izbavljenja, mozaička struktura, kritički humanizam… sve je to obožavana institucija Fellini.

- 09:02 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 04.03.2011.

Posljednji tango u Parizu

Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 04.03.2010. u 21.00 h

Posljednji tango u Parizu (L’ultimo tango a Parigi)(1972)

Režija: Bernardo Bertolucci
Scenarij: Franco Arcali i B. Bertolucci prema Bertoluccijevoj priči,
Glazba: Gato Barbieri
Uloge: Marlon Brando (Paul), Maria Schneider (Jeanne), Jean-Pierre Léaud (Tom), Massimo Girotti (Marcel), Marie-Hélčne Breillat (Monique), Maria Michi (Rosina majka), Darling Legitimus, Veronica Lazare, Gitt Magrini.

Sredovječni Amerikanac u Parizu, Paul, nastoji iskustvo samoubojstva supruge sublimirati u isključivo seksualnu vezu s mladom Francuskinjom Jeanne u prostoru prazna stana. Kada Paul, koji je izvorno uspostavio pravila neotkrivanja identiteta, pokuša nastaviti vezu po uobičajenim društvenim normama, Jeanne ga...

Najavljen reprodukcijama dvaju portreta na crnoj podlozi već na špici, ključni se intertekstualni odnos uspostavlja vizualnom poetikom Francisa Bacona: od kolorita, u kojemu prevladavaju narančasti i crveni tonovi, i kostimografije, koja izravno citira Baconova platna, preko tematsko-motivskih sklopova tjelesnosti, starenja, raspadanja i usamljenosti, do kompozicija, posebice zaobljenog prostora stana, ekvivalenta Baconovu postupku horizontalne podjele prostora linijom luka, iskrivljenih i zgrčenih poza koje zauzimaju likovi, te fragmentiranja prizora krupnim planovima i preoblikovanja figura zrcalnim odrazima i mutnim staklima u bezoblične mase, a i Paulov krik u uvodnoj sekvenci, također je filmska razrada slikareva motiva.

Dokumentaristička posvećenost pojedinostima, od djetinjstva i obiteljskih odnosa do ljubavnih iskustava, izravno je oprečna Paulovu odbijanju da zna bilo što o Jeannei, te tvori okvir konvencija i kodova kojeg se ljubavnici žele osloboditi. Neposredovana komunikacija, međutim, moguća je jedino unutar prostora iluzije, psihol. ili filmske: fikcija postojanja bez ograničenja izvanjskog svijeta traje samo dok se protagonisti pridržavaju uspostavljenih pravila.

Nastojeći svoju vezu svesti na praiskonske tjelesne odnose, Paul i Jeanne ostvaruju iluzorni prostor potpune slobode težeći regresiji dostižnoj jedino u smrti, kao što pokazuje Paulov fetalni položaj na kraju filma. Unutar film. prostora ostvarenog minuciozno nijansiranom uporabom svjetla i boje te fluidnom režijom, Brandova izvedba uspijeva fiz. iskazom predočiti psihol. napor očajničke težnje oslobođenja od svake izvedbe.

Prema sudu Dereka Malcolma, film »dokazuje da je Brando veliki filmski glumac, a Bertolucci redatelj sposoban doseći odvažnost Godarda i golu snagu Bergmana.«

(izvor: T. Brlek, HFL)