srijeda, 25.03.2009.
Šećer na kraju
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 27.03.2009. u 21.00 h
Brianov život (Monty Python's Life of Brian)(1979.)
Režija: Terry Jones
Scenarij: Terry Jones, Graham Chapman, Michael Palin, John Cleese, Eric Idle
Uloge: Terry Jones, Graham Chapman, Michael Palin, John Cleese, Eric Idle
Na samom smo početku prvog stoljeća, u Svetoj zemlji vlada kaos, Rimljani nastoje uvesti red dok stanovnici traže Mesiju u kojeg će vjerovati i koji će im pokazati put ka boljem životu.
U centru radnje filma Terryja Jonesa je Brian Cohen (glumi ga Graham Chapman) iz Nazaretha koji biva zamijenjen za Mesiju nakon spleta nadasve humorističnih događaja gotovo identičnih onima koje vežemo za život Isusa Krista.
Glavna tema filma je kritika nekih aspekata religije poput nekritičkog prihvaćanja ideja, sljedbeničkog mentaliteta, psihologije mase i izvrtanja činjenica. Osim toga prisutna je i politička tematika vidljiva kroz Brianov politički angažman u jednoj od brojnih separatističkih organizacija koje se samostalno bore za oslobađanje Judeje od rimske vlasti.
Film se suočio sa brojnim problemima prilikom produkcije prije svega zbog tematike koju obrađuje. Upravo je to bio razlog povlačenja EMI filmsa iz projekta nakon čega je stvar spasio bivši Beatle George Harrison, veliki prijatelj Pythonovaca koji je osnovao vlastitu kompaniju koja je financirala film.
Kao što sam već rekao, za potrebe financiranja produkcije, George Harrison, prijatelj i štovatelj Pythona, osnovao je vlastitu kompaniju Handmade Films nakon što su početni financijeri iz EMI Films odustali zbog kontroverzne tematike. Film je u kinima u SAD-u zaradio 19 milijuna dolara i bio najuspješniji britanski film u Sjevernoj Americi te godine, dok je u Ujedinjenom Kraljevstvu bio četvrti po financijskom uspjehu.
Pjesma "Always Look on the Bright Side of Life" (hrv. Uvijek gledaj na svijetlu stranu života), koju osuđenici na smrt pjevaju razapeti na križevima u upečatljivoj završnoj sceni, a zamišljena kao parodija na slične pjesme u Disneyjevim filmovima, postala je vrlo popularna kao oda optimizmu. Kada je 1982. u Falklandskom ratu pogođen britanski HMS Sheffield, njegova posada ju je pjevala čekajući spašavanje s tonućeg broda. Pjesma je kasnije prihvaćena među navijačima, a često se spominje u popularnoj kulturi.
Pythoni su u ranoj fazi planiranja mislili napraviti parodiju Isusovog života, ali su odustali i umjesto toga odlučili napraviti film o sličnom pojedincu rođenom u isto vrijeme. Isus se u filmu pojavljuje samo dva puta (u staji i prilikom jednog govora) i prikazan je u skladu s kršćanskim uvjerenjima. U komentarima na DVD izdanju Pythoni su priznali da je film heretičan utoliko što ismijava neke aspekte moderne organizirane religije, ali da nije svetogrdan jer se ne izruguje kršćanskom Bogu.
Kad je film pušten u kina u Britaniji, nekoliko gradskih vijeća ga je odmah zabranilo (od toga neka čak nisu ni imala kino-dvorane). Poznata zagovornica očuvanja morala, Mary Whitehouse pokrenula je kampanju u kojoj je zajedno s ostalim sudionicima širila letke oko kina koja su prikazivala film iako je time samo doprinijela njegovoj popularnosti. Brzo nakon premijere John Cleese i Michael Palin su se u BBC-ovoj emisiji Friday Night, Saturday Morning sučelili s biskupom od Southwarka i Malcolmom Muggeridgeom, poznatom britanskom javnom ličnošću i velikim vjernikom. Biskup i Muggeridge su ubrzo ismijani u skeču The General Synod's Life of Christ, parodiji emisije koju je napravila skupina komičara u humorističnoj seriji Not the Nine O'Clock News.
U Italiji je prikazivanje Brianovog života dopušteno tek nakon jedanaest godina, u Republici Irskoj nakon osam godina, a u Norveškoj godinu dana nakon premijere (to je iskorišteno u susjednoj Švedskoj gdje je film reklamiran kao: toliko smiješan da je zabranjen u Norveškoj!).
Sve u svemu, film je prije svega jedna jako maštovita satira religije čija je svaka sekunda ispunjena najlucidnijim pytonovskim humorom. Lucidna i oštroumna satira!
Film je stekao kultni status ne samo među štovateljima Pythonovaca već i šire.
- 15:28 -
četvrtak, 19.03.2009.
Moj ujak
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 20.03.2009. u 21.00 h
Moj ujak (Mon Oncle)(1958.)
Režija: Jacques Tati
Scenarij: Jacques Tati, Jacques Legrange
Uloge: Jacques Tati, Jean-Pierre Zola, Adrienne Servantie, Alain Becourt, Lucien Fregis, Dominique Marie, Betty Schneider
Gospodin Hulot povremeno posjećuje svoju sestru i njenoga supruga, uspješna vlasnika tvornice plastike Arpela u njihovoj ultramodernoj vili opremljenoj brojnim tehnološkim napravama. Njihov devet6ogodišnji sin Gerard više voli provoditi vrijeme u Hulotovom dvosobnom potkrovnom stanu u staroj četvrti, posebice stoga što Hulot domišlja brojne igre. Arpelovi, međutim smatraju da on ne pruža dobar uzor njihovu sinu te ga odlučuju smiriti: pokušaju mu naći posao i ženu, ali to dovodi do brojnih nezgoda...
J. Tati gradi komiku na kontrastu dvaju svjetova - junakova i onoga njegove rodbine. Dok su slikovito predgrađe i njegovi stanovnici prikazani sa simpatijom, uz pratnju liričnih melodija, zbivanja u krajnje mehaniziranoj kući junakove rodbine prate deformirani zvukovi i šumovi. Oni nadograđuju komične situacije u kojima Tati karikira snobovsku opsesiju tehnološkim novotarijama, ali i automatiziranu radnu tehnologiju pa scene junakova rada u tvornici asociraju na slične u Chaplinovim Modernim vremenima.
Sam lik Hulota, svojim spontanim, pa i bezobzirnim ponašanjem, uzrokuje rasap mehaničkih naprava ilustrirajući time karakterističan motiv sukoba s objektima kao iskaza implicitne kritike podređivanja čovjeka tehnici, a koji Tati razvija u seriji gegova čija izmjena stvori jednostavnu, mozaičnu, fabularnu strukturu filma.
Vrlo gledan, film je nagrađen Oscarom za najbolji film na stranom jeziku.
(izvor: B. Kragić, HFL, 2003.)
- 11:44 -
petak, 13.03.2009.
Gangsterska petorka
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 13.03.2009. u 21.00 h
Gangsterska petorka (The Ladykillers)(1955.)
Režija: Alexander MacKendrick
Scenarij: William Rose
Uloge: Alec Guinness, Cecil Parker, Herbert Lom, Peter Sellers, Danny Green, Jack Warner, Katie Johnson
Komični kriminalac, "profesor" Marcus (Guinness), iznajmi sobe kod nedužne i ekscentrične stare dame, gospođe Wilberforce (Johnson), usamljene udovice. Naime, profesor je skupio bandu za sofisticiranu krađu na Kings Cross Stationu u Londonu i stan mu je potreban za kovanje planova, dok je staru gospođu uvjerio da su on i njegovi prijatelji amaterski kvintet i da im je soba potrebna za vježbanje...
Po mnogima briljantna crna komedija čija su najveća snaga odlične glumačke izvedbe, posebno A. Guinness i tada još ne toliko poznati P. Sellers, te odlični dijalozi i sofisticiran scenarij.
Film je škotskoga režisera Alexandera MacKendricka lansirao u Hollywood i proglašen je za jednu od najboljih crnih komedija tog vremena. Film je osvojio dvije BAFTA nagrade za najbolji scenarij (William Rose) i najbolju žensku ulogu (Katie Johnson), a također je bio nominiran za Oscar u kategoriji najboljeg scenarija, ali ga nije osvojio. Čitatelji magazina Total Film 2000. godine su ga svrstali među 36 najboljih komedija svih vremena.
- 08:23 -
četvrtak, 05.03.2009.
Volite li to vruće? Neki da.
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 06.03.2009. u 21.00 h
Neki to vole vruće (Some Like it Hot)(1959.)
Režija: Billy Wilder
Scenarij: Billy Wilder, I. A. L. Diamond
Uloge: Marilyn Monroe, Jack Lemmon, Tony Curtis, George Raft, Joe E. Brown, Pat O'Brian
Dva nezaposlena glazbenika, Joe i Jerry, na Valentinovo 1929. slučajno svjedoče gangsterskom obračunu (slavni masakr na Valentinovo). Da bi izbjegli mafijaškom šefu Spatsu Colombu, čiji su ljudi pobili pripadnike suparničke bande, njih se dvojica preruše u žene i s lažnim imenima, kao Josephine i Daphne, postanu članice ženske glazbene trupe na putu za Miami. Joe se zaljubi u pjevačicu Sugar Kane te ju u Miamiu zavodi prerušavajući se u bogatog plejboja, dok se u Daphne zaljubi ostarjeli milijunaš Osgood.
Jedna od najpopularnijih američkih komedija uopće, s antologijskom završnom replikom ("Nitko nije savršen"), vrhunski je primjer Wilderove inovativne razrade svojega omiljenog motiva obmane. Obmanjivanje se zbiva u sferi spolnosti, što redatelju omogućuje razvijanje također omiljenog motiva prerušavanja kao fizičkog korelata i konkretizacije verbalnih obmanjivanja. Transvestizam je ujedno glavni poticaj razrađenih komičnih situacija (npr. ples Daphne i Osgooda ironično, paralelnom montažom, suprostavljen scenama Joeova zavođenja Sugar), a prerušavanjem općenito Wilder diskretno upućuje i na elemente apsurda, pa i gubljenja identiteta.
Vrsna ritma i glumačkih interpretacija (filmom je počela Wilderova suradnja s J. Lemmonom), iznimno duhovitih dijaloga i s nizom komičnih aluzija - u scenama u kojim glumi plejboja T. Curtis oponaša C. Granta, dok G. Raft i P. O'Brian parodiraju vlastite uloge iz klasičnih gangsterskih filmova (pa je film dijelom i parodija tog žanra). Film je nagrađen Oscarom za crno-bijelu kostimografiju (Orry-Kelly).
(izvor: B. Kragić, HFL, 2003.)
- 12:38 -