četvrtak, 30.09.2004.
REP
Djeca oponašaju odrasle. A kako smo tatica Debeli i ja ustrajno čitali našim curama priče, novinske članke, čak i bajke, ušlo im čitanje u naviku. Savladale su vještinu i sad čitaju jedna drugoj, dok roditelji obavljaju svoje odgovorne poslove. Kao što je gledanje TV-a, surfanje netom i gniježđenje u fotelji.
A iz dječje sobe dopire zvonki glasić starije blizanke, koja sestrici čita lijepu priču. O svećeniku don Gianniju, koji se sprijateljio sa siromaškom Pietrom.
«Odakle je to», šapatom me pita Debeli, «da nije neka epizoda iz Pinocchia?»
«Ne bih rekla…»
Tko zna odakle? Cure su u sedam godina, grabeći poklone s raznih strana, uspjele skupiti cijelu priručnu biblioteku. Priča k'o u priči.
Neke su mi sasvim nepoznate. Mislim na one, napisane u stoljećima nakon mojeg djetinjstva. I nisam se potrudila niti da ih prolistam, ne želim biti cenzor djeci i provjeravati njihovu literaturu. Uostalom, ako na knjizi piše da je dječja, valjda je u redu. Osim toga, glavni lik je svećenik, koji ima čarobnu kobilu. Tako da se noću pretvara u lijepu djevojku. Kaže don Gianni jednom prilikom Pietrovoj mladoj ženi.
A ova, u želji da pomogne siromašnom mužu, nagovori ga neka zamoli don Giannija da putem čarolije i nju pretvori u takvo biće – koje bi danju bilo kobila, kadra obavljati najteže poslove, a noću – nježna ženica.
«Hm, stvarno čudno», blago se snebiva Debeli, «da nije Gianni Rodari? Njegova 'Planeta ispunjenih želja' veoma je otkačeno štivo.»
Da, sjećam se, čitala sam. Ali, kako se čini, don Gianni ipak je otkačeniji. Na Pietrove uporne zamolbe, zatvorio se s mužem i ženom u sobu, riješen da izvede čaroliju. U toku koje se žena mora razodjenuti i spustiti na sve četiri???
A svećenik dodiruje njezinu kosu i kaže: "Ovo je lijepa kobilina griva."
Zatim dolaze na red 'lijepa kobilina prsa', pa 'lijepe kobiline noge', da bi na koncu zadigao mantiju i izvadio - 'lijep kobilin rep'!!!
"Ne!!! Ne treba rep!"
"Bez repa!!!"
Vrištimo Debeli i ja, upadajući u dječu sobu.
Starija blizanka pogleda nas začuđeno i pita: "Kako znate?"
"???"
"Što je Pietro rekao - da neće da kobila dobije rep!"
"Čitali smo 'Decameron', dušo", strpljivo kažem.
"A kad ste ga čitali?"
"Davno, ali bili smo stariji nego vas dvije sada."
Za Debelog ne znam, ali ja sam zaista bila starija od njih. Možda čak dvije godine. Poput svojih kćeri, maznula sam Boccaccia krišom s mamine police i čitala u društvu buraza i best frendice, po skrivečki, kamuflirajući lascivnu knjižicu iza korica Povijesnog atlasa.
Mi smo bili pristojna djeca. Čitali smo prostote u najvećoj tišini, a ne trubeći na sav glas, roditeljima u uho.
I vraški smo se žurili, da nas ne otkriju. U jednom danu slistili smo sve, od glave do repa.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:52 - Dodaj komentar
(17) - Print
- #
srijeda, 29.09.2004.
SEIN KAMPF II
Kad je dobio drugu tužbu, Imro se stvarno naljutio.
«E, baš sami glupani oko mene», pomislio je, «pa dobro, dokazat ću da se i ja umijem boriti njihovim oružjem, da mogu biti jednako glup, pa i gluplji od njih, kad se potrudim. Napisat ću nešto apsolutno budalasto i totalno nekorektno. I više nego totalno, totalitaristički!»
I zaista, perfekcionist Imro stvorio je savršenstvo. Tekst pod naslovom 'Hitler – neshvaćeni humorist'. U kojem sasvim ozbiljno dokazuje da se Adolf samo šalio, ali su ga neduhoviti bedaci, na njegov užas, uzeli za ozbiljno. Na primjer – teza o semitskoj inferiornosti očita je ironija. Baš obratno, Židovi su prednjačili između evropskih naroda, po broju nobelovaca, te doprinosom u raznim oblastima. I do kakvog je zla došlo, zato jer uštogljeni magarci nisu kužili vic. A tek štos da će Nijemci zavladati svijetom! Pa onda, više nego smiješna direktiva za napad na Rusiju, koja je dokazano neosvojiva.
Nakon godina neuspješnih nastupa, tokom kojih se nitko nije glasno nasmijao, Adolf se već počeo živcirati. Ubacio je i fizički geg – kreveljenje, kolutanje očima, naglašenu gestikulaciju, kričanje i skvičanje, ali ništa. Nitko ga nije razumio!
Jesu li razumjeli Imru – teško je reći.
Činjenice su – da je tekst postao senzacija, da su prethodne tužbe povučene, a svi su odjednom postali jako susretljivi i naglašeno ljubazni.
Napokon se pojavila i žena u Imrinom životu, zgodna i pametna, s kojom se svakodnevno sastajao. Pokazivala je neskriveni interes za njegovu osobnost i provodili su duge sate u zanimljivim razgovorima. Ipak, Imro nije imao snage da je dodirne. Pokušao je, ali se košulja s naopako krojenim rukavima pokazala suviše čvrstom.
A bolničar koji je Imru transportirao na seanse psihijatrici, još bi ga dodatno vezao lancem za nogu od stola. Uz srdačan osmijeh i prijateljsko tapšanje po ramenu. Pizdojalac jadni!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 21:43 - Dodaj komentar
(20) - Print
- #
utorak, 28.09.2004.
SEIN KAMPF
Jedne večeri, u krčmi Kod skotne prasice, Imro Mudri, viši ekonomist iz Donjih Crnogaća, doživio je prosvjetljenje. Dugo je živio sam, bez smisla i cilja, da bi napokon shvatio da ima životnu misiju. Idejnu borbu!
Ali, protiv koga da se bori? Protiv pljačkaša, tajkuna, korumpiranih političara? Ili za slobodno uživanje lakih droga? Ne, sve je to isfurano. Imro će učiniti što još nitko nije – posvetit će život borbi protiv političke korektnosti.
Koja je to tlaka da ljudi moraju paziti što pričaju i pišu? Ma, da ne bi! Iste noći sjeo je i napisao seriju članaka i ujutro ih poslao sestriću, uredniku Peradarske revije, koji uvijek kuka zbog manjka tekstova i slabe tiraže.
U svojim sastavcima Imro je iskreno napisao što misli o ženama – da su glupe kao kokoši. I da su,stoga, same krive za sve nevolje koje ih snalaze, u svijetu kojim vladaju muškarci. Dobro, tu i tamo nađe se i neka pametna. Ali čemu ih uopće tražiti? Kad su, uglavnom, ružne, debele krmače ili stare kravetine. A kad se slučajno dogodi da je ženska i zgodna i pametna, najvjerojatnije je kurva. Koja Imri nikad ne bi dala. Pa nije čudo da se takvima desi da budu prebijene i silovane. Same traže. Jer, što žena ima tražiti izvan kuhinje? I gurati se u muške profesije, kao što je sudačka ili javnog tužitelja?
Mnogi su muževi iz okolnih sela dali Imri za pravo i ženi za uho. Preventivno, pod utjecajem Imrinih prosvjetiteljskih teza, da ne bi ženskadiji stale gluposti padati na pamet.
Ali, javnoj tužiteljici nije se dopao Imrin literarni stil, pa je podigla optužnicu.
Ovaj je namjeravao temeljiti obranu na satiričko-humorističkoj noti svojih tekstova. Koje samo budala može uzeti za ozbiljno.
Ali, što ako je i sutkinja budala? Kao većina žena, uostalom.
Shvatio je da prije sudske rasprave mora svoju poziciju učiniti transparentnom i neupitnom. Borba protiv političke korektnosti, a za slobodu humora, mora zasjati u punom sjaju.
Stoga je krenuo sa novom serijom tekstova. U kojima veliča bijelu rasu i tvrdi da su obojeni glupi kao majmuni. I da su ,stoga, sami krivi za sve nevolje koje ih sustižu, u svijetu kojim vladaju bijelci. Dobro, tu i tamo nađe se poneki pametni crnjo, Cigan ili Arap, ali kome uopće trebaju? Njihovi ih ne žele, jer odskaču od prosjeka, a normalni bijelci nikad ih neće prihvatiti kao ravnopravne. I čemu se, onda, guraju na sveučilišta i u bjelačke profesije? Time samo izazivaju opravdani revolt ekstremnih arijevskih organizacija.
«E, pa ako sad ne shvate da se zezam, neće nikad», pomisli Imro. Sasvim ispravno. Jer, izgleda da neće shvatiti nikad. Naime, stigla je nova tužba.
Nastavit će se…
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:49 - Dodaj komentar
(16) - Print
- #
ponedjeljak, 27.09.2004.
ELEGIJA ZA HRČKICOM HERMINOM
O kako si protezala nožice pune ushita
Nakon noći sa slatkom Marinom,
Bila si najsretnija i najluđa
Od svih lezbo hrčkica
Koje su ikada živjele.
Optrčala si tri kruga u vrtuljku
Nakon finog, obilnog doručka
I olizala Marinino sjajno krzno,
Ćuteći kucanje plahog srca
U njezinom sklupčanom tjelešcu,
Kad se začuo štropot.
A ti – da se napraviš važna pred curom,
Gurnula si lukavom njuškicom vratašca
I sam vrag te odnio iz sobe,
Kroz predsoblje, na hodnik.
Nestašno je migoljila tvoja tusta guzičica
I nitko ti nije bio ravan,
Dok si se spuštala niz stepenice,
A nisi, o nisi, nisi mogla znati
Da te na dnu stuba pritajena čeka
Stara šarena mačka sa,
Joj si ga meni,
Šest gladnih mačića!
«Dakle, imamo dvije akterice u emotivno-fizičkoj vezi», analizira poetsku tvorevinu moja gejlezbo frendica Marki, «jedna je plašljiva, a druga – odlučna, hrabra, sklona intenzivnim fizičkim aktivnostima. Prema partnerici zauzima zaštitnički stav. I sad reci da nije plagijat…»
«Hm, ne bih znala reći», izustila sam oprezno.
«Ne? I slijepcu bi bilo očito – Matanić je kopirao ideju iz moje elegije i po njoj napisao scenarij za Fine mrtve djevojke!»
«Ali u pjesmi se radi o hrčcima…»
«Hrčkicama. Koje obitavaju u kavezu opremljenom fitness spravicama i časte se obilnim, finim obrocima. Znači, radi se o finim hrčkicama. Fine hrčkice – fine djevojke, tako je dobio ideju za naslov.»
«Čuj, Marki, sumnjam da je uopće pročitao tvoju elegiju. Nije bila objavljena, osim na jednom zabačenom lezbo forumu, u rubrici Jeste li čuli za tako što? Kamo je, intervencijom moderatorice, preusmjerena, nakon brisanja iz Literarne škrinjice.»
«Ah, nevažni detalji! Budi bez brige da svi umreženi muškarci posjećuju lezbo forume, a osobito oni koji namjeravaju snimiti lezbo film. Osim toga, ne samo da je uzeo osnovnu ideju, nego je maznuo i ostalo. Aktivna partnerica skonča tragično, u kandžama stare predatorice i njezinog grabežljivog nakota. Samo što se u elegiji radi o mački, a u filmu o stanodavki. Što je jedno te isto. Naime, krvoločna zvijer. Sve je prepisao od mene!»
«Kad smo već kod prepisivanja, nisi li ti ponešto preuzela iz opusa Antuna Šoljana? Mislim na njegovu Elegiju za hrčkom Hermanom…»
«Da! Pa što? Riječ je o sasvim legitimnom postmodernističkom postupku, poznatom kao 'citatnost'. Citirala sam Šoljanovu ideju, da bih je potom razvila u vlastitom, osebujnom lezbo smjeru.»
«A Matanić je citirao i razvio tvoju ideju, u svom osebujnom lezbo smjeru. I? U čemu je razlika?»
«U tome što su Šoljan i Matanić stekli slavu i novac, za razliku od mene. I naravno da ću izići u javnost i izvesti skandal. Osim ako me, u međuvremenu, ne uzmu u Big Brother. Može i u Milijunaša. Ili, ako ništa drugo, onda bar u Cosmo!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 20:35 - Dodaj komentar
(13) - Print
- #
nedjelja, 26.09.2004.
PARFEM
Vlasnik izdavačke kućice Trta pravi je poslovni čovjek. Ne razumije se u književnost. A još manje u stručnu literaturu s raznih područja, uključujući i svoje. Stoga je morao zaposliti veoma načitanu osobu na uredničkom mjestu. Samo, kako da procijeni tko je načitan, kad sam nema pojma?
Zato, odlučio se na intuitivni pristup. Urednik mora djelovati kao netko i nešto. I zaista, pojavio se netko. Tko je studirao nešto, od nečega s područja humanističkih znanosti. I došao do nekakve diplome, nekim putem. Ipak, bio je ustrajan u radu – uporno je blefirao znanje kojeg nema.
«Vaš je rukopis veoma zanimljiv», rekao mi je, «ali mi se radije držimo provjerenih autora.»
To je, drugim riječima, značilo da nije sposoban procijeniti vrijednost teksta. I zbog toga se osjeća neugodno, pa dodaje: «Znate, objavljivanje novih autora nosi rizik, a situacija na tržištu ionako je loša…»
I što ću sad? Zahvaliti na ničemu i pokupiti se? Ne, prvo ću se malo zabaviti.
«Možete povećati prodaju, pomoću agresivne reklame, koja puno košta. Ali, ima još jedan način djelovanja na podsvijest potencijalnih potrošača», bacim udicu.
«Kako to mislite», pitao je sa sjajem u pohlepnim očicama.
«Riječ je o revoluciji u marketingu. Impresionirati kupca, tako da jednostavno mora kupiti određeni proizvod. Bilo koji, može i knjigu. Potrošač se ne može oduprijeti, jer nije svjestan da je manipuliran. Olfaktivnim putem. Jednostavno, proizvod se poštrca feromonima. Čuli ste za njih?»
«Mirisi koji izazivaju seksualnu privlačnost?»
«Tako je! U Americi ih prodaju u sprayu. Trošak nabave uračunate u cijenu knjige. Nema veze što će biti skupa, ljudi će kupovati, jer su svladani neodoljivim porivom.»
«Moram priznati da vaša ideja zvuči veoma primamljivo…»
«A možete proći i znatno jeftinije, s istim učinkom. Postoji imitacija feromonskog mamca, kojoj znadem formulu, jer se ponešto razumijem u parfimeristiku.»
«Recite, molim vas, baš ste me zaintrigirali», smješkao se urednik, otvarajući notes.
«Možda ćete se začuditi, jer laicima zvuči nemoguće i repulzivno. Ali, uvjeravam vas da djeluje. Osnova se sastoji od mačjeg izmeta, octa, soli, trulog sira, užeženog ribljeg ulja, pokvarenog jajeta, amonijaka, muškatnog oraščića i cimeta. Navedeno se u mikrokoličinama pomiješa s alkoholom i podvrgne destilaciji. Destilat se ubaci u veću količinu ulja od metvice, lavande, terpentina, limuna i eukaliptusa. Zatim se dodaje buke cvjetnih ulja iz geranija, ruže, narančina cvijeta i jasmina, sve dok se sasvim ne izgubi zadah osnovnih sastojaka. Naposljetku, kad miris odstoji, ostaje nešto veoma neobično i uzbudljivo, što su stari parfimeri nazivali – Moram te imati! Navodno da se u toj mješavini krila tajna Casanovinih uspjeha…»
«Nevjerojatno! Fasciniran sam vašim znanjem! A da napišete knjigu o parfemima?!"
Da, svakako! Bih je napisala, da je već nije napisao Patrick Sueskind. Kojeg načitani urednik, naravno, nije čitao.
Kad sam izišla van, smijala sam se grohotom. Koji blesan! Izdavačka kolibica Trta očito je osuđena na propast.
I nedavno otvorim novine, a kad tamo vijest o nevjerojatnom poslovnom uspjehu na području izdavaštva – rekordna prodanost naslova tiskanih u izdavačkoj kući Trta.
Ne mogu vjerovati!
Ja sam mislila da se Sueskind zafrkava. Halo? Molim? Parfem od mućka i mačje kakice? A opet, tko zna? Možda ima nešto u tome. Mislim da ću sljedećeg izdavača posjetiti namirisana formulom Moram te imati.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:38 - Dodaj komentar
(15) - Print
- #
petak, 24.09.2004.
MAJKA HRABROST
«Kakva trans-cementalna meditacija? Sekte, joge, droge? Još jedanput spomeni i dam ti za uho!»
«Blago krotkima, jer oni će naslijediti zemlju», replicira sedamnaestogodišnja Verica svojoj uzrujanoj majci, prilično glasno, kraj otvorenog prozora.
«Znam ja šta bi ti – slobodnu ljubav, seks, Harem-Krišne», napada ogorčena majka.
«Blago onima koji su čista srca, jer će Boga vidjeti», ne da se smesti Verica.
«Vidjet ćeš ti svog boga, kad ti otac dođe doma!»
«Blago milostivima, jer će biti pomilovani. A nadasve blago siromašnima duhom, dakle – tebi. Ja idem na transcendentalnu meditaciju i ne možete mi zabraniti. A što se tiče prijetnji fizičkim nasiljem, hoćeš da sad nazovem Hrabri telefon? Evo, vadim mobitel…»
«Verice, dušo», okreće ploču majka, koja je boguugodno obdarena duhovnim siromaštvom, ali ne baš toliko da si nakopa na vrat aktiviste, koji se bave prevencijom nasilja u obitelji.
«Poslušaj me, Verice. Otac i ja smo se žrtvovali. Borili smo se za bolji život. Glasovali smo za hadeze, da bi vi danas imali slobodu vjeroispovjedi - naše, katoličke. Ja sam odrastala u komunističkom mraku. Vjera je bila zabranjena. Moji nastavnici svi odreda bili su marksistički zalupani. Trebalo je hrabrosti da se stavi križ oko vrata. A ja sam ga nosila. Čak sam išla na vjeronauk, a ne samo igrati fanta iza crkve, kao drugi. I kasnije sam imala milijun problema, jer se saznalo da sam vjernica, pa su me izbacili iz partije. Ali sve sam hrabro podnosila. Trpila sam i molila se bogu da napokon dođe sloboda. I da prosvijetli zadrte glave…»
«Moli još, mislim da te nije dobro čuo. A ja idem u centar za meditaciju, u skladu sa zakonom o vjerskim slobodama. Za što si se ti cijeli život hrabro borila, majko Hrabrost!»
«I šta sam na kraju doživjela…buuhuu», tulila je slomljena majka, «da moja rođena djeca okreću leđa vjeri. Gube besmrtnu dušu i vječni život, šmrc. Čak i ovaj mali – na krštenju se izbljuvao na velečasnog. U luku od pol metra, bilo je ko u 'Egzorcistu', samo sam molila boga da mu glava ne zarotira. I sad i Dančika…»
Stvarno, i ja sam čula, da se mala Dančika samoinicijativno ispisala s vjeronauka. Radije za to vrijeme igra iza škole nogomet, s dečkima iz dnevnog boravka.
Mojim curama se nije dopalo, zaključile su da se igra grubo i prljavo. Pa su se same upisale na vjeronauk.
Uistinu, nepoznati su putovi gospodnji!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:40 - Dodaj komentar
(14) - Print
- #
četvrtak, 23.09.2004.
ISKRA ŽIVOTA
Kostur broj 5 polako podiže golu lubanju i otvori oči. Usnice su se micale, ali bez glasa. Osoba u uniformi nagne glavu i dade znak da govori glasnije.
«Miris pečenog krumpira. Progonio me neprekidno. Svugdje, čak i u zahodu. A najviše u snovima. U očaju, stadoh gutati knjige. Doslovno. Žvakanje i gutanje papira smirivalo je osjećaj gladi. Kako su godine prolazile, nakupilo se dosta – povijest književnosti u osam tomova, opća enciklopedija, osnove biokemije, politološke studije…Kad mi se nije maglilo pred očima od gladi, moglo se ponešto i pročitati, prije konzumacije…»
«I? Zar ti je to trebalo», zapita uniformirana osoba, «a bilo je dovoljno samo promijeniti mišljenje. Drukčiji stav i sve bi bilo u redu…»
«Znam», reče kostur broj 5, «ali misao da ustrajem u svojoj ideji bila je jača. Čak i od mirisa pečenih krumpira.»
«A mene je progonila šunka s jajima», slabašno je propištao krezubi kostur broj 9. Ostalih kosturi, njih desetak, nisu sudjelovali u razgovoru. Bili su suviše iscrpljeni. Nekima nema spasa, umrijet će, nakon godina torture. Mučeni u konc. logoru, kao žrtve totalitarizma? Ne, nego mučeni anoreksijom, kao žrtve totalitarizma.
Žena u uniformi medicinske sestre prošetala je kraj ležajeva i provjerila cjevčice za infuziju. Kamera se udaljavala iz sobe za intenzivnu njegu. Kraj priloga.
A moje se kćeri igraju u dvorištu i ne haju što ih je mama prije 15 minuta pozvala da vide nešto zanimljivo na TV-u. Što se desi curicama koje neće jesti.
Nakon priloga o liječenju anoreksije, na ekranu se pojavljuje visoki plavokosi, plavooki muškarac, atletske građe i krutog držanja. Priča o disciplini, dobrim proporcijama i genetskim predispozicijama. Ali nije SS-oficir, nego modni fotograf, koji regrutira maloljetne foto-modele i manekenke.
Dok slušam mudre etičke i estetičke spoznaje čovjeka koji nekažnjeno živi od propagande rasizma, kroz glavu mi prolaze razglabanja učenih eksperata, iz prethodnog priloga. Da su anoreksičarkama krive tiranske majke, koje nameću ideal perfekcije u svim oblastima. A drugi su bili stručnog mišljenja da su si krive same, jer zašto su svoje umobolne majke ozbiljno shvaćale? Što ih nisu ismijale ili ignorirale?
Za to vrijeme, moji se kosturčići iskričavo cerekaju u dvorištu, skaču gumi-gumi i ližu lizalice u isti mah. Usprkos mojoj izričitoj zabrani. Lizalice. Ili, ako se baš mora, onda dobro. Ali ne u pokretu. Ccc, ništa ne slušaju. I jedu slabo. I gledaju gluposti na TV-u. Ali ipak, nekim čudom, moj unutarnji glas govori mi da nemam razloga za zabrinutost.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:55 - Dodaj komentar
(28) - Print
- #
srijeda, 22.09.2004.
EDIP I BINGO
«Susjeda, vi pratite seriju Grijesi prošlosti», pita moja majka preko plota.
«Nego kaj», spremno se odazove susjeda Klopotec, «tak sam se plakala kad su Alehandro i Johasta ostavili sineka kod bogatih seljaka, jer su bili bokci, pak su mislili da ga ne buju mogli prehraniti. A kak sam se tek plakala kad su se obogatili i platili milijune da nađu maloga Hesusa, pa niš. Jer su se usvojitelji odselili, zbog građanskog rata…»
«Da, pamtim prošlu epizodu. Ali, što je bilo u današnjoj? Dugo sam čekala na red kod doktora, pa sam propustila.»
«Samo malo, da se prisetim…Aha, Hesus je narasel veliki dečko i zaputil se u grad gde je Alehandro gazda i na putu…kaj je ono bilo na putu?»
«Sreo je svog oca, posvađali su se, potukli i sin ga je ubio…»
«A onda je došao u grad, zaljubio se u svoju mamu i ubrzo su se oženili», ubacuju se moje kćeri.
«Je, točno tak», potvrdi Klopotecka, «tak se dogodilo. Joj, kak sam se plakala. Strašno! I vi ste, curice, danas gledale?»
«Ne», zapanjeno će baka, «bile su u školi. Ali kako znate sadržaj?»
«Tako, znamo», tajanstveno će starija.
«Da sam ja smišljala seriju, bilo bi baš tako», nadoveže se mlađa.
Naravno da bi, kad im je majka deset puta čitala mit o Edipu. Što, dakako, neće spomenuti, nego se prave kao da su znanje isisale iz prsta, prasice male. Negodujem u sebi, dok prisluškujem iza prozora.
«Isusek, Isusek, kak su to pametna deca», raspekmezila se susjeda.
«Mudrice bakine, daleko će one dogurati. Sigurno dalje nego njihova mama. Ah, moja Lucy», potuži se bakica, «mislili smo da će ostvariti bar akademsku karijeru, ali ništa od nje. Samo piskara bez veze, a nema koristi. I djeci puni glavice s glupostima, čita im nekakve mitove, kao da to kome treba. Dođite baki, dušice moje, idemo u Klub umirovljenika, da vas ja naučim nešto pametno i korisno – kako se igra Bingo!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:54 - Dodaj komentar
(28) - Print
- #
utorak, 21.09.2004.
NEBULONZI
«Zamisli, mama, Zigi je ubio zmaja Fanfaru, oteo blago zločestim Nebulonzima i oženio Kremšnildu, a Bronhilda je onda naredila Hogaru da Zigija ubije. Ali tada je došao Heraklo i…»
«Molim, srce? Kakav Heraklo?»
«Ne, seka se zabunila. Došao je Ares…»
«Cure, što Heraklo i Ares rade u priči o Zigfridu?»
«Spase ga», rekoše moje kćeri uglas.
«Uvjeravam vas da je Zigfrid poginuo.»
«Nije, nego je Heraklo uhvatio strijelu u letu i premlatio Hogara…»
«Hagena, srce.»
«Svejedno, nema veze. Važno je da je poslije Zigi-fridi odveo Herakla i Aresa do pećine gdje je zločesta Bronhilda…»
«Valjda Brunhilda.»
«Ma tkogod, uglavnom ona je tamo na prijevaru zatočila Zinu…»
Aha, sad mi je sve jasno. Gledale su antididaktičnu Xenu ratnicu, koja pronosi kung-fu vještine kroz bespuća grčke i svih ostalih mitologija. Ostavljajući iza sebe beznadni galimatijas u dječjim glavicama. Što me, kao odgovornu roditeljicu, prilično ljuti.
Ali znam da nema smisla objašnjavati klinkama da serija ne valja, jer čim se nešto odraslima ne sviđa, znači da je super. Stoga se pravim nevješta i uz hinjeni smiješak hladnokrvno nastavljam konverzaciju: «Zgodno! A gdje je bila Gabriela?»
«Na nju nije djelovao čarobni napitak kojim je Bronhilda uspavala Zinu, pa se oslobodila i pobjegla po pomoć.»
«Veoma zanimljivo, cure! Znači da je stvarno brzo trčala, kad je začas stigla iz sjeverne Evrope do Grčke.»
«Nije trčala, letjela je. Sa Alkirama!»
Ma sjajno! Dobro da nije sa Alkom Vujicom. Već me glava boli od tolikih nebuloza. I što klinci samo nalaze u toj smušenoj trakavici o Xeni i Gabrieli, koju bi producenti komotno mogli preimenovati u 'Glupa i gluplja'?
«Iskreno», povjerio mi je desetogodišnji Matija, kad su moje cure napokon dopustile da mu vratim kazetu, «radnja je malo čudna i sve je pobrkano. Ali makljaže su super!!!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:35 - Dodaj komentar
(40) - Print
- #
ponedjeljak, 20.09.2004.
GOLUB JONATHAN LIVINGSTON
Znam da pojmu 'crna košulja' mnogi prišivaju zlokobno značenje, ali kad vidim taj odjevni predmet ostajem omađijana. Posebno ako je svilena, a iznad piše 'rasprodaja'. I ne samo da piše, nego je stvarno povoljno. Jer su gumbići malo otpustili. Srećom, umijem sa iglicom i koncem. Čula sam što je to, mislim da čak imam kod kuće, u nekakvoj košarici za šivaći pribor. Ovu sam nevjerojatnim slučajem u rekordnom roku uspjela pronaći, tek što sam ručno oprala košuljicu i objesila na balkon. Da se ne ošteti u sušilici i da ostane sjajno-crna.
Samo, onaj gore misli drukčije. Njemu se više sviđa košulja s uzorkom. Cvijeta? Leptira? Ne, nego golublje kakice. I sad hladnokrvno sjedi na ogradi balkona i drsko me gleda u oči, štakor leteći. Taj, bome, nema golublje srce.
U bijesu sam dograbila krojačke škare i uz pomoć stare gumice improvizirala praćku. Umetnula sam oveću zihericu, naciljala i…
«Gle, golubek…»
«Ranjen je, jadničak», sažalno su zameketali nježni glasići mojih kćeri.
Hitro sam demontirala oružje i izišla na dvorište.
«Mama, gledaj, krvari iz nožnog prstića…»
«Sigurno ga je netko pogodio iz praćke…»
«Zamisli, mama, da netko može biti tako zločest…»
«Da rani bijelog goluba. A on je simbol mira», zgražala su se moja tankoćutna djeca.
Šutke sam dezinficirala okrznuti čaporak i pokazala budućoj veterinarki kako da stavi mali hanzaplast, impregniran sredstvom za brzo zacjeljivanje rana. Za to vrijeme smrad je nagnuo glavicu i podrugljivo me promatrao.
A dok sam krpicom glancala kućicu za ptice na spremištu za alat i sipala krušne mrvice u žderaću posudicu, nekoliko puta se glasno zacerekao, podlac.
Stavila sam ga u rezidenciju i odahnula. Sad će se bar držati svog kuta i neće više dirati u moje vlasništvo, pomislila sam vješajući ponovo opranu košulju.
Zaista, pitomo je čučao u svom stanu i vrijedno kljucao iz posudice. A kad je sve slistio, elegantno se vinuo u vis, preokrenuo u letu, izjedrio lagani krug iznad balkona, pa nazad u kućicu. Ptičja probava je brza, a Gremlin prerušen u bezazlenu ptičicu lukav je stvor. Nije lud da kaka po svojoj lijepoj bijeloj kućici. Kad može po mojoj crnoj košulji. Opet! Što moje kćeri, obdarene selektivnom percepcijom, nisu niti zamijetile. Nešto drugo im je privuklo pažnju.
«Gle, mama, kako je pametan - napravio je luping…»
«Kao Jonathan Livingston. Možemo ga zadržati?»
To je, jasno, bilo retoričko pitanje. Kao da jedna krvoločna crnokošuljašica uopće ima pravo iznijeti ikakvo mišljenje, o bilo čemu, a kamoli o utjelovljenju mira, nedužnosti, čistoće i političke korektnosti?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:17 - Dodaj komentar
(16) - Print
- #
nedjelja, 19.09.2004.
IZA ZATVORENIH VRATA
Kao što smo primijetili, počeo je naš prvi domaći reality-show. Tucet mladeži živi pod paskom kamere, iza zatvorenih vrata. Jedno od njih dobit će milijun, ostali poduku iz egzistencijalističke filozofije. Osvjedočenje u istinitost Sartreove misli 'pakao –to su drugi'.
Ali ništa zanimljivo, ni zabavno ne vidimo u svemu tome. Jer među njima nema moje frendice Marki. Zato jer se u interviewu jasno deklarirala kao gejlezbo granično transrodna osoba, što je pojedinim članovima žirija bilo prilično nejasno. I sad, u showu se umjesto Marki našla jedna cura za koju bi mnogi pomislili da donekle lezbasto djeluje, a osobito oni koji nikad nisu vidjeli Marki. U usporedbi s njom ta je cura tek krhki cvijetak, nježna lezbiljčica bez prave snage.
Dakle, žiri je nepromišljeno zapištao u homofobnu sviralu, što će Marki dati na sva zvona. Odmah je sjela i o pretrpljenoj nepravdi napisala poduži postmodernistički esej, te proslijedila svim čitanijim novinama. No, objavljeni su tek pojedini fragmenti, u ženskom časopisu Fifi, u rubrici Mudri savjeti Mande Istrusi. Stara rakijašica uputila je Marki da «preispita svoj ukupni svjetonazor, jer u nježnoj i nezreloj dobi od trideset godina ipak ne može biti sasvim sigurna u svoje životne ciljeve, te spolnu orijentaciju, posebno dok nema uza se pouzdanog i čvrstog muškog partnera, koji bi je odlučno uputio u ispravnom smjeru.»
Ovo je Marki dalo misliti. Tako da nije posustala, sve dok nije smislila kako da se obrati javnosti. Napokon, putem rodbinskih veza, smicalica, par ucjena i jedne prijetnje tupim predmetom – da će uredniku skinuti tupe, uspjela se domoći gostovanja na lokalnoj radio-stanici prigradskog naselja Guščja Mlaka. Stavili su je u udarni termin, za udarene u dva ujutro. U najslušaniju emisiju u okolnih pet sela, legendarne Šale iz štale. Gdje je zablistala u punom sjaju svoje karizme i pizme na televizijske laži. Svi prisutni bili su oduševljeni, a slušatelji su se u velikom broju četiri i pol javljali sa porukama podrške, pucajući od optimizma i gromoglasnog smijeha. Osim jednog mrguda koji je izvalio: «Rastužen sam gorčinom vaše gošće. Ja sam cio život trpio nepravde i nisam se žalio. U školi su me ismijavali zbog vidljivih prsnih izbočina, u vojsci isto. Usto sam imao očuha pijanca, koji me mlatio kao zvijer do moje tridesetpete godine. I što mi danas fali? Čovjek sam na mjestu. I to ne bilo kojem, nego na mjestu šefa policije.»
Nažalost, taj je bezveznjak svojom tiradom oduzeo Marki vrijeme za završnu riječ, a onda su brzo odjavili emisiju, zbog kratkih reklamnih poruka u trajanju od 175 minuta.
Ali Marki se ne misli zaustaviti, ne. Riješila je poduzeti sve što mora, uključujući nudistički performance ispred TV-zgrade. I pokucat će na sva vrata, sve dok je nadležni ne primijete i ne smjeste gdje i ona sama smatra da treba dospjeti. Iza zatvorenih vrata.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:44 - Dodaj komentar
(30) - Print
- #
subota, 18.09.2004.
O ŠTAKORIMA I LJUDIMA
Odgovorno tvrdim – ne treba nama udruga za zaštitu potrošača. Nego ustanova za preodgoj. Bezobrazni smo, razmaženi i delikventni.
Eto, na primjer ja – ne mogu piti austrijski Ness-cafe, kao svi normalni ljudi. Ne, baš moram kakao. I nedavno, u kakao prahu domaće proizvodnje, nađem dlake. Dugačke, crne, kao da su ispale iz četke za glancanje finih cipela.
«Ne, naši zaposlenici ne nose fine cipele. Njihove im plaće ne dozvoljavaju da uopće nose ikakve cipele. Uglavnom su obuveni u natikače i klompe», uvjerava me službena osoba tvrtke, zadužena za odnose s potrošačima.
«Dakle, vaša je priča sasvim neutemeljena. I ukoliko namjeravate s takvim kriminalnim podmetanjima izići u javnost, te oštetiti domaću proizvodnju, mi ćemo vas sudski goniti», obavijesti me povišenim glasom glasnogovornik Boženko Ondatra.
Osjećala sam se veoma neugodno. Tim više što je vrijeme pokazalo da je gospodin Ondatra bio u pravu. Nađene dlake nisu pripadale četki za glancanje cipela. Drvena građa koja je ispala iz sljedećih vrećica pokazala je da se najvjerojatnije radi o partvišu.
Nazvala sam redakciju jednih visokotiražnih novina, da ih obavijestim o svom neobičnom nalazu. Međutim, službena osoba za kontakte s čitateljima, po imenu Boženko Ondatra, obavijestila me da nisu zainteresirani za moju nezanimljivu i banalnu priču.
Zatim sam odlučila kontaktirati vlasnika naše najposjećenije veletrgovine i upozoriti da pripazi prilikom preuzimanja domaćeg kakao praha. No, kako je dotični prezauzet, sekretarica me bez upozorenja prespojila na referenta zaduženog za kontakte s potrošačima. A Boženko Ondatra zaključio je da bi moja informacija samo izazvala nepotrebnu strku. Koja nikome ne treba, a najmanje njemu.
U očaju, pokušala sam porazgovarati s voditeljem domaćeg TV-showa «Vjerovali ili ne», ali dežurni novinar prebacio me u redakciju za žalbe gledatelja, gdje mi je Boženko Ondatra veoma jasno dao do znanja da mu je dosta mojih subverzivnih poruka, sračunatih na uznemiravanje javnosti.
Naposljetku, palo mi na pamet da iskopam rupu u zemlji, gurnem glavu i vičem: «U domaćem kakao prahu nađen partviš!» Umjesto toga, sjela sam i napisala priču o svom kakao slučaju, te poslala u reakciju časopisa «Mladi talenti». Urednik mi je u telefonskom razgovoru dao naslutiti da je prilično zainteresiran za priče iz života, ali već sljedećeg tjedna poštar mi je donio rukopis natrag. U kuverti bijaše priložena kratka odbijenica, s neodređenom argumentacijom, ali s potpisom zamjenika urednika, Boženka Ondatre.
I konačno, jednog lijepog dana, dobri ljudi su osnovali udrugu potrošača.
Odmah sam ih obavijestila o kontaminiranom kakao prahu. Ljubazna gospođa s druge strane linije shvatila me sasvim ozbiljno i preporučila da skupljene materijalne dokaze dostavim u njihov ured za hitne slučajeve. Kojim ravna provjeren i iskusan čovjek, po imenu Boženko Ondatra.
U tom trenutku shvatila sam da moram potražiti stručnu pomoć. Samo gdje? Još nema odgovarajuće institucije za preodgoj bezobraznih, razmaženih idealista. Koji sanjaju svijet bez nepravde. I kakao bez partviša.
Zacrnilo mi se pred očima. Jedino svjetlo koje još nazirem u sveopćoj tami je ovaj blog. Tu nema Boženka Ondatre. Zasad.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:49 - Dodaj komentar
(28) - Print
- #
petak, 17.09.2004.
PRERUŠENI PROSTAK
Moja gejlezbo frendica Marki žrtva je cenzure. Optužena je za prostačko podsticanje muškog šovinizma. Zato jer je u jednim patuljastotiražnim provincijskim novinama objavila pohvalnu recenziju domaćeg književnog djela. Ovakvu:
«Roman 'Prerušeni prosjak' Ivana Kušana djelo je koje oduševljava. Glavni junak zamišljen je kao veliki frajer. Što obećava. Autor ga toliko voli da mu je dao svoje ime i prezime. Nakon toga, šalje ga da se smuca bijelim svijetom, jede i pije na tuđi račun i špila intelektualca i umjetnika. To mu služi kao dobar izgovor da izmuze nekakav novac iz domaćih fondova za kulturu. Svoju siromašnu i zaostalu domovinu, koja je dovoljno glupa da financira njega i njemu slične, glavni junak Kušan veoma prezire.
Sebe doživljava kao genija. I čitatelja stavlja u nezavidnu situaciju iščekivanja da genij napokon plasira svoje genijalne umjetničke tvorevine na svjetsko tržište, poluči planetarni uspjeh, zgrne novac i živi sretno do kraja života.
Ali ništa od toga. Našem geniju ta jednostavna, a genijalna ideja ili nikad nije pala na pamet ili je ne stigne realizirati, jer stalno ima nekog drugog, važnijeg posla. On, naime, leti.
Kao muha bez glave oblijeće kulturne centre, muzeje, dvorce, otmjene kuće, kazališta, pubove, bistroe, krčmetine, javne kuće, bungalove, zahode, rupe i rupetine.
I osvaja hrpetine žena. U letu. A sve odreda su prelijepe i savršeno atraktivne. Usto, neke su veoma uspješne, neočekivano pametne ili nebulozno bogate. Te poneka protuzakonito mlada.
A on – prema vlastitom priznanju – muški stvor oronule dobi, kokošjih prsa, uskih ramena, nerazvijene muskulature, minorna uzrasta i patuljasta stasa obogaćenog natprosječnom trbušinom. Povrh toga, kronični je pijanac i vesela izjelica koja trpa u sebe sve i svašta, bez reda i smisla, pa trpi logične posljedice: crijeva krcata plinovima, koji često nestašno pobjegnu svom autoru.
Valja napomenuti i da se stvaralac iznenadnih isprdaka pere sasvim neredovito, te ne zazire od nošenja zmazanog veša i usmrđenih čarapa.
I sad, pita se prosječni čitatelj, zašto bi ijedna žena, pod pretpostavkom da nema odljev mozga, poželjela tipa kojeg je prije upotrebe uputno oplahnuti mlazom iz vatrogasnog šmrka, uz primjenu jače ribače četke i tekućine za dezinfekciju zahoda?
I koji je, pored svega, kronično dekintiran?
Ali nitko se ne pita - zašto je prosječni domaći čitatelj tako bukvalno i neprosvijećeno zapeo za tu glupu uvjerljivost? Čudna li čuda ako literarni junak nad kojim bi se i Gorgona Meduza ispovraćala, reda trofeje iz Casanovinih najluđih snova.
Eto, ja mu vjerujem. Credo quia absurdum.
I usrdno se nadam da će domaći muški autori još dugo njegovati naš autohtoni literarni žanr: mačističku fantastiku! Literarni pandan naivnom slikarstvu. I Thompsonovoj glazbi. I da će uratke veoma uspješno plasirati u krugu svoje publike. Daleko, daleko, iza devet sela, gdje su vuci, vile i hajduci. Ja im dajem punu podršku!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:32 - Dodaj komentar
(25) - Print
- #
četvrtak, 16.09.2004.
OTAC GORIOT
Iskreno, ne bih mogla reći da sam feministkinja. Ne zanimaju me ženske udruge, niti mi smetaju razgolićene manekenke u reklamama. Naravno, smatram da bi sve ključne političke pozicije trebale preuzeti žene. Samo, to se ne računa pod feminizam, nego pod zdrav razum.
Ipak, ponekad iznosim radikalne stavove, tek toliko da provjerim kako mi ide.
«Žene su orijentirane na pozitivne vrijednosti, zbog majčinskog instinkta.»
«Mnogi muškarci su uzorni očevi, na primjer - ja i Balzacov Goriot», spremno mi oponira Debeli.
«Žene su u patrijarhatu financijski iskorištene. Najvažniji ženski doprinos ostaje neplaćen. Rađanje! Sama riječ u korijenu ima pojam rad, i to besplatan. S druge strane, netko bi mogao pomisliti da je čudovišno očekivati plaću za tako samorazumljivu prirodnu funkciju…»
«Nije, uopće! I umjetnici su prirodno nadareni za svoje djelatnosti i samorazumljivo je da se njima bave, pa ipak primaju novac», opet mi udara kontru Debeli.
«Točno, samo odakle bi država namaknula sredstva za plaće majkama», spremno izvlačim najjači argument.
«Hm, vjerojatno iz drastičnog oporezivanja muškog dijela populacije», u sekundi se snašao Debeli.
«Zašto bi netko plaćao porez za financiranje majčinstva, ako nije otac niti jednog djeteta? A očevi će radije sami uzdržavati svoju djecu.»
«Netočno! Brojni očevi izbjegavaju plaćati alimentaciju. A zašto bi plaćali i muškarci koji nemaju djecu? Ha! A zašto ljudi koji nisu pročitali niti jednu knjigu svejedno moraju plaćati doprinos za kulturu? Dok za školstvo izdvajaju i oni kojima škola nije išla», pobija me Debeli bez milosti.
«Čekaj malo. Ali, kad bi žene stvarno bile plaćene za majčinstvo, a muškarci oporezovani kao nereproduktivan spol, srušili bi se sami temelji patrijarhata. Brak bi postao nepotreban, kao formalna institucija.»
«Tako je! Napokon si shvatila», podbada me onaj s kojim živim, u formalnoj instituciji.
«Muškarci bi izgubili financijsku nadmoć i nijedna žena više ne bi morala ovisiti o muškarcu, kako ne razumiješ?»
«I te kako razumijem. O tome ti cijelo vrijeme pričam!»
«Ali ti si muškarac!»
«Pa što? Imam žensku djecu. I ozbiljno razmišljam da se učlanim u neku feminističku udrugu.»
Moram priznati da bi Debeli bio uzorna, dapače sjajna feministkinja. Samo, većina tih udruga bavi se sasvim sporednim i nevažnim pitanjima. Tko zna zašto? Valjda njihove šefice imaju mušku djecu. Ili su korumpirane od patrijarhalne elite? Ili ih jednostavno boli đon za sve to skupa, važno im je samo da se slikaju za novine?
A možda im fali netko tko bi napokon uveo red u to smiješno kvazifeminističko rasulo? Netko sa čvrstom rukom. Muškom?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 18:41 - Dodaj komentar
(21) - Print
- #
srijeda, 15.09.2004.
LAŽEŠ, MELITA!
Djeca su zapravo veoma istinoljubiva. Najradije bi uvijek govorila istinu, samo što ubrzo uvide istinu o toj famoznoj istini, pa počnu lagati. Roditelji s time nemaju veze, ni s odgojem uopće. Tko uopće ima živaca odgajati djecu u današnje vrijeme? Ionako televizija, škola i škvadra iz kvarta imaju jači utjecaj.
Ja sigurno neću reći svojim kćerima - idi, pa laži! Osim kad namjeravaju izvaliti u školi nešto na račun autora pojedinih udžbenika.
Ali odem na pola sata iz kuće, vratim se i nađem rusvaj. I kad ih pitam što i tko, moja djeca lažu. Odakle im to? Stvarno, morala bih ozbiljno razmisliti o pitanjima odgoja. Ali, ne mogu jer netko zvoni na vratima. Ćelavi tip u šljaštećoj metalic trenirci.
«Vi ste Lucy Fair?»
«Ne», rekoh, «ja sam Melita Letalo.»
«Vozite zelenu Nexiu?»
«Ja?» Čudim se. «Odakle vam to?»
«Raspitao sam se, uputili su me ovamo.»
«Netko se našalio s vama. Kao što vidite, ja vozim bijeli Volvo», uvjeravam ga, pokazujući rukom blistavo novo vozilo, koje komotna susjeda redovito ostavlja pred mojom ogradom. Tako da ja svoju kantu od Nexie moram parkirati u trećoj ulici, iza smetljarskih kontejnera.
«Hm», nastavi tip, «prije sat vremena neka je histerična ženska persona u otrcanoj zelenoj kanti tipa Daewoo-Nexia, divljački izgrebala moj novi BMW, na parkiralištu supermarketa.»
«Nisam bila u supermarketu tkozna otkad», uvjerljivo vezem, «gotovo da i ne izlazim iz kuće. Znate, ne mogu ostaviti djecu bez nadzora.»
Milo se smješkam i čvrstim majčinskim zahvatom obuhvaćam nježne šijice, čije su vlasnice radoznalo izvirile na hodnik.
«A tako», smeteno će ćelavac, «onda je to bila neka druga vozačica. Oprostite što sam smetao.»
Velikodušno prihvaćam ispriku i zalupim vratima.
Uto izviri i bakica.
«Tko je to bio?»
«Jehovin svjedok», rekoh u samoobrani. Da se spasim od razorne roditeljske kritike i bespoštednih savjeta o svemu postojećem.
Pa pitam blizanke jesu li počele pospremati rusvaj?
«Jesmo…»
«Nešto malo.»
Dakle, nisu ni pipnule. A lažu li, lažu. I to ne bilo kome, nego rođenoj majci. Za ne povjerovati! Ma od koga li su to naučile?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:22 - Dodaj komentar
(36) - Print
- #
utorak, 14.09.2004.
KEKS, LAŽI I VIDEO
Moja djeca nikad ne lažu. Samo razvijaju svoj osebujni retorički stil..
«Što si izvodila sa mojom odjećom», pitam mlađu blizanku, koja je nekidan objavila da će, kad odraste, biti modna kreatorica.
«Ko, ja? Ništa», ogovara ona. Što znači «jesam svašta, ali ne osjećam se krivom». Da sam pitala stariju blizanku, koja želi biti veterinarka i ne haje za visoku modu, ona bi mi odgovorila protupitanjem: «Koji ti je vrag?» Dakle, formulacijom koja nedvojbeno znači «ne, nisam ja». A tko je - nema pojma. Ništa nije zamijetila, bila je prezaposlena. Uči zeca čitati
«Dobro», rekoh modnoj kreatorici, «iako nisi ti izvadila moje stvari i razbacala ih, bilo bi veoma lijepo da mi pomogneš složiti ih i pospremiti natrag.»
«Pa može», složi se ona. Što znači «možda, nakon što se poigram s Barbikama i pogledam crtiće».
U čemu sam pogriješila?
Skoknula sam u supermarket samo na pola sata. A cure su ostale s bakom. Koja je sjedila na balkonu i telefonski razgovarala sa prijateljicom. Što ne znači da nije pazila na unuke. Svakih pet minuta odmaknula bi slušalicu i glasno pitala: «Cure, jel' se lijepo igrate?»
«Da», odgovorila bi veterinarka, «zeko lijepo napreduje.»
«Da», doviknula bi modna kreatorica, «lijepo se igram, veoma lijepo.» Njezina je igra zaista bila veoma cjelovita i sadržajna. Sa cjelokupnim sadržajem mojeg ormara.
Baka sjedi na balkonu i telefonira.
Blizanka kreatorica gleda crtić.
Blizanka veterinarka čita zecu titlove.
Ja sjedim usred rusvaja i ne pada mi na pamet da sama pospremam. Umjesto toga pijuckam Colu i namjeravam malo surfati netom. Uključim kantu i vidim zanimljivost. Novi filmić usnimljen digitalnom kamericom. Kreatorica je odlučila biti i svoja manekenka, te snimateljica i redateljica. Paradira u mojoj bundi, a ispod – crvena haljinica. Ne, to je moj korzet, kojeg nikad ne nosim i zaboravila sam da ga imam.
«Srce, dođi malo. Pusti crtić. Imam nešto zanimljivije ovdje, za tebe.»
«Da?»
«Jesi li to, kojim slučajem, ti?»
«Ne znam, mutno je…»
«Ja jasno vidim plave oči i pjegice na nosu. Sestra ima smeđe oči. A baka ne stane u moju garderobu. Dakle, to si ti.»
«Hm, možda. Vjerojatno jesam.»
«Znači, ti si izvukla moje stvari iz ormara?»
«Aha.»
«A kad sam te prije pitala, rekla si da nisi.»
«Nisam.»
«Nego što?»
«Nego - ništa.»
«Nisi rekla?»
«Ne, nego jesam», odgovara i hladnokrvno žvače keks.
Ništa, nema koristi, bolje da se sama prihvatim pospremanja.
«A ti», zlobno pitam buduću veterinarku, «kako napreduješ sa zecom? Znade li čitati?»
«Ne još sasvim, ali zapamtio je neka slova, ona najvažnija. Stvarno! Ne bih valjda lagala?»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:07 - Dodaj komentar
(26) - Print
- #
nedjelja, 12.09.2004.
GMIZANTROP
«Ako radiš gluposti, učiteljica se prvo izdere, onda te pošalje u kut, a ako ne prestaneš, napiše svašta u informativku, pa ti mama doma da s kuhačom», nabraja mala Dančika svoja bogata iskustva, vrijedno skupljena u toku prvog školskog tjedna.
Ostali, manje upućeni prvašići zblenuto slušaju.
Ali u dvorištu se našlo i starijih. Oni baš i nisu impresionirani.
«Haha», kaže Matija iz četvrtog razreda, «kad meni napiše u informativku, ja je izgubim. Puno je gore ako mi da jedan iz vladanja. Onda mama podivlja. A najgore je kad dobiješ ukor…»
«Nije to ništa», nehajno će Robijeva starija sestra, «Kikiju iz mojeg razreda rekli su da je gmiz-an-trop. I onda te pošalju psihologici i ideš u ludnicu.»
Klinci su zinuli od čuđenja. A Ljilja ide u šesti razred i zna što priča.
«Aha», nastavlja ona, «Kiki se posvađal s vjeroučiteljicom jer je htjeo veću ocjenu i znal je da je grijeh kad se nekaj masno slažeš, ali zaboravil je da je isto kad prešutiš istinu. I kad mu je vjeroučiteljica htjela upisat nižu ocjenu, Kiki je izvalil da je to skroz bez veze, jer obadvoje znaju da se njezina sestra troši s njegovim starim, pa šute o tome i nikom niš. A tak i svi drugi, čak se i stara pravi da niš ne zna. Pa kaj, ne budu valjda svi išli u pakao?
Vjeroučiteljica je podivljala i počela kriještat 'papige-satana', jer da je vrag ušao u Kikija. U taj čas su upali raska i zamjenik ravnatelja, jer su čuli galamu iz razreda. I kad su pitali 'kaj je', štreberica Mirica se javila da Kiki lupeta. A on njoj da njezin stari prima mito od mafije i da to svi znaju. Raska je podivljala i naredila Kikiju da umukne, a Kiki joj spusti da nikad ne bi dobila posao da nije u hadezeju i da se nije potrošila sa ovom pijandurom. A pijandura je zgrabila Kikija za šiju i počela urlat 'taj mali je pravi gmizantrop'! I odvukli su ga psihologici. Sad svi pričaju da ide u ludnicu. Aha!»
Jezovita priča ostavila je jak utisak na klince, svi su protrnuli, čak i ja, dok sam prisluškivala kraj prozora.
«A kaj je to zapravo – gmizantrop», osmjeli se napokon zapitati mala Dančika.
«Kak ne kužiš», s visine će Ljilja, «to je kad hoćeš veću ocjenu, pa se počneš pravit važna i svađat s učiteljicom, umjesto da moljakaš, cmizdriš i gmiziš, ko i svi ostali.»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 16:28 - Dodaj komentar
(26) - Print
- #
četvrtak, 09.09.2004.
NOS
Neki dan su na jednoj od naših televizija cijelu emisiju posvetili nosu. Ispada da je ovaj istaknuta figura u javnom životu. Otprilike kao u Gogoljevoj noveli, gdje se nos majora Kovaljova emancipira od svog vlasnika, vodi samostalan život i stiže do visokog položaja. Što zapravo nije nimalo čudno, ni apsurdno. Jer nos i inače zauzima centralnu poziciju. Ispod čela, a iznad usta.
Uvaženi stručnjaci dva su sata govorili o njemu, s dubokim uvažavanjem. Nije on tek dio tijela, kao svaki drugi. Nego obnaša prvorazrednu funkciju. Estetsku.
Slijedi reportaža o jednoj životnoj prekretnci: nakon što je smanjila nos, dotada skromna i povučena blagajnica kina, pobjeđuje na natječaju za miss kuglane i zapošljava se kao pomoćna sekretarica kod prestižnog uvoznika sportske opreme. Vidimo djevojačka ramena kako lagano podrhtavaju, dok dražesno stvorenje, snimano s leđa, plače od sreće i zahvaljuje kirurgu.
Osim toga, statistički je dokazano da ljudi ljupkije fizionomije postižu veći uspjeh na svim područjima. Poslodavci ih radije uzimaju, dobivaju bolje ocjene na ispitima, uspješnije se švercaju u tramvaju, čak i na božičnim rasprodajama zgrabe više, bolje i jeftinije od ostalih.
Iz čega logično proizlazi da će svaki odgovorni roditelj, koji drži do djetetove budućnosti, morati odvojiti lijepu svoticu za plastičnog kirurga. Jer, malo je ljudi prirodno obdareno savršenim skladom. Koji se danas traži na svim područjima, tvrde eksperti. A bog čačka nos, umjesto da ih strefi munjom nebeskom. Dok ih moje kćeri slušaju bez daha. Tek povremeno izvade ružičasta ogledalca iz Barbie-torbica i razgledavaju svoje savršene i u svakom pogledu prelijepe nosiće, planirajući buduću rinoplastiku.
Umjesto da sjede u radnoj sobi i pišu zadaću.
Ali što će im zadaća, čemu trud i napor? Kad doktor na televiziji lijepo kaže da životni uspjeh ovisi o nosu. Prvenstveno. A tek onda o silikonskim umecima, kozmetičkim preparatima, make-upu i pravoj garderobi. Pri čemu se podrazumijeva konstantna lipo-sukcija. Roditeljskih novčanika, do zadnje lipe.
I jasno je da će TV-urednici takve emisije uvijek emitirati u poslijepodnevnim satima, a nikako kasno navečer, kad su klinci u krpama. Znaju oni što rade, imaju dobar nos.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:41 - Dodaj komentar
(30) - Print
- #
srijeda, 08.09.2004.
SIDHARTHA
Polako, ali sigurno moje kćeri napreduju. Kad se popnu na prstiće i ispruže ručice, mogu dohvatiti police s knjigama. Onim mojim. I eto ih, vidim, iščeprkale su nešto.
«Mama, što je to?»
«Sidarta?»
«Naslov knjige koju ćete čitati kad budete starije, jer nije za djecu.»
Male okice zaiskrile su pohlepnim sjajem. Mislim da bi na udžbenike iz matematike trebalo staviti natpis 'nije za djecu'. Oh, što bi se s guštom računalo!
«Mi smo velike, hoćemo da nam čitaš…»
«Tu Sidartu!»
«Sidarta je muško ime. I neću vam čitati.»
«Onda ćemo same. Čitaj, sister!»
«U sjenci kuće, na sunčanoj riječnoj obali kraj ču-ču-nova…aha, to su čamci…u sjeni smokvinih stabala stasao je Sidarta, prelijepi sin bra-bra-ma-na…što?»
«Mama, što je to brabramana?»
«Braman. Svećenik i učenjak.»
«Aha, Sidarta je bio sin svećenika.»
«Učenog.»
«Ne, cure, to je pisac izmislio. Pravi Sidarta bio je sin maharadže ili velikog kralja Sudodane.»
«Bio je princ?»
«Wow, super! I?»
«Sudodana je htio da Sidarta bude najsretniji dječak na svijetu. Ispunjavao mu je sve želje, a sjajnu palaču, prelijepe vrtove i perivoje dao je ograditi visokim zidom od ostalog svijeta…»
«Držao ga je u zatvoru?»
«I mislio da će ga tako usrećiti???»
«Zanimljivo gledište, cure. Želio ga je zaštititi. Spriječiti da vidi bijedu, bolest, starost i smrt.»
«Znači, lagao mu je i pravio ga ludim?»
«I? Kad je Sidarta pobjegao?»
«Ma kako znaš? Da, utekao je preko zida u tinejđerskoj dobi…»
« Dugo mu je trebalo!»
«Ja bih prije. I?»
«I kad je spoznao istinu o svijetu, odlučio je da neće biti kralj, ni braman. Nego da će krenuti svojim vlastitim putem u potrazi za srećom i prosvjetljenjem.»
«Pametno!»
«Izvrsna priča! A zašto nije za djecu?»
Stvarno, zašto? Samo stoga što dječica ne mogu razumjeti pojmove kao što su 'atman', 'sunyata' ili 'anuttarasamyaksambodhi'? Pih, vrlo važno. Ne razumijem ih ni ja, pa što mi fali?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:37 - Dodaj komentar
(19) - Print
- #
utorak, 07.09.2004.
SRCE TAME
«Nama treba ideja, snažna vizija, koja će istrgnuti tamni korov iz naših srdaca», klikne govornik. Na licima okupljenih vidjelo se da su dirnuti. Da se upinju dočarati sebi viziju. Nečega što čupa korov. Motičice? Motokultivatora? Vrijednih ruku, tvrdih, žuljevitih, sa alergijskim osipom između prstiju?
«Nažalost, većina nije dorasla pojmiti svu dubinu misli profesora Mate Blatinosa…»
«Ah», uzdahnu gomila. Onaj Blatinos, koji svako malo gostuje na televiziji? I priča o svojem filozofskom djelu 'Kako valja urediti svijet po mojim ingenioznim zamislima'?
«Da», nastavi govornik, «baš mi je jučer na ručku rekao 'uzalud, uzalud, prijatelju moj najbolji' i kihnuo. A ja pomislih – istina! Uistinu, ne razumijemo mi naše genije. Koji su svi redom moji što znanci, što intimusi, svojta ili bliži rod. Eto, na primjer, prelijepe mlade dame iz grupe Gole guze. Kad sam ih sreo na špici, plakale su mi na ramenu. Tako divne, muzikalne djevojke iz dobrih obitelji, a primitivci ih ocrnjuju jer su snimile spot za djecu, u tangama. 'Tako je to, u našoj balkanskoj krčmi', rekao mi je poslije na piću Ninko Driskalo…»
Onaj Ninko Driskalo? Pisac, poznati autor uspješnice 'Nisam pametan, al sam dosadan'? Svi su, puni udivljenja, gledali u tog divnog velikana, koji druguje s licima što ih mi, ružni mališani, viđamo tek na TV-ekranima.
«I zamislite», nastavi značajnik, «pored Driskalove bivše nevjenčane supruge i polubrata, pridružio nam se i redatelj Roko Grebator, te članovi trupe Trupež. Svi su dohrlili da me pozdrave i izljube, prije odlaska na gostovanje u kazališnu metropolu Nižemečkučeškavareš. Još uvijek sam ganut tom divnom prijateljskom atmosferom kad smo svi zajedno zapjevali onu našu…»
U tom trenutku prvašići su izišli iz školske zgrade, ali nijedan roditelj nije pohrlio ususret djetetu. Svi su hipnotizirano slušali velikog čovjeka.
Ali ni djeca nisu potražila roditelje. Tiskala su se kao mravi oko dugačkog mršavka, u nastojanju da steknu njegovu naklonost. Bio je to, dakako, značajnikov sin.
«Pa kaj on zbiljam pozna sve te face», šapne u nevjerici Dančikina mama.
«O da», odgovori Robijev tata, «on je novinar, uređuje stranicu s osmrtnicama. I predlaže tekstove ožalošćenoj rodbini.»
Dakle tako, on sastavlja prelijepe ganutljive rečenice tipa 'obavješćujemo vas da je voljeni pokojnik, zauvijek zaklopivši svoje umorne oči, blago preminuo da otpočine s anđelima'.
A oči mojih kćeri pune su suza, samo što glasno ne zaplaču, jer ih dugački Gogo iz d razreda nije pozvao na svoju vrtnu zabavu.
«Ma tko je uopće taj Gogo», pitala sam, hineći čuđenje.
«Njegov tata pozna sve važne ljude.»
«Pjevače, glumce, manekenke, čak i nogometaše.»
«Da si bar ti, mama, netko i nešto…»
«Onda bi nas Gogo sigurno pozvao.»
«Vjerojatno, cure. Ali nisam. Stoga morate naći drugo rješenje. Da mu poklonite nešto, šareno i svjetlucavo, a isprazno? Na primjer, onaj balon sa šljokicama…»
«Misliš?»
«Da će mu se dopasti?»
«Znam da hoće!"
Svi pripadnici primitivnih plemena vole takve stvarčice. I veliki i mali.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:58 - Dodaj komentar
(12) - Print
- #
ponedjeljak, 06.09.2004.
PA-PA, PETAR PAN!
Moje bebice smatraju da više nisu male. Tek što su se ispilile iz pelena i krenule u prvi razred, proglasile su se velikim djevojkama. Titula 'djevojka' odnedavno je u službenom opticaju i bože sačuvaj da tko prekrši etiketu. Osim toga, vjeruju da se mogu kupati same, bez roditeljskog nadzora.
Nakon što sam saslušala objavu nove dogme i teološku argumentaciju, nije mi preostalo drugo nego da se složim sa 'šic, mama'. Skrušeno ih ostavljam da se brčkaju s patkicama i vode svoje povjerljive djevojačke razgovore. Koje prisluškujem čučeći iza odškrinutih vrata.
«Jel' bi ti htjela biti Petra Pan na maskenbalu, kao teta Marki», pita starija.
«Neee, ne bih rado bila ni Petar Pan.»
«Ni ja, on mi više nije cool. Ne zna čitati, brzo zaboravlja…»
«Ne pere zube, bljak! I ne zna niti jednu priču.»
«Wendy je puno pametnija!»
«Da, ali mi je glupo što pere i krpa čarape onim zamazancima…»
«Kao da im je služavka, grozno!»
«A samo zato jer se zaljubila u neotesanog Petra Pana…»
«Ccc, baš je jadna!»
«Ja nikad ne bih tako.»
«Ni ja, a ne bih voljela biti ni vila Zvončica.»
«Meni se sviđa što ima čarobni prah, ali ne bih htjela da sam tako majušna i tako luda.»
«I ludo zatreskana u Petra Pana, bedaka i divljaka, hihihi…»
«Hihihi…Znaš, da ja imam čarobni prah, ja bih ga prodala biznismenima i kupila bih avion sa pilotom, pa bih letjela lijepo kao gospođa i mogla bih gledati DVD i igrati igrice dok letim…»
«A ja bih na Otoku izgubljenih dječaka napravila plaže i hotele i gusare bih zaposlila kao konobare, a vile kao sobarice.»
Slušam i ne znam što da mislim?
Bit će da su ih obdarile vile u kolijevci.
Samo ne takve kao Zvončica. Nego prije Prefrigančica i Tajkunčica.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:00 - Dodaj komentar
(25) - Print
- #
nedjelja, 05.09.2004.
GORKE SUZE PETRE PAN
Večeras me posjetila moja frendica Marki. Da popijemo kavicu. I pročavrljamo o porukama koje njezina gejlezbo cura ostavlja u mojim mail boxovima, pa i na blogu.
A meni se baš neće o tome. Jer, dotična je nedavno puštena iz institucije gdje su se zabrinjavali nad njezinim paranoičnim deluzijama. Koje su opet nezbrinute. Takoreći, uboga siročad. Vrludaju bez nadzora i misle da ja nešto petljam s Marki, pa gnjave. A pokažem li poruke Marki, ova će curi predbacivati, pa će onda gnjaviti još više. Što mislim da Marki i želi. Slutim da joj je već svega dosta i traži povod za raskid. S čime se načelno slažem, ali ne bih da ide preko mene. Jednom sam se umiješala i odmah požalila.
Srećom, u tom trenu u sobu su ušle blizanke.
«Bok, teta Marki!»
«Pa ti si Petar Pan!»
«Petra Pan», ispravi ih Marki, presretna što je kostim prepoznatljiv. Spremila se za noćašnji lezbo-bal. Pod maskama.
«A kamo ideš, Petra Pan?»
«U Nigdjezemsku, na Otok izgubljenih dječaka?»
«Neee, na Otok izgubljenih djevojčica», ozareno grakne Petra Pan.
«A kakve su izgubljene djevojčice?»
«Jesu li tužne?»
«Naprotiv, baš su gej, ovaj, vesele", vragoljasto će vječna djevojčica.
«Gdje ti je vila?»
«Tvoja Zvončica?»
«Čeka me na Otoku», smrknuto će Petra Pan.
«Sigurno je nestrpljiva…»
«I nije joj drago kad se družiš s drugim ljudima?»
«Nije. Jako je ljubomorna. Užasno. Toliko da više ne znam što ću», iskreno izvali Petra Pan.
«Odvedi je u Sirensku lagunu…»
«Na Zbogom-hrid.»
«Okrutno, cure! Sirene će je namamiti, onako malu, naivnu i bespomoćnu. Neće se znati vratiti i na kraju će se utopiti», reče Petra Pan drhtavim glasom.
«Pa što, vile ionako ne žive dugo.»
«Uskoro je više neće biti, ti ćeš imati drugu vilu…»
«A zveknute Zvončice više se nećeš ni sjećati…»
«Zašto plačeš, teta Marki?»
«Zato…zato jer sam se udebljala i kostim mi je preuzak. Čini se da šav na leđima popušta. Mogla bi mi otpasti sjena i što ću onda?»
«Uzet ćemo iglice i konca…»
«Pa će ti naša mama prišiti.»
«Što znači prišiti», upita Petra Pan.
«Pa ti si baš…»
«Strašna neznalica!»
«Nisam», naduri se Petra.
«Pazi, ako te mama slučajno pikne iglom…»
«Moglo bi te malo zaboljeti.»
«Možda, ali neću plakati. Ja sam Petra Pan, ja nikad ne plačem!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:54 - Dodaj komentar
(7) - Print
- #
subota, 04.09.2004.
DJETINJSTVO IVICE BESKIČMANOVIĆA
«Izgleda da me hvata viroza», žalim se Debelom.
«Popij vitamine i prilegni, ja ću oprati suđe», reče moje bucmasto srce.
Ušuškana u gnijezdašce osluškujem kroz odškrinuta vrata, ne bih li začula veselo zveckanje tanjura. Ništa. Umjesto toga, tatica Debeli zabavlja svoje ljubimice. Čita ulomke iz zanimljivog djela, preporučenog za školsku lektiru. Istinabog, tek za šesti razred. Ali curama se sviđa, veoma su se uživjele u priču.
«I tako su otac i seoski učitelj odveli Ivicu na školovanje u veliki grad…»
«Tata, ti si isto odrastao na selu?»
«Kao Ivica Kičmanović?»
«Da, tako je», sjetno će Debeli.
«I bio si dobar đak?»
«Kao i mali Ivica?»
«Da, bio sam najbolji u školi.»
«A usto si morao raditi kod kuće?»
«I voditi kravicu na pašu?»
«I musti kravicu i raditi u vinogradu i svašta još», tugaljivo nabraja tatica.
Čudna mi čuda. I ja sam pomagala mami u kućanskim poslovima. Sa sedam godina već sam redovno prala suđe.
«A jesi li gledao DVD?»
«I igrao kompjutorske igrice?»
«Ni govora, čak nisam gledao ni televiziju.»
Naravno da nije. Nisam ni ja. Crno-bijeli televizor bio je kućna svetinja, koju su smjeli dirati samo odrasli. A uključivali su ga tek navečer, kad sam ja već bila u krpama.
«I morao si dugo hodati do škole?»
«Dulje nego mi?»
«O da, više sam pješačio.»
O da, možda čak 5-6 minuta više. Ma u čemu je catch? Što se prenemaže pred djecom? Još samo fali da počne tvrditi da je skakao okolo gol i bos.
«Tata, a jesi li hodao bos?»
«Baš kao Ivica Kičmanović?»
«Paa jesam…ponekad…često…»
«Jadni naš tatica…»
«Bilo ti je tako teško dok si bio mali…»
«Da», šmrcne tatica, «zato me danas bole leđa…i noge…i ruke…»
«Nemoj ustajati, tata.»
«Odmori se, mi ćemo oprati suđe.»
«Ah, što bih ja bez vas, dobrice moje», zabrunda slatko lažljivi podlac za kojeg sam se, u trenutku nepaznje, slucajno udala.
Dakako, sad bih trebala ustati, očitati mu bukvicu i oprati suđe umjesto djece. Ali ne mogu, bole me leđa i zglobovi. Uostalom, u njihovoj dobi ja sam prala suđe svaki dan. Bez brige, skresat ću ja njemu kasnije, kad malo odmorim.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:16 - Dodaj komentar
(20) - Print
- #
petak, 03.09.2004.
RIKI-TIKI-TAVA
Čim je doselio, novi je susjed otvorio trgovinu kućnih ljubimaca na kraju ulice. Klinci iz kvarta okupljaju se pred izlogom i čeznutljivo uzdišu.
A ljupka životinjica, nalik križancu između lemura i ondatre izvodi vragolije. Diže stražnju nožicu, spušta njuškicu dolje i žustro oblizuje svoje donje dijelove.
«Kako je sladak, liže si riticu…»
«Buci-buci, Riki-Tiki-Tavi…»
«Mama, hoćeš nam kupiti…»
«Malog mungosa, hoćeš», ciče moje raznježene blizanke. No, samo mi još treba i mali dupelizac, da mi pravi nered u stanu.
«Naravno da bih zavijala od radosti da mogu imati takvog ljubimca. Tko ne bi? Ali kako ćemo ga ispravno i zdravo hraniti? Gdje da nabavimo zmije?»
«Imaju dvije…»
«U trgovini.»
«Njih bi smazao danas, za večeru. A što bi sutra doručkovao i ručao?»
U nemogućnosti da se dovinu do valjanog rješenja, cure su naposljetku odustale od mungosa i zadovoljile se posjetom videoteci.
Dok gledaju Knjigu o džungli jubilarni deseti puta, ja mogu u miru božjem skupiti njihove igračke, razbacane po dvorištu. I tek što sam se nevoljko primila posla, ugledala sam prokletu beštiju. Pored susjedove ograde, na osunčanoj stazici, razvalila se i spokojno knjava.
Zmija. U mojem dvorištu.
Spustila sam igračke, jurnula u kuću i zaključala vrata, jedva susprežući poriv da otrčim u spavaću sobu i zatvorim se u ormar, plačući i zazivajući mamu.
Užasno se bojim gmazova, oni u mojim očima nisu naprosto živine kao i sve druge, nego utjelovljenje mitskog zla. Baš kao što piše u Prvoj knjizi Mojsijevoj. Zašto, o zašto nisam kupila mungosa? Nije se pitala biblijska Eva, nego ja, dok shrvana jadom pokušavam racionalno razmišljati.
Dešavalo se već da se neki zalutali gmizavac zatekne na području grada, ali uglavnom se radilo o bjelouškama i ponekoj riđovki. Ova je egzotično šarena, a debela glava svjedoči o opasnoj otrovnici.
Bit će da je pobjegla iz nečijeg terarija. Da nazovem novootvoreni shop i pitam jesu li im reptili na broju? I zamolim da mi pošalju Riki-Tiki-Tavija? Ili da prvo zovem policiju, vatrogasce i Debelog, da smjesta dovuče tustu guzicu kući?
Samo, dok obavim sve pozive, podla bi se zvijer mogla zavući u neko skrovište. Ne, moram misliti na djecu i njihovu sigurnost. Moram je zatući odmah. Oh, da sad imam onog malog mungosa…Ili bar veliku lopatu. U stvari, imam ih nekoliko. Poslagane su u kućici za alat, na dnu dvorišta. A ja ne mogu do kućice. Znam da ne bih smjela misliti na sebe, nego na djecu. Ali i ja sam dijete svojih roditelja. Osim toga, što će biti s mojom djecom, ako stradam?
Svjesna da moram smjesta nešto poduzeti, stala sam nervozno šetkati prizemljem i vođena pukom intuicijom ušla u špajzu. Koja nam osim za uobičajne svrhe služi i kao odlagalište šaljivih poklona. Nekoliko naivnih, ali stvarno naivnih slika, džezva od pet litara i tava za spravljanje kajgane od nojevih jaja. Promjera 70cm, s drškom od metra. To je to!
Naoružana, otključala sam vrata i uzela zalet. Nasumce, ali junački, kao u partizanskim filmovima. «Juuuuriš drugovi», pa ko živ, ko mrtav!
Kad sam je poklopila, nije znala što ju je snašlo. I kažu da su zmije brze, pih!
Za svaki slučaj, lupala sam po poganom stvoru, dok se nije raspao. Na bijednu hrpicu ljigave materije, dugačku oprugu i nešto čvrstih plastičnih elemenata.
A mala Dančika stajala je kraj plota i žalobno tulila: «Moj Eustahijeeee, dobilaaa sam ga za rođendaaan, buuu…»
I posudila ga mojim curama, da se malo poigraju. Koja blamaža!!! Zašto, o zašto nisam kupila malog mudrog mungosa? Koji u nedostatku pametnije zanimacije liže svoju riticu, ali za razliku od mene znade raspoznati pravog gmaza od plastične kopije.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:59 - Dodaj komentar
(19) - Print
- #
četvrtak, 02.09.2004.
POSTOLAR&VRAG
Nekim čudom, na vrijeme smo nabavili brojne potrepštne za prvi osnovne. Još prošli tjedan kupili smo šlapice za školu. I odnijeli ih postolaru preko puta, da doda ekstra potplate, iz niza praktičnih razloga. Od kojih se ne mogu ni jednog sjetiti, ali tako naručuju svi u kvartu.
Osim toga, naš postolar zaista valjano radi. Uglavnom sitne popravke i preinake. I premda su to mali poslići, on im pristupa s velikom ozbiljnošću. Treba mu vremena da analizira problem, osmisli rješenje i tek onda, za tjedan-dva pristupa tehničkoj izvedbi.
Ali kako djeca ne mogu u učionicu bez papuča, obećao je napraviti posao u rekordnom roku od ciglih šest dana. Neka dođemo danas ujutro.
Već u pola osam nacrtali smo se, u društvu ostalih roditelja, na vratima radionice. Koja su, naravno, bila otvorena, jer naš je postolar ranoranilac. Ali nije jedini. Tu je i susjeda Žmuklek, penzionerka s kraja ulice.
«Gospon šuster, bute mi promenili petice, tak da ispadneju više elegantiš…i metnete mi špic napred, može?»
«Za ime božje, milostiva, vi bi šteli da ja uzmem ove cipele kaj su stare dvajst let i još ih je vaš pokojni nosil i da napravim od njih moderne štikljice…»
«Je, pa kaj ak ih je nosil moj pokojni? On je imal isti broj kak i ja. Samo kaj su ga fest mučile kurje oči, a mene nigdar. Jer sam si ja nogice furt prala sa sapunom i mazala s Nivejom, a on ni štel, da ne bi mirišal kakti peder…»
«Drago nam je čuti da je vaš pokojni muž bio pravi, tvrdokorni, da ne kažem skoreni muškarac, ali nama se stvarno žuri», prosikće tata od male Dančike.
«Vama iz porezne uprave se navek žuri, osim kod povrata poreza. Pa sad bute se strpili, ipak sam ja došla prije.»
Načelno, dala bih joj za pravo. U stvari, i vragu čađavom bih dala podršku u duelu s poreznikom. Ali ne sad. Već je dvadeset do osam.
«Ovako ćemo», prošapće Robijev tata, poznat kao body-builder i čovjek od akcije, «ja ću je prebaciti preko ramena i iznijeti van. A vi ćete poslije, na sudu, svjedočiti u moju korist.»
«Neće ići, previše nas je da bismo uspješno uskladili iskaze», reče Kristijanova mama. A ona radi na sudu i zna što priča: «Ovako komplicirani slučaj može se riješiti samo pomoću korupcije. Ima nas desetak, dakle, vadite novčanike…»
«Cijenjena gospođo Žmuklek», svečano će sudska službenica, mašući podebljim snopićem sitnih novčanica. Stari vrag stisne oči u sitne proreziće i smjesta prekine tiradu o etapama mistične transmutacije bakandže u špic-salonku.
«Dozvolite da vam u ime vaših susjeda platim izradu novih cipela, kao skroman znak pažnje, te simboličke zahvale na svoj dobroti, plemenitosti i humanosti kojima cijeli naš kvart neumorno nadahnjujete u duhu komunistič…hrvatsko-demokratskih načela! Vječna vam slava i hvala!»
Uslijedio je kraći aplauz, za vrijeme kojeg Sotona otare suzu o masnu kuhinjsku krpu, pa je vrati u džep šlafroka. Potom postolar smjesti vraga u naslonjač za probe i mjerenje papaka, a nama hitro podijeli šlapice, koje smo unaprijed platili.
Huh, deset do osam, stići ćemo.
Ali tek što sam pretrčala tri koraka, prisjetim se da sam rodila blizanke, a pokupila samo jedan par šlapica. Pohitam natrag i dok sam ulazila, čini mi se da je postolar rekao starom vragu: «Drugi turnus dolazi u pol jedan.»
Nisam sasvim sigurna. Ne znam. Možda mi se samo učinilo.
Inače, dobar je naš postolar. I moje cure su zadovoljne šlapicama.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 20:55 - Dodaj komentar
(5) - Print
- #
srijeda, 01.09.2004.
POSTOLAR I VRAŽICE
Prošao je prvi školski dan. Imali smo priredbu, upoznali se s učiteljicom, dobili knjige, nabavili dodatne potrepštine i sve skupa proslavili odlaskom u kino. Ne bi li naivna dječica pomislila da i nije tako loše ići u školu.
Uistinu, nije. Bez obzira na težinu torbe, sama šetnja do škole je podnošljiva.
Problem je ustajanje. I lijeganje u osam. Što djeca doživljavaju kao tešku nepravdu, koja im se mora dostojno nadoknaditi.
«Zato nam večeras čitaj nešto što jako volimo, a već dugo nismo čule…»
«Ja bih ono: dođe vrijeme, prođe rok, eto vraga, skok, skok, skok…»
Može, kratko je i baš dobro za uspavljivanje. Ili ipak nije? Jer kad sam pročitala zadnji stih, naprežući oči kraj prigušenog svjetla, cure su sjedile na uzglavljima iskolačenih okica, kao dvije buljooke sovice.
«Čudno…To je ono isto što si nam čitala prije?»
«Dok smo išle u malu školu», zapitale su razočarano.
«Da», rekoh, «Postolar i vrag. Zar nije dobar štos? Kako je nasamario vraga, ha?»
«Ne znam, taj vrag je nekako jadan…»
«Naivan je i malo glup…»
«Ne, cure, vrag je zločest i prepreden. Htio je iskoristiti postolarevu nevolju i odvesti ga u pakao.»
«Ipak je postolar njega zeznuo, zalijepio ga za stolac.»
«Ali kako mu se dao opet prevariti? Baš je budalica…»
«Da, siroti vrag. Kad ga prevesla i treći put i mlati remenom, grozno…»
«I meni ga je baš žao. Kakav je to vrag uopće?»
«Da sam ja vrag, ne bih ni prvi puta poslušno sjela na tronožac i čekala da se postolar navečera. Sjela bih starome na glavu, tako da bi mu prisjelo jelo…»
«I ja isto! I natjerala bih ga da me nosi u pakao! I da mi čita prije spavanja. Nešto stvarno jako zanimljivo…»
«Da, mama. Nije baš cool taj Postolar i vrag.»
«Čitaj nam nešto drugo!»
«Dobro, cure. Evo, nešto cool, taman za vas!»
Kugina kuća, kuge jedne!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 21:04 - Dodaj komentar
(1) - Print
- #
|
|
|
